Sukob oko Nagorno-Karabaha tinja već desetljećima. Regija, u kojoj većinu stanovništva čine Armenci, geografski je potpuno okružena Azerbajdžanom. Jedini put koji ju povezuje s Armenijom je takozvani Lačinski koridor, preko kojeg se inače obavlja opskrba robom. Međutim, od prosinca 2022. godine Azerbajdžan je blokirao taj put. Od tada je regija u velikoj mjeri odsječena od vanjskog svijeta - piše za DW Thomas Latschan, čiji prilog, uz neznatno skraćenje i jezične prilagodbe, prenosimo u ovom broju Magazina.

Armenija i Azerbajdžan zapravo su mjesecima u pregovorima o okončanju sukoba, koji traje desetljećima. Prvi rat između te dvije države izbio je početkom 1990-ih, ubrzo nakon raspada Sovjetskog Saveza. Od tada se uvijek iznova ponavljaju incidenti duž granice, koja nije svuda jasno utvrđena.

Regija Nagorno-Karabah geografski je potpuno unutar teritorija Azerbajdžana, koji se poziva na princip teritorijalnog integriteta. Ali većinsko stanovništvo u toj regiji su Armenci, zbog čega Armenija inzistira na pravu stanovništva na samoodređenje. Dijelovi Nagorno-Karabaha već su 1991. godine proglasili neovisnost. Međutim, nijedna država na svijetu to nije priznala, čak ni Armenija - vjerojatno kako se ne bi unaprijed izjalovili mirovni pregovori s Azerbajdžanom.

Godine 2020. zbog ove je regije izbio drugi rat između Armenije i Azerbajdžana. Privremeno je okončan sporazumom o prekidu vatre uz posredovanje Moskve, što je pomoglo Azerbajdžanu da vrati kontrolu nad dijelovima spornog teritorija. Plan je bio da ruske trupe nadgledaju sporazum o prekidu vatre, ali tenzije su se nastavile. Uvijek iznova je dolazilo do novih smrtonosnih sukoba. Procjenjuje se da je od izbijanja sukoba poginulo 35.000 ljudi, a stotine tisuća ljudi morale su napustiti svoje domove.

U protekle dvije godine predstavnici Bakua i Erevana sastali su se nekoliko puta u Bruxellesu, Washingtonu i Moskvi, uz posredovanje EU-a, SAD-a i Rusije, kako bi krhki sporazum o prekidu vatre pretvorili u trajni mirovni sporazum. Samo uz posredovanje EU-a već je održano šest mirovnih pregovora. Predsjednik Armenije Nikol Pašinjan u svibnju je iznenadio javnost kontroverznom izjavom da bi mogao priznati Nagorno-Karabah kao dio Azerbajdžana, pod uvjetom da Armenci tamo kao zaštićena manjina dobiju široka prava i jamstva za njihovu sigurnost. Međutim, samoproglašena "vlada" Nagorno-Karabaha - koju čine etnički Armenci, koji su 2017. godine proglasili "Republiku Arcah" - do sada je oštro odbijala integraciju u azerbajdžansku državu. Čak ni predsjednik Azerbajdžana, Ilham Alijev, do sada nije pokazao zanimanje za takvo rješenje. Alijev je u prošlosti više puta tražio da se vlada i parlament "Republike Arcah" raspuste i da se Armenci koji tamo žive integriraju u Azerbajdžan kao "normalni, lojalni građani". U tom kontekstu Alijev je nedavno ponudio zarobljenim Armencima da ih osobno opskrbi zalihama pomoći, međutim oni tu ponudu odbijaju, smatrajući je "otrovnom".



Pregovore dodatno kompliciraju interesi susjednih sila u regiji, prije svega Turske i Rusije. Vlada u Ankari je u prošlosti manje-više otvoreno podržavala Azerbajdžan. Jedan od razloga za to su velike etničke i kulturne sličnosti između zemalja - obje zemlje priznaju princip "jedan narod, dvije države". Turska je također i važan kupac azerbajdžanskog prirodnog plina.

Situacija je mnogo kompliciranija iz ruske perspektive: Moskva održava veze s obje bivše sovjetske republike, iako su intenzivnije veze s Armenijom, koja, kao i Rusija, ima većinski kršćansko-pravoslavno stanovništvo. Moskva opskrbljuje obje strane ruskim oružjem - ali samo Erevan ima povlaštenu cijenu. Rusija ima i vojnu bazu u drugom najvećem gradu Armenije, Gjumriju.

Međutim, sporazumom o prekidu vatre koji je nedavno ispregovarala Moskva, Azerbajdžan je vratio kontrolu nad velikim područjima Nagorno-Karabaha, a ruska vojska, koja bi trebala djelovati poput "mirovnih snaga" i nadgledati primirje između zaraćenih zemalja, bila je vrlo suzdržana tijekom okršaja koji su se više puta rasplamsali na granici. Zbog rata u Ukrajini Moskva je morala znatno smanjiti nazočnost svojih trupa na Kavkazu. Još uvijek je nejasno kako će Moskva reagirati na ponovnu eskalaciju na Kavkazu. Malo je vjerojatno da ima bilo kakav interes za ratnom destabilizacijom regije. Prema svemu sudeći, Kremlj, čija je pozornost usmjerena na Ukrajinu, više nije u stanju održati krhku stabilnost na južnom Kavkazu. U skladu s tim su i izvještaji da je Rusija obaviještena samo nekoliko minuta prije početka azerbajdžanske "vojne operacije".

Najnovija eskalacija također je veliki udarac za međunarodne mirovne napore. Želja međunarodnih diplomata bila je da do jeseni bude postignut održiv mirovni sporazum između Armenije i Azerbajdžana. Međutim, čini se da je to sada teško ostvarivo.