Porast predizborne dinamike u političkoj sferi nije veliko iznenađenje. U politološkoj i sociološkoj literaturi poznato je da su izborni rezultati danas, znatno više nego u prošlosti, u velikoj mjeri određeni procjenama koje birači stvore o stranačkim čelnicima, odnosno političkim liderima - kaže prof. dr. sc. Zdravko Petak, profesor javnih politika na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, te dodaje:

- Razloge za takvu pojavu valja tražiti u dva temeljna politička procesa - u personalizaciji politike i opadanju stranačke lojalnosti. Za sve veći utjecaj personalizacije politike odgovorna je prije svega rastuća važnost televizije, jer se birači sve više oslanjaju na televiziju kao glavni izvor informacija o izborima. Televizija ima sposobnost puno snažnijeg fokusiranja na stranačke vođe i njihove osobne kvalitete nego što je to s radijem i novinama.

S druge strane, opadanje poistovjećivanja s političkom strankom jasno je uočeno u istraživanjima političkog života još početkom 1990-ih. Primjerice, američki politolog Martin Wattenberg objavio je 1991. knjigu Rise of Candidate-Centered Politics (Rast politike usmjerene na kandidate), u kojoj je jasno uočio proces opadanja važnost stranačke identifikacije. Slična istraživanja provedena u Europi potvrdila su takav trend, neovisno o činjenici da su postojale znatne varijacije u snazi takvog trenda između pojedinih zemalja.

Pokazalo se da birači ocjenjuju kandidate na temelju dviju osnovnih dimenzija - njihove sposobnosti (kompetencije) i pouzdanosti, odnosno nečega što bismo mogli označiti njihovim karakterom. Sposobnost, kao prvi čimbenik, može se dalje razgraditi na njihove intelektualne i liderske karakteristike, a pouzdanost, kao drugi čimbenik, na karakteristike koje upućuju na njihov integritet i empatiju. Sposobnost, odnosno kompetencija, za vođenje državnih poslova u javnosti se snažno povezuje s iskustvom koje je neka osoba ostvarila u dosadašnjem političkom djelovanju. Posljedica toga je da oni koji trenutno drže izvršnu vlast, neovisno o tome je li riječ o premijeru ili predsjedniku, imaju prednost pred ostalim suparnicima u političkoj areni. No kolika će ta prednost biti, u velikoj mjeri ovisi i o njihovu integritetu u obnašaju javnih poslova, ali i razini empatije za socijalne, ekonomske i druge izazove s kojima se suočava država kojom upravljaju.

Uzimajući sve u obzir, kakav bi zapravo trebao biti lider, odnosno kojim se karakteristikama treba nametnuti biračima...?

- Ukratko, dobar lider trebao bi pokazati i neke druge karakteristike, osim što bi prije svega trebao biti i dobar komunikator. Osim što bi ga trebalo krasiti poštenje i integritet, trebao bi posjedovati i sposobnost poticanja drugih na djelovanje i imati sposobnost delegiranja poslova. Također bi trebao imati sposobnost donošenja odluka, jer je jedna od temeljnih značajki dobrog lidera sposobnost donošenja pravih odluka u pravo vrijeme. I na kraju, trebao bi biti čovjek s jasnom vizijom i namjerom o tome kako razvijati vlastitu zajednicu - državu, regiju ili grad.

Veliko je pitanje u kojoj mjeri kandidati i kandidatkinje koji će ući u političko nadmetanje na parlamentarnim izborima 2024., vodeći svoje stranačke liste, imaju sve te karakteristike. Nastojeći odgovoriti na to pitanje u tematskom bloku posvećenom isticanju premijerskih kandidata, nedavno je u hrvatskom tisku istaknut i naslov "Hrvatska ima kandidate, ali nema lidere". Mjeseci koji su pred nama pokazat će u kojoj je mjeri takva ocjena točna.

Kad se radi o izborima za Europski parlament, kakvu izlaznost očekivati...?

- Odaziv na izbore za Europski parlament u našoj zemlji doista je nizak. Na posljednjim izborima iznosio je samo 29,85 %, no u nekim zemljama bio je i niži. U Slovačkoj je iznosio samo 22,47 %, u Češkoj 28,72 %, a u Sloveniji 28,89 %. Tek neznatno viši bio je u Portugalu (30,75 %), Bugarskoj (32,64 %) i Latviji (33,53 %). Odaziv je na izbore nizak, dakle, u nizu europskih zemlja, posebno u manjim državama članicama. Više je čimbenika koji na to utječu, no možda je najveći taj što birači ispravno percipiraju činjenicu da neovisno o pravilu suodlučivanja između Vijeća ministara i Europskog parlamenta praktično o svim javnim politikama koje oblikuje Europska unija dominantnu ulogu u usvajanju europskog zakonodavstva i dalje ima Vijeće. U njemu, pak, dominiraju ministri iz najvećih i ekonomski najsnažnijih zemalja članica.

Koji će biti ključni izazovi za novo vodstvo EU-a od iduće godine, nakon izbora...?

- Europska unija pred sobom ima niz izazova. Vidjet ćemo kako će se nositi s njima, od zelene i digitalne tranzicije, migracija do rata u Ukrajini te u krajnjoj liniji proširenja i uključivanja novih članica u EU. Općenito govoreći, Europska unija samim načinom svog funkcioniranja i politikama koje stvara donosi dvije vrste posljedica. S jedne strane omogućuje preko europskih fondova financiranje projekata koje manje razvijene zemlje inače ne bi mogle same financirati. Primjerice, Hrvatska danas više od 80 % javnih investicija financira novcem iz EU-a, po čemu je na samom europskom vrhu. Sličan ili nešto niži postotak imaju i zemlje kao što su Portugal, Litva, Latvija, Poljska, a najbogatije zemlje, poput Luksemburga, Danske, Švedske, Nizozemske, Austrije... jedva da išta od vlastitih javnih investicija financiraju novcem iz europskih fondova. Neke od njih imaju, dakako, velike koristi od izravnih plaćanja svojim poljoprivrednicima.

No, s druge strane, razvijene zemlje, s konkurentnim gospodarstvom, imaju velike koristi od unutarnjeg zajedničkog tržišta, što se posebno ogleda u radnoj snazi koja im pristiže, naročito iz najmanje razvijenih članica EU-a, koje se nalaze u jugoistočnoj Europi. Zemlje te regije, poput Hrvatske i Bugarske, drastično gube stanovništvo i to je velik problem, kojem trenutno nema lijeka. To je ujedno jedan od najvećih izazova, ako ne i najveći, za političke elite u tim zemljama.

Zbog svega toga teško je prognozirati što će biti s Europskom unijom u sljedećih desetak godina. Čini se da bi se upravo i zbog prethodno navedenih razloga moglo nastaviti s njezinim proširenjem i primanjem novih članica, vjerojatno nakon 2030. godine. Razvijenim zemljama Unije potrebna je nova radna snaga za niz djelatnosti u kojima domaći ljudi više nisu dostatan izvor rada. Tako da je vjerojatnije da će 2030-tih EU imati više od 30 članica nego da će neka od zemalja istupiti iz članstva ili da će EU ostati na sadašnjem broju od 27 članica. Pri tome je manje vjerojatno da će se radikalno promijeniti sadašnji institucionalni ustroj Europske unije, bilo u smjeru snažnije federalizacije s izrazitijim rastom proračuna EU-a bilo pak u smjeru izrazitijeg rastakanja Unije, u smjeru labavog saveza neovisnih država. Takve mogućnosti uvijek postoje, no vjerojatniji je institucionalni razvoj koji će i dalje ostati u okviru odredbi postavljenih Lisabonskim ugovorom. Moguće je, doduše, da će se proširiti većinsko odlučivanje o politikama o kojima se trenutno odlučuje isključivo konsenzusom. (D.J.)