Hrvatski poslovni savjet za održivi razvoj (HR PSOR) udruženje je poduzetnika koji su se još 1995. godine prvi put okupili kako bi zajednički promišljali održive modele poslovanja i transformaciju prema održivosti. Te davne godine, posebice u Hrvatskoj, u kojoj je još trajao rat, održivi razvoj i briga za okoliš nisu bili u fokusu ni javnosti ni gospodarstva. Tako je ostalo i sljedećih dvadeset i više godina - kaže dr. sc. Mirjana Matešić, direktorica Hrvatskog poslovnog savjeta za održivi razvoj - HR PSOR, te dodaje:

- HR PSOR je sve te godine okupljao mali broj članova, doista najnaprednijih hrvatskih gospodarstvenika koji su razumjeli važnost teme i imali viziju postupnog prelaska na održivo poslovanje. U međuvremenu, nažalost, održivi razvoj je ušao u fokus međunarodne političke scene pa se polako počeo prepoznavati i kao važna tema u Hrvatskoj. Kažem nažalost jer je to posljedica ubrzane degradacije okoliša, klimatske krize i krize resursa te naše nemogućnosti da na ove krize adekvatno odgovorimo.

U pokušaju da odgovori na ove izazove Europska unija donijela je ambiciozan plan postizanja ugljične neutralnosti do 2050. godine. Ovaj je cilj sadržan, između ostalog, u Europskom zelenom planu, strategiji razvoja EU-a. U Plan su integrirani ciljevi Pariškog sporazuma koji obvezuju potpisnike na ograničenje porasta prosječne temperature, poželjno ispod 1,5 Celzijevih stupnjeva, a svakako na ispod 2 Celzijeva stupnja. Europski zeleni plan utjecao je na donošenje niza europskih propisa kao što je Fit for 55, paket regulative koja ima za cilj do 2030. godine postići smanjenje emisija za 55 % na razini EU-a, što je prvi korak u potpunoj neutralnosti do 2050. godine. Ove promjene u regulativi naznačile su da se od gospodarstva očekuju ambiciozne transformacije u poslovanju; promjene u tehnologiji, proizvodnji energije i načinu kako se koriste resursi; traženje alternativnih rješenja; promjene u dobavljačkim lancima. Ne treba reći da nas je u tom kontekstu nemalo iznenadio sadržaj Vladina plana oporavka i otpornosti, objavljenog sredinom 2021., koji je teme transformacije za ugljičnu neutralnost te u širem smislu održivost gotovo potpuno zanemario.



No s obzirom na razmjere krize izazvane prvo pandemijom, a onda i zbog posljedica ukrajinskog rata, opseg pomoći (financijske) koje je najugroženijima uključujući i gospodarstvo "ubrizgala" Vlada imalo je učinka...?

- Mjere o kojima govorite zasigurno su gospodarstvu pomogle prebroditi krizu povezanu s COVID-19 te s ratom u Ukrajini, što je naravno pozitivno utjecalo na cijelo hrvatsko društvo, no, ponavljam, radi se o kriznim mjerama koje funkcioniraju kao vatrogasne mjere i nisu pridonijele oporavku i otpornosti jer se ne radi o reformama gospodarstva ni o jačanju konkurentnosti, nego o pukom preživljavanju. Takve su intervencije dobre ako su trenutačne i ako djeluju u trenutku izvanrednih situacija, no program oporavka i otpornosti trebao bi se fokusirati na razvoj, reforme i inovacije za postizanje održivog razvoja i klimatske neutralnosti kako bismo osigurali buduću konkurentnost i pripremljenost za buduće rizike koji leže u promjeni klime i drugim ekološkim krizama. Samo tako možemo održati buduću konkurentnost, a ako se ne počnemo prilagođavati na vrijeme, troškovi prilagodbe bit će sve veći. Naglašavam, u jeku smo klimatske krize i krize okoliša, Zemlja je pod velikim pritiskom ili da citiram glavnog tajnika UN-a: Zemlja vri!

Inače, vrlo često nailazimo na državne poticaje koji zanemaruju strategiju EU-a koja govori o klimatskoj neutralnosti do 2050., koju nikako nećemo ostvariti ako već sada u razvojne programe ne ugradimo klimatsku neutralnost kao osnovni kriterij za dodjelu sredstava. S druge strane, EU je razvio sustav procjene održivosti poduzetnika i poduzetničkih inicijativa. Ovaj je sustav definiran EU taksonomijom i od svakoga se očekuje da prikaže svoj doprinos održivosti, o čemu će ovisiti i mogućnost financiranja razvoja i troškova tog financiranja.

Treba napomenuti da je novousvojena europska regulativa također obvezala određene kategorije poduzetnika u EU-u pa i u Hrvatskoj da objavljuju izvještaje u kojima jasno prikazuju svoje strategije za postizanje održivosti u mnogim područjima utjecaja pa tako i strategiju postizanja klimatske neutralnosti. Prema našim spoznajama, vrlo je mali broj poduzetnika koji je počeo razvijati svoje strategije transformacije usklađivanja s ovim zahtjevima.

Treba li u nekoj eventualnoj reviziji NPOO-a ili u novom NPOO-u (od 2026., kad se sadašnji zaključuje) uvrstiti i komponentu vezanu uz održivi razvoj, sa svim elementima koje taj pojam podrazumijeva?

- Naravno da je odgovor pozitivan, odnosno održivi razvoj trebao bi biti temeljni kriterij za sve programe, bez obzira na to komu su namijenjeni. Neizbježno je da se Zemlja mijenja, mijenja se ekosustav, režimi padalina, temperature… Ulaganje u budućnost nema smisla ako ono u obzir ne uzima ove nove uvjete i prilagođava im se. Dakle, ulaganje u prilagodbu značit će da u budućnosti neće trebati posezati u proračun kako bi se kompenzirale ili prebrodile krize izazvane činjenicom da nismo prilagođeni novim ekstremima koji postaju svakodnevice. Bilo bi jedino logično da se kroz programe oporavka ulaže u, primjerice, masovno postavljanje solarnih kolektora, jer na taj način kućanstva činimo samoodrživima kad je energija u pitanju. Sva ta kućanstva neće trebati subvencije za cijenu energenata bez obzira na to kako se one kretale u budućnosti. Zar nije onda logično da se svakome tko pokaže interes, omogući postavljanje solara i na taj način smanji broj kućanstava koja su ovisna o skupim energentima? To je ne samo održivo prema okolišu nego i prema proračunu RH te pridonosi socijalnom osnaživanju građana.

Ista je stvar s gospodarstvom. Izostaju snažnija ulaganja u implementaciju OIE-a (Obnovljivi izvori energije), projekte navodnjavanja i slično. Čini nam se kao da u RH još nismo osvijestili da se klimatske promjene događaju danas i da će svake sljedeće godine rizici, pa onda i cijena prilagodbe eksponencijalno rasti. Tako da na pitanje o stanju održivog razvoja u Hrvatskoj mogu slobodno reći da još nismo niti došli do potpunog razumijevanja što se pod time podrazumijeva. Ne razmišljamo i ne ulažemo u strukturne promjene kako gospodarstva tako i sustava za proizvodnju energije, proizvodnju hrane i druge ključne strateške djelatnosti. U nas se još uvijek pod održivi razvoj ubacuju aktivnosti čišćenja okoliša ili sadnja drveća. Koliko god hvalevrijedne bile ove aktivnosti, one ne mijenjaju naše buduće ponašanje, a mi moramo mijenjati način kako proizvodimo i trošimo. I moramo uvoditi temelje za drukčije ponašanje. Za sve manje od toga jednostavno nemamo vremena.



Nedavno je Vlada donijela novi jesenski paket pomoći, ali najavila i paket novih poreznih zakona... Vaš završni komentar?

- Ne mogu komentirati paket novih poreznih zakona kao ni pakete pomoći jer nemam dovoljno informacija o tome. Zato mogu samo dati opće mišljenje o funkcioniranju reformi i politika subvencioniranja ove, ali i svih prethodnih vlada, a svi imaju isti problem, a to je financiranje kratkoročnih efekata kroz preuzimanje dijela troškova ili pak minimalnih rasterećenja kroz poreznu politiku. Nedostaju poticaji promjena koje donose dugoročna rješenja kao što je poticanje energetske neovisnosti kroz ulaganje u lokalne obnovljive izvore energije te razvoj tehnoloških niskougljičnih rješenja, inovacije i slično. Također, poreznom politikom treba rasterećivati rad, istovremeno prebacujući porezno opterećenje na vlasništvo, nekretnine, pa čak i na resurse, kako bi se porezni teret s najsiromašnijih slojeva društva prebacivao na one imućnije, odnosno kako bi se potaknuo razvoj resursno i energetski održivih rješenja. Na taj način smanjila bi se nejednakost u društvu, što je nužno za iskorjenjivanje siromaštva te za prelazak na održivi razvoj. Istovremeno, omogućilo bi se kompanijama angažiranje i zadržavanje kvalitetne radne snage, smanjilo iseljavanje, a omogućilo ulaganje u razvoj i inovacije s ciljem razvoja resursno optimalnih rješenja i kružnog gospodarstva, što je također bitno za održivi razvoj.

Svjesni smo da su neke od ovih mjera teško provedive jer su strukturne promjene često bolne i uvijek su predmet otpora. No odgađanjem rješenja riskiramo da ćemo narušiti funkcionalnost ekosustava, čime ugrožavamo budućnost naše djece, a da će prilagodba, kad shvatimo da nam je potrebna, postati preskupa.