Dvadesetjednogodišnja Ivona Martić iz Darde studentica je hrvatskog jezika na Filozofskom fakultetu u Osijeku i odnedavno autorica knjige "Glasna tišina". U jednom razdoblju svog školovanja, potaknuta zadatkom na satu književnosti, počela je stvarati stihove. Prva je pjesma ispisana u školskim klupama bila o majci, a tadašnja profesorica, čitajući te stihove, odmah je prepoznala Ivonin talent. Jednom joj je prilikom napisala poznate stihove neponovljivog pjevača Olivera Dragojevića: "Gdje li si se dosad skrivala?", a Ivonin je odgovor bio: "U stihovima." Već s 19 godina odlučila je objaviti vlastitu zbirku pjesama, no za to je prvo bilo potrebno prestati sa skrivanjem.

Ubrzo nakon profesoričina ohrabrenja smogla je hrabrosti pokrenuti instagramski profil "Moje riječi", na kojemu je objavljivala citate iz svojih pjesama. "Svi citati imaju neku pozadinsku priču iz mojeg ili tuđeg života. U početku nisam htjela otkriti da sam autorica citata, bojala sam se jer danas ljudi pričaju o svemu i svakome, većinom na negativan način. Pisala sam malene sastavke, no kako je rasla stranica, tako je bilo sve više pozitivnih reakcija. Mnogi su mi pisali kako im moji citati pomažu i kako se pronalaze u njima, pa sam odlučila predstaviti se javnosti i, svom srećom, nije bilo negativnih komentara", govori Ivona, koju danas prati više od 2500 ljudi na Instagramu. Kreativnu slobodu uglavnom pronalazi navečer, kada ima vremena za sebe, no neke se pjesme dogode u hodu, posebice Osijekom. "Inspiraciju pronalazim u ljudima i u njihovim životima, uvijek se pitam što neka osoba prolazi, pa mi kažu da previše razmišljam za tako mladu osobu. Neki moje pjesme smatraju tužnima jer koristim motiv bola, ali ja ih ne gledam na takav način. Kada sam tužna ili ogorčena, stvaram najljepše stihove. Bol je sastavni dio naših života, mislim da trebamo otvoreno razgovarati o psihičkom zdravlju, ono ne smije ostati tabu-tema", objašnjava. Iako su pjesme autobiografske, Ivona želi da se svi u njima pronađu jer je normalno da ponekad prolazimo kroz teške trenutke, ali to ne znači da moramo uvijek biti sami.

Naslov svoje prve zbirke pjesama odabrala je prema istoimenoj pjesmi s kojom se jednom natjecala. Iako nije pobijedila, ime joj je očito ostalo vrlo blisko srcu. "Danas rijetko tko uistinu sluša, teško je pronaći nekoga koga doista zanimaju stvari o kojima govoriš. Ni papir te ne sluša, ali bar trpi. Glasna tišina predstavlja sve ono o čemu ne govorimo, a izjeda nas. Kako piše na posljednjoj stranici knjige: - Nemoj se skriti i svoju buku predati, ne boj se! Jer ako ne pronađeš srce koje čuje, uvijek to možeš sebi biti!" ističe Ivona.

Knjiga sadrži osam poglavlja gdje svako započinje istoimenom pjesmom, za prekrasne je ilustracije zaslužna devetogodišnja Elena Kuruc, a z naslovnicu Domagoj Šokičić. Pisala je, kako kaže, o svemu što smatra važnim, pa tako govori o ljubavi kao nečemu što pokreće cijeli svijet, ali i o tišini koja je dokaz teških trenutaka. "Puno sam pjesama posvetila majci, posebice u poglavlju ‘Heroji bez plašta‘, gdje sam htjela ovjekovječiti sve one koji su u mom životu ostavili nekakav trag i zahvaliti im. ‘Sitne smrti‘ sadrže mračnu tematiku, ali i moja tajna osjećanja bez ikakvog uljepšavanja, a ‘Kako stvari stoje‘ govori o razočaranju u ljudski rod, posebice u one koji nezasluženo dobivaju povlastice u društvu i karijeri. U poglavlju ‘Za sve nas‘ obraćam se čitatelju u nadi da će shvatiti kako smo svi jednaki pred životom, ali i smrti te da trebamo pronaći u sebi suosjećanje za druge. Posljednje poglavlje posvećeno je onima koji više nisu s nama, ‘Kad god svratiš, bit ću tu‘ govori kako ću se ja svakim čitanjem ponovno rađati, skrivena u stihu", otkriva Ivona.



Marljiva i talentirana studentica susrela se s brojnim šalama na račun pohađanja Filozofskog fakulteta, no kao i inače, to ju nije obeshrabrilo u želji da jednoga dana postane profesorica hrvatskog jezika. "Mnogi književnost ne doživljavaju ozbiljno, kamoli poeziju. Humanističke znanosti mnogi tretiraju kao potpuno nepotrebne, što je poražavajuće za nove generacije koje više ne poznaju tu čar kada uzmeš pravu knjigu u ruke pa te omami miris svježih korica. Sve što je zapisano, ostaje - zato je književnost važna", naglašava Ivona. Od fakulteta je dobila i više od znanja, primjerice podršku profesorica Vere Blažević Krezić i Kristine Peternai Andrić, koje su joj, uz savjete o pisanju, osigurale i predgovor te osvrt na knjigu, na čemu im je zauvijek zahvalna, kaže.

Podrška je ipak manjkala u potrazi za izdavačkom kućom jer je uvijek dobivala isti odgovor: "Nažalost, ne objavljujemo pjesničke zbirke." Ivona se zato odlučila osloniti na jedinu osobu koja ju nikada ne razočara - sebe. "Odlučila sam se za samoizdavaštvo, a za poslije, tko zna, možda me netko uzme pod svoje krilo. Najveća mi je nagrada to što mogu pokloniti svojim bližnjima vlastitu knjigu, mojih ruku djelo, i vidjeti njihovu iskrenu reakciju. U budućnosti bih voljela napisatijoš jednu zbirku pjesama jer imam osjećaj da nisam rekla sve što sam htjela", naglašava Ivona, dodajući kako želi pokrenuti i obrt te kreirati proizvode s vlastitim citatima koji bi upozoravali na ljepotu života.