Priče u superizbornoj idućoj, 2024. godini polako, ali sigurno postaju dio svakodnevice i mediji uredno prate sve što se zbiva u pitanju parlamentarnih, europskih i predsjedničkih izbora. Osim medija i stranke dodatno potpiruju napetosti, pa se sve može doimati kao spektakl "kruha i igara". Koliko je dobro ili loše imati u istoj godini čak tri vrste izbora - europske, parlamentarne i predsjedničke, nije li to prevelik teret i za same stranke, i za državu (troškovi), i za samu demokraciju, transparentnost, stav prema biračima - pitali smo izv. prof. dr. sc. Gabrijelu Kišiček, pročelnicu Odsjeka za fonetiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu...?

- Da, to je dosta izazovno i postoji rizik od zasićenja. U Hrvatskoj ionako ima previše birača koji ne izlaze na izbore i ovakva dinamika sigurno ne ide u prilog povećanju izlaznosti. Odnosno, potrebno je uložiti više truda u informiranje, pa čak bih se usudila reći i nagovaranje građana da idu na izbore jer se izborima doista nešto može promijeniti.

Kampanje kakve se tradicionalno vode u Hrvatskoj sigurno u svojoj lepezi taktika i strategija nemaju taj aspekt informiranja građana o važnosti izlaska na izbore, čak neovisno o tome komu će dati glas. Vladajuća stranka želi zadržati status quo, što znači da joj odgovara da razočarani građani ne izlaze na izbore, a oporbene stranke već godinama svoju kampanju grade na diskreditiranju HDZ-a i predviđanju apokaliptičnih scenarija ako ne dođe do promjene vlasti. S obzirom na to da se apokalipsa ipak nije dogodila, ponavljanje te taktike ne samo da je neoriginalno i klišejizirano nego je i potpuno promašeno ako je cilj potaknuti građane da iziđu na izbore.

Naravno, trošak za državu još je jedan argument, ali ako oni na vlasti procijene da je inflacija izbora nešto što im ide naruku, taj će trošak biti prezentiran kao "ulaganje u budućnost" jer su izbori "festival demokracije" i na tome ne treba štedjeti. A za demokraciju nikako nije dobro da njezini građani ne participiraju u vladanju državom. Dapače, suprotno je i samoj definiciji demokracije. Manje stranke s manje sredstava i skromnijom logistikom će se teško organizirati i kvalitetno izići na izbore, a onda očito to ponovno ide u korist većim strankama.

Mislim da je sasvim jasno komu u korist ide "superizborna" godina. Samo se nadam da je građani neće prespavati.

Referirajući se na reakcije oporbe i oko aktualnih tema i oko već započete predizborne kampanje, Plenković je kazao kako raste politička nervoza na strani oporbe te u oštrijem tonu dodao: Za ljevicu smo korumpirani, a za desnicu veleizdajnici! Kako to komentirate? Što se HDZ-a tiče, konkretnijih predizbornih obećanja za sada nema, no ne manjka podsjećanja javnosti i birača na dosad postignute uspjehe... Kakva bi zapravo mogla biti retorička taktika HDZ-a u predizbornoj kampanji?

- Takvom izjavom Plenković HDZ postavlja u centar i predstavlja svoju stranku umjerenom nasuprot nekim tamo ljevičarima i desničarima, radikalnim i neumjerenim "hejterima" HDZ-a. Takav odnos prema političkim oponentima već je karakterističan za Andreja Plenkovića i bit će dominantna taktika HDZ-a. I, iskreno, neće mu biti teško jer oporba doista nije snažna koliko bi i mogla i trebala biti. Naravno, uvijek je lakše voditi izbore s pozicije vlasti i u toj utrci vladajući definitivno imaju prednost. Upravo zbog ovog nabrajanja svega što su napravili, postigli, uspjeli. Pri tome ne treba zanemariti retoričke, čak se može reći sofističke, vještine premijera Plenkovića zahvaljujući kojima on poluuspjehe pretvara u grandiozne, omanja postignuća pretvara u spektakle, a neuspjehe i afere trivijalizira i banalizira do te mjere da ih se više nitko ne bi trebao ni sjetiti jer "nisu tema". Konkurenti bi u takvom scenariju trebali biti dvostruko jači da ih sustignu. Imati lidera koji će mu moći retorički parirati i "raskrinkati" sve te taktike kao manipulativne. Međutim, u sadašnjoj konstelaciji snaga, oponenti ne samo da nisu dvostruko jači nego nisu ni ravnopravni.

Ipak, ni HDZ se neće moći osloniti samo na prošle "uspjehe", morat će adresirati probleme koji sada muče građane, kao i one koji nas čekaju u bliskoj budućnosti. Jedan od problema koji će sigurno biti u fokusu kampanje jest sigurnost i povratak migrantske krize. To su teme na kojima "mainstream" političari svojim oklijevanjima i neadekvatnim reakcijama otvaraju put radikalnim opcijama. To se događalo i u europskim zemljama i u SAD-u. Vidjet ćemo što će se s ovom temom događati u hrvatskoj politici.

S obzirom na sve što se zbiva, medijima i javnosti biti će i te kako zanimljivo pratiti kampanju u idućim mjesecima. Gledajući na retoričke i komunikacijske vještine pojedinih stranaka, napose onih iz oporbe, Možemo!, SDP-a, Mosta, DP-a, IDS-a... što se od njih može očekivati?

- Sve oporbene stranke više su fokusirane na HDZ nego na sebe. I to nije neobična taktika. Nabrojiti sve što je HDZ radio loše. Međutim, nakon toga treba uslijediti odgovor što i kako raditi da bude bolje. Čini mi se da je u tome najbolji i najiskusniji Most. Oni su kao svoj politički "trademark" izabrali borbu protiv korupcije. Koliko je to politički mudro i koliko će ta tema "mobilizirati" birače na izlazak na izbore, nisam sigurna, ali vidjet ćemo. Međutim, oni su najustrajniji i pritom najautentičniji u svojoj kontinuiranoj kritici HDZ-a. I izgledaju kao politički najiskusniji.

Očekivalo bi se to od SDP-a, stranke koja je dugo bila antipod HDZ-u, međutim, oni su izgubili svoju poziciju već godinama unatrag. Nakon Zorana Milanovića nikako da pronađu uvjerljivog lidera. Davor Bernardić iz sadašnje perspektive izgleda još i solidno u odnosu prema Peđi Grbinu. Nekoliko je problematičnih retoričkih aspekata Peđe Grbina. Svaka njegova izjava sliči nekom amaterskom scenskom nastupu, uvježbanom i neprirodnom. I to onda kad se radi o kritici HDZ-u. Međutim, kad se njega suoči s kritikom, kad mu novinar postavi pitanje na koje nije spreman, kad mu se oponira, tada se ne snalazi. A zapravo su to situacije u kojima retorička (ne)vještina dolazi do izražaja.

Možemo! je na neki način preuzelo ulogu lijeve oporbe, ali njihov je problem što još uvijek nisu dovoljno prepoznatljivi i sve su karte stavili na retoričke sposobnosti Sandre Benčić. Koje su neupitne. Sandra Benčić ima retoričkog potencijala parirati Andreju Plenkoviću, ali njezina žustrina mogla bi se, nažalost, percipirati kao agresivnost. Kažem nažalost jer je to dobar pokazatelj dvostrukih kriterija. Kada je žena odlučna, sigurna, odrješita, tada će se percipirati kao agresivna, konfliktna i bez samokontrole. Nešto što se rijetko čuje kao kvalifikacija muških političara.

Ako se može suditi po retoričkim vještinama, čini mi se da će Most biti najžešći oponent HDZ-u na idućim izborima.



Ako imamo političku retoriku stranaka koje imaju ambicije pridobiti birače na izborima (parlamentarnim, europskim i predsjedničkim), možemo li govoriti da imamo i medijsku retoriku u tom istom kontekstu? Čini se da je to u pojedinim zapadnim demokracijama uobičajeno, primjerice u SAD-a, gdje je FOX u prethodnoj kampanji za predsjedničke izbore bio na strani DonaldaTrumpa (i još je uvijek), za razliku od The New York Timesa koji je izravno podupirao Joea Bidena... Može li se zaključiti da i u nas pojedini mediji biraju (ili su već odabrali) strane (stranke) koje će forsirati u izbornoj kampanji...?

- Da, u SAD-u su stvari malo drukčije i ta se pristranost republikanskoj, odnosno demokratskoj opciji, ne skriva. I publika to zna. Ne znači da je medijska manipulacija isključena, ali je bar stavljena u neke prihvatljive okvire. Problem je kad mediji "glume" političku nepristranost, a onda, kako ste rekli, forsiraju neke stranke. Vjerujem da će se ozbiljni mediji potruditi dati svakome bar podjednak medijski prostor. Iako, ako kritički promatrate izvještavanje, nikada "minutaža" nije jedini način iskazivanja preferencija. Način na koji se prilog radi, kako se neka tema obrađuje, već može biti signal za pristranost. Zato je važno da gledatelji budu i kritični i aktivni slušači, da im se ne dogodi da im bilo političar bilo medij, nešto "podvaljuje".

Druga je stvar gledanost, odnosno čitanost i/ili klikanost. Medijima je to glavni interes, pa onda raznorazni performeri s malo sadržaja, a puno sceničnosti, dobivaju više prostora nego što zaslužuju. Tako su do izražaja došli razni Pernari. A tako su se ponegdje dobivali i izbori. Berlusconi u Italiji pa i Trump u SAD-u od svojih su medijskih nastupa nerijetko radili performanse koji su medijima priskrbili veću gledanost, a njima više glasova. To je potencijalna opasnost koja dovodi do klaunizacije politike. A bojim se da nam ni toga neće nedostajati u superizbornoj godini. (D.J.)