Ugovor iz Maastrichta, službeno poznat kao Ugovor o Europskoj uniji, postavio je temelje za Europsku uniju kakvu danas poznajemo. Bio je to rezultat višegodišnjih razgovora između vlada, a potpisan je u nizozemskom gradu Maastrichtu, koji se nalazi blizu granica s Belgijom i Njemačkom. Parlamenti svake zemlje potom su ratificirali Ugovor, a u nekim su slučajevima održavali referendume. Ugovor iz Maastrichta službeno je stupio na snagu 1. studenoga 1993. i službeno je osnovana Europska unija. Od tada se još 16 zemalja pridružilo EU-u i usvojilo pravila navedena u Ugovoru iz Maastrichta ili u ugovorima koji su uslijedili poslije. Sada postoji 27 država članica EU-a nakon odlaska Ujedinjenog Kraljevstva iz Unije. S obzirom na to da se ove godine navršava 30 godina od Ugovora iz Maastrichta, o proteklom razdoblju Unije kakvu danas poznajemo, uključujući i članstvo Republike Hrvatske, razgovarali smo s izv. prof. dr. sc. Martom Zorko s Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu.

Kad je Ugovorom iz Maastrichta, koji je stupio na snagu 1993., uvedeno sadašnje ime Europska unija, taj je čin tada dočekan sa sveopćim odobravanjem i oduševljenjem. Kakvu Uniju imamo, koji su njezini najveći uspjesi, a koji promašaji kad se retrospektivno sagleda EU u cjelini unatrag protekla tri desetljeća?

- Pozitivne strane su ujedinjenost, savezništvo i pokušaji zajedničkog nastupanja, ojačavanje manjih i bolje pozicioniranje većih članica te promoviranje vrijednosti u smislu zajedničkih sloboda uz inzistiranja na poštovanju ljudskih prava i zaštiti okoliša. S druge strane promašaje vidim u različitom tretiranju članica, tzv. Europu više krugova/brzina, gdje onda ostaje prostora za geopolitičke trzavice, natjecanja i igre i između samih članica, što podriva jedinstvo i narušava međusobno povjerenje. Iako se EU definira kao mirovna unija, odnosno projekt mira koji je zaustavio ratovanje na europskom kontinentu, posebice između država članica - to ne znači da trzavice ne postoje. Postoje još uvijek one klasične i stare podjele, uz nove oblike koji se pojavljuju ovisno o sadržaju izazova ili krize i ovisno o geografskoj izloženosti. Nadalje, Unija se nije uspjela pozicionirati kao ozbiljan lider u međunarodnoj zajednici, prvo zato što ona nije klasičan akter u međunarodnim odnosima (u smislu države), drugo zato što članice nemaju unisone želje i uvijek iste vanjskopolitičke napore, a kao treće jer projekt Europe polazi iz eurocentrične perspektive.

EU je preživio nekoliko kriza dosada (Brexit, recimo), no kako se na njegovu stabilnost (političku, ekonomsku...) odrazila prvo pandemijska kriza pa sada i ukrajinski rat sa svim posljedicama koje je taj sukob donio Uniji i Europi u cjelini, uključujući i RH? Drugim riječima, je li razdoblje kroz koje je EU prolazio (i još prolazi) posljednje tri godine najteže od njegova osnutka?

- S obzirom na multipolaran, asimetričan, duboko podijeljen i neizvjestan svijet u kojem živimo, krize ovakvog tipa postaju i postat će dio svakodnevnog života. Zbog toga se ne bih orijentirala na definiranje "teškog" razdoblja već usmjerila na uspješnost u prilagodbi. Unija je nakon nekoliko kriza u prethodnom razdoblju, ponajprije financijske, "prve" krize oko Ukrajine i migrantske krize u kojima se nije najbolje snalazila, pokazala napredak posebice ako promatramo upravljanje pandemijskom krizom. Unija je zajednički definirala sigurne i nesigurne prostore, što je utjecalo na porast zajedništva i povjerenja. Nadalje, nastupala je zajednički i promovirala politike prema globalnom planu, odnosno bila predvodnik istih prava i istih mogućnosti u fazi igara oko cjepiva. Trenutačno pozicioniranjem oko situacije u Ukrajini također je pokazala da je spremnija i odlučnija nego što je to bila 2014. godine.

Brexit također nije imao dalekosežne posljedice na Uniju i nije prouzročio domino-efekt iako su ga neki priželjkivali. EU pokazuje kako sve bolje upravlja krizama, ali za samo funkcioniranje Unije u budućnosti bit će potrebno dvostruko pozicioniranje same Unije i prema unutra i prema van.

Predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen prošlog je tjedna u Strasbourgu održala svoj posljednji govor o stanju EU-a prije europskih izbora. "Svjedočili smo rađanju geopolitičke unije - podržavanjem Ukrajine, suprotstavljanjem ruskoj agresiji, odgovorom na prodornu Kinu i ulaganjem u partnerstva", naglasila je njemačka političarka koja je na čelu Komisije od 2019. godine. Vaš komentar?

- Dvostruko pozicioniranje ključ je i za geopolitičku uniju, iako ne podržavam taj naziv iz znanstvene perspektive. Samodefiniranje EU-a, što on jest, što on nije i što nikada neće biti prema unutra ključno je za postavljanje i pozicioniranje na izvan Unije kao globalno važnog aktera u međunarodnoj zajednici. Ako EU želi biti globalno prepoznati igrač (a u svim novijim relevantnim dokumentima je istaknuto kako je to jedan od važnijih ciljeva), mora se prvo preispitati iznutra. Politička unija je preduvjet za dublju integraciju, pitanje je samo je li taj trenutak već prošao.

Koji će biti ključni izazovi za novo vodstvu EU-a od iduće godine, nakon izbora? Uz ukrajinski rat i migracije tema daljnjeg proširenja vjerojatno će i dalje biti aktualna... Drugim riječima, kakva je budućnost EU-a, je li se dosadašnji model iscrpio i ako jest, treba li ga restrukturirati, revidirati, rekuperirati, i na koji način...? Vidimo da je disonantnih tonova sve više (Poljska, Mađarska...)...

- Ključno pitanje kako ga ja vidim je pitanje politika proširenja. Namjerno koristim množinu jer je ova politika umnožila smjerove djelovanja i uvjetno rečeno trase kretanja. Pokazat će se nemogućim unutar istog procesa voditi neintegrirani zapadni Balkan na čekanju, nepoželjnu Tursku i nove potencijalne kandidate koji su do jučer bili u okvirima susjedske politike. Istovremeno politika proširenja (u ovom slučaju u jednini) pokazala se kao jedna od najnekonzistentnijih politika i prema najavama i prema uvjetima i prema subjektima o kojima se radi. Ona je postala sama sebi svrha. Naime, čitav niz novih uvjeta koji se nameću pred potencijalne članice u različitim fazama pristupanja čine se kao licemjerne točke zaustavljanja nametnute kako bi se proces usporio dok Unija ne bude spremna. S druge strane fast-track procesi ili njihove najave dovest će do presije u očekivanjima i mogućnostima i članica Unije i Unije i zemalja u postupku pristupanja, te voditi prema vakuumu koji onda ostavlja prostor za djelovanje nekih drugih silnica i nekih drugih izvanjskih sila.



Zaključno: Kakva je i kakva pozicija RH u EU-u danas i sutra?

- Upravo pitanje proširenja je i pitanje potencijalne šire stabilizacije koje se Hrvatske itekako trenutno tiče. Iako geografski gledano mi nismo periferna zemlja EU-a, pritisci na hrvatske granice pokazuju kako će granični periferni položaj još jedno duže vrijeme biti hrvatska realnost. Naime, trenutačni migrantski pritisci na hrvatsku kao šengensku granicu geografski nemaju smisla jer ako uzmemo u obzir smjer kretanja prve periferne granice na udaru bi trebale biti Grčka, Rumunjska i Bugarska. Grčka kao članica Schengenskog sporazuma i Rumunjska i Bugarska vječni kandidati koji moraju dokazati da su sposobne čuvati vanjsku europsku granicu. Tu je spomenuto nepovjerenje, s razlogom, itekako vidljivo.

S druge strane, podjela odgovornosti je ključna jer u tom smislu periferan položaj ne bi trebao biti važan. Podjela odgovornosti vodi prema solidarnosti koje na razini EU-a također nedostaje. S obzirom na to da ne vidim kako će do dvorazinskog definiranja Unije doći u skorije vrijeme, Republika Hrvatska će biti pod utjecajem graničnog položaja i svih, i pozitivnih i negativnih, posljedica koje on nosi. ()