David Byrne, frontmen kultnog američkog rock-benda Talking Heads, nikada nije bio tip umjetnika koji ostaje u jednom traku. Uz svoj rad s Talking Headsima, ima impresivan solo katalog glazbe i suradnje s umjetnicima poput St. Vincent, Briana Enoa i nedavno s indie-senzacijom Mitski na njihovoj pjesmi nominiranoj za Oscara, napisanoj za film “Sve posvuda i odjednom”. Byrne također plovi svijetom umjetnosti izvan rock i pop glazbe, s objavljenim knjigama, pa čak i kao redatelj dugometražnog filma “Istinite priče” - piše Daniel Cruse, čiji prilog s portala collider.com, prenosimo u cijelosti.

Byrne je surađivao s Jonathanom Demmeom kako bi turneju Talking Headsa prenio na veliko platno s briljantnim koncertnim filmom Stop Making Sense iz 1984. godine. Za razliku od mnogih modernih koncertnih filmova, koji isprepleću arhivske snimke, intervjue i naracije između nastupa uživo, Stop Making Sense je 88 minuta čistog glazbenog blaženstva, koje nikada ne odmiče od same izvedbe. To ostaje jedan od najdojmljivijih filmova o koncertima svih vremena, koji će, nadamo se, biti predstavljen brojnoj novoj publici zahvaljujući tome što je A24 nabavio film za daljnju distribuciju.



Ono što ljudi možda ne shvaćaju jest da se Byrne upustio u sličan projekt prije samo nekoliko godina, udruživši se s još jednim vizionarskim redateljem Spikeom Leejem kako bi svoju nedavnu scensku predstavu doveli na HBO. Film, “Američka utopija”, prikazuje Byrnea i društvo glazbenika i plesača kako izvode solo radove, zajednički rad i neke od najvećih hitova Talking Headsa u vizionarskom novom obliku, govoreći između pjesama o raznim sociopolitičkim i filozofskim konceptima nadahnutima glazbom.

Byrne izlazi na pozornicu u sivom odijelu, s modelom ljudskog mozga u ruci, kako bi pjevao o različitim područjima koja povezuju misli i osjećaje u središtu ljudskog iskustva. Na kraju mu se pridružuje jedanaest izvođača s bežičnim instrumentima, koji im omogućuju slobodno kretanje pozornicom. U jednom trenutku Byrne predstavlja svakog člana i slavi različite pozadine ljudi uključenih u emisiju, od kojih su neki imigranti. Byrne, i sam imigrant, preselio se u Sjedinjene Države iz Škotske kao dijete, zamišlja pravu “američku utopiju” kao mjesto koje slavi razlike u kulturi i podrijetlu.

Byrneova umjetnost nije često politička na provokativan način, što je oštra suprotnost Spikeu Leeju, koji je, kada je Mookie bacio kantu za smeće kroz Salovu pizzeriju u svom remek-djelu “Učini pravu stvar” iz 1989., izazvao oluju kritika i bijesa. Byrneove poruke, uokvirene Leejevom vizijom kao filmaša, stvaraju fascinantan i moćan niz zvukova i slika koji u nekim trenutcima izaziva neobuzdano uzbuđenje, a u drugima otrežnjujuće razmišljanje. U osnovi, utopija se ne može postići bez priznavanja onoga što ne funkcionira u određenom društvu. Byrne se koristi platformom koju nudi ova emisija za davanje izjava o političkim temama kao što su biračka prava i policijsko nasilje, uključujući i emotivnu izvedbu Janelle Monáe pjesme koja imenuje i odaje počast mnogim ljudima koji su ubijeni zbog policijske brutalnosti.

Leejeva režija, za jedan od rijetkih slučajeva gdje se film odvaja od izvedbe na pozornici, okreće se obiteljima koje drže fotografije i informacije o svojim voljenima čiji je život oduzelo policijsko nasilje. To je udarac u trbuh i prijeko potreban podsjetnik da, iako moramo slaviti i uzdizati jedni druge, moramo također izraziti sposobnost zajedničkog žalovanja i djelovanja u rješavanju problema koji donose štetu.

Publika je u “Američkoj utopiji” rijetka, a pozornica je gola, osim izvođača u jednoličnim sivim odijelima. To se možda ne čini kao vizualno stimulativno gledanje kod kuće, ali Leejeva režija smanjuje udaljenost stvorenu gledanjem emisije na TV ekranu umjesto kao dio publike uživo. Pokreti i osvjetljenje nude dinamičnu kvalitetu bez raskošne scenografije ili odvažnih kostima.

Česta suradnica Ellen Kuras radila je kao snimateljica na Leejevim narativnim filmovima kao što su He Got Game i dokumentarni film 4 Little Girls. Kuras stvara slike koje naglašavaju ljudskost i ranjivost predstava. Snimci iznad glave naglašavaju ritmičke pokrete izvođača, a krupni planovi otkrivaju emocionalnu dubinu Byrneove izvedbe, kojoj čak ni publika uživo nije dovoljno blizu da bi je potpuno cijenila. Byrne svira publici pred sobom, ali Kuras stavlja gledatelja kod kuće u jedinstveno povoljnu točku, što je dovoljno da argumentira da se koncertni film vratio u američku filmsku kulturu.



Byrne, sa svoje strane, donosi upravo ono zbog čega su obožavatelji i poštovatelji zavoljeli njegov rad. Prepun empatije i optimizma te naoružan dinamičnom glazbenom kvalitetom, Byrne spaja neke od svojih solo radova s ​​nekim od najvećih hitova Talking Headsa. Snaga tih klasičnih rock-pjesama je u tome kako Byrne neprestano nalazi načine da ih redefinira. Obožavateljima Talking Headsa nisu strani hitovi kao što su Once in a Lifetime ili This Must Be The Place, koji su dostupni u više službenih snimki, neke uživo, a neke u studiju. Byrne unosi novi život u te pjesme, dokazujući da će, čak i kada svira hitove, pronaći način da učini nešto inovativno. Solo materijal je mjesto gdje političke i društvene poruke pokreću priču, dok “Američka utopija” dijeli ime s albumom koji je Byrne objavio 2018., a koji je inspirirao ovakav performans kakav sad gledamo.

Glazba ujedinjuje, a snimanje filma naglašava jedinstvenu slavljeničku, promišljenu i dinamičnu produkciju koja bi trebala razviti status ikone uz Stop Making Sense. Byrneov pogled na potrebu za pozitivnom, djelotvornom promjenom u američkoj kulturi ulijeva nadu u ovim burnim vremenima. Umjetnost je čovječanstvo koje nosi naše duše, američka utopija nosi dušu koja je podjednako radosna i zamišljena.