Triatlonom se počeo baviti prije sedam godina kao student medicinskog fakulteta. Prije dvije godine na natjecanju Challenge Roth postavio je osobni rekord u Ironman triatlonu, 8:26.43 sati. Taj je rezultat nagovijestio sjajnu sportsku karijeru, ali se potom ozlijedio i ništa više nije bilo sigurno. Međutim strpljivom, upornom i prilagođenom rehabilitacijom vraća se u vrhunsku formu, koju potvrđuje ovog kolovoza u Danskoj, gdje je na manifestaciji Ironman Copenhagen ostvario iznenađujuće dobar rezultat, 8:34:35 sati. U plivanju je bio na razini isplivavši 3,8 km za 55 minuta. Vožnju biciklom obilježilo je kišovito vrijeme, a imao je i problema s gumom, što ispravlja na trčanju ostvarivši osobni rekord u maratonu od 2:51:37 sati. U cilj je ušao ukupno sedmi te drugi u kategoriji, što ga izravno kvalificira na Svjetsko prvenstvo u triatlonu koje će se održati u listopadu 2024. godine na Havajima. On je Matej Jukić, rođen u Osijeku 1994. godine, i vrhunski je sportaš. Ovo je njegova aktualna priča...

- Nakon izvrsno odrađene sezone 2021., kada sam bio viceprvak Hrvatske u half ironman distanci i završio Challenge Roth za 8:26 sati, ambicije za 2022. su bile jako velike. Nažalost, krajem godine u pripremama za nadolazeću sezonu osjetio sam bol u preponi, koja je s treninzima postajala sve jača. Trebao sam tada stati s treninzima, međutim moj tvrdoglavi sportski mentalitet mi to nije dopustiop, a posljedica je bila da nakon dva mjeseca više nisam mogao potrčati od bolova. U veljači 2022. sam završio na pretragama te mi je dijagnosticirana jedna od najgorih ozljeda u sportu - osteitis pubis. Radi se o upali pubične kosti i pubične simfize, koja nastaje kao posljedica kroničnog umora, pretreniranosti i određenog mišićnog disbalansa. Tada sam još radio u Zavodu za hitnu medicinu te sam znao imati više sati treninga nego sna dnevno, što mi je s jedne strane i donijelo brz i velik napredak u sportu, ali s druge strane je bilo dugoročno neizdrživo i u konačnici dovelo do ozljede.

Ozljeda me je mučila više od godinu dana. Išao sam k velikom broju stručnjaka za rehabilitaciju po cijeloj Hrvatskoj, međutim nigdje nisam dobio adekvatnu pomoć ni savjet. U konačnici su mi najviše pomogli moji prijatelji terapeuti Zoran Gerber i Arian Jovanović. Razdoblje kada sam bio ozlijeđen za mene je bilo izuzetno psihički stresno jer ni u jednom trenutku nisam znao kada ću i hoću li se uopće oporaviti. Mnogi se nikada ne oporave od ozljede koja postane kronična, a sve je upozoravalo na to da i ja idem u tom smjeru. Otkazivao sam utrku za utrkom i činilo se da agoniji nema kraja. Međutim, nisam odustajao, svakodnevno sam radio vježbe i išao na terapije. Plivanje i bicikl mi nisu bili ograničeni, tako da sam puno radio na te dvije discipline, strpljivo čekajući dan kada ću opet bezbolno trčati. S vremenom je bol bila sve manja te sam postupno krenuo s trčanjem kilometar po kilometar. Krajem travnja ove godine počeo sam s ozbiljnijim trkačkim treninzima, a samo četiri mjeseca poslije otrčao sam na ironman distanci svoj osobni rekord na maratonu. Još uvijek ponekad osjetim nelagodu u preponskoj regiji i vjerojatno ću do kraja života morati raditi vježbe i paziti da se ozljeda ne bi obnovila.

Jukić je, istrčavši osobni rekord u maratonu, osigurao sebi nastup na Svjetskom prvenstvu u Ironmanu na Havajima 2024. godine. Što to za njega znači, objašnjava nam u nastavku priče:

- Kvalifikacija za nastup na svjetskom prvenstvu za mene je ostvarenje sportskih snova. Svjetsko prvenstvo u Ironmanu je nakon Olimpijskih igara najprestižnije natjecanje u triatlonu. Svakom triatloncu, bio on profesionalac ili amater, velika je želja nastupiti na toj ikonskoj utrci. Za plasman je potrebno u svijetu profesionalaca završiti među prvih 2-3 na ironman utrci, ovisno o tome koliko se na određenoj utrci dijeli slotova, a u svijetu amatera, tzv. age group triatlonaca, dijeli se 1-3 slota po kategoriji. Kategorije su podijeljene po spolu i po godinama, ja trenutačno spadam u M 25 kategoriju. U Kopenhagenu sam trebao nastupiti još prošle godine, međutim zbog ozljede sam bio prisiljen prebaciti na 2023. Moj cilj prije odlaska na Ironman je bio jasan, a to je slot za svjetsko prvenstvo. Isplivao sam sedmi u kategoriji, a s bicikla sam sišao na 14. mjestu. U svakom krugu trčanja mi je djevojka viknula na kojoj sam poziciji i koliko zaostajem za idućim ispred mene. Na ulasku u posljednji krug bio sam 4. sa zaostatkom od oko 3 minute za trećim i gotovo 8 minuta za drugim, no unatoč velikom zaostatku znao sam da na maratonu i oni najbolji pucaju, tako da sam se trudio do kraja držati jak tempo. U teškim trenucima motivirali su me još teži izazovi, kada nisam od bolova mogao potrčati, a znao sam i da me tata, sestre i prijatelji prate preko aplikacije i živciraju se, tako da ih nisam smio razočarati. Na kraju sam nakon ulaska u cilj saznao da sam završio drugi i tako ostvario plasman na svjetsko prvenstvo. Bio je to vrlo emotivan trenutak za mene i djelovalo mi je nestvarno jer sam samo nekoliko mjeseci ranije bio na psihofizičkom dnu i upitnog nastavka triatlonske karijere, a nakon više od godinu dana agonije s ozljedom samo oni najoptimističniji vjerovali su u ovakav uspjeh. Osobito mi je drago što sam upravo na trčanju, koje je najviše patilo zbog ozljede, uspio doći do drugog mjesta i kvalifikacije na Havaje.

Triatlon zahtijeva velike psihofizičke napore i maksimalnu posvećenost. Vrhunski triatlonci su većinom profesionalci. Kako usklađuješ poslovne i privatne obaveze s treninzima i natjecanjima?

- Triatlon je fizički definitivno jedan od najtežih sportova i zahtijeva puno volje, energije i vremena. Da biste bili uspješni u triatlonu, takav sport morate živjeti 0-24 sata, sedam dana u tjednu. Profesionalni triatlonci treniraju i do 40 sati tjedno, što je za nas koji imamo posao nemoguće. Ja treniram prosječno 20 sati tjedno, a brojke znaju ići i više od 30 sati tjedno u specifičnim pripremama. Ozbiljan amaterski sportaš u triatlonu trenira više nego većina profesionalaca u drugim sportovima, što samo po sebi govori koliko je teško baviti se ovim sportom. Uz toliko treninga i puno radno vrijeme ne ostane vam puno slobodnog vremena ni energije za druge stvari.

Do početka 2023. radio sam tri i pol godine u Zavodu za hitnu medicinu dnevne i noćne smjene, te sam uvijek prije i poslije posla trenirao, neovisno o tome koliko naporna je smjena bila. Od 1. siječnja radim u Domu zdravlja Osječko-baranjske županije, kao specijalizant medicine rada i sporta, što je puno manje stresan posao naspram rada na hitnoj. Vikendima sam slobodan, pa ih iskoristim za duge treninge, dok preko tjedna uglavnom odradim jedan trening prije posla i jedan poslije posla. Osim treninga, jako su važni faktori odmor i prehrana, koji omogućavaju oporavak od teških i dugotrajnih treninga. Upravo odmor čini najveću razliku između profesionalnih i amaterskih triatlonaca, jer profesionalci između treninga odmaraju, a ja idem na posao. Od velike je pomoći moj otac, koji mi je velika podrška na treninzima i utrkama, a uz to je gotovo sve kućne poslove preuzeo na sebe kako bih mogao trenirati i odmoriti se. Također, imam razumnu djevojku Eleonoru, koja, uz to što me maksimalno podržava, tolerira da na svaki godišnji odmor bicikl i ostala triatlonska oprema putuju s nama.

Trčanje, plivanje i biciklizam troše energiju i kalorije. Koliko je važna prehrana i kakva ti je prehrana?

- Prehrana je u triatlonu izuzetno važna i mnogi ju nazivaju četvrtom disciplinom. Ako prehrana nije usklađena, tijelo se neće dovoljno oporavljati između treninga, što će u konačnici dovesti do ozljede. Djevojka Eleonora mi je uz moralnu i logističku podršku ujedno i nutricionistica. Prehranu prilagođavamo ovisno o intenzitetu, ciljevima i fazi treninga, pa je tako dio godine nešto fleksibilnija, dok u vrijeme priprema i natjecanja postaje preciznija i detaljnija. Prosječna dnevna potrošnja u pripremnom ciklusu mi je 5500 kcal, a na jednoj ironman utrci potroši se između osam i devet tisuća kalorija. Ponekad se, kako bih zadovoljio te zahtjeve i osigurao potrebnu energiju, na mom jelovniku nađe i hrana koja nije uvijek smatrana ‘najzdravijom‘ opcijom poput pizze, kole ili ponekog slatkiša. Osim primjerenog unosa kalorija, bitno je voditi brigu o unosu hranjivih tvari i održavati dobru hidraciju kako bi se postigao što bolji oporavak. Također, u danima prije i tijekom same utrke ključno je osigurati primjeren unos ugljikohidrata kako bi mišići bili dovoljno opskrbljeni energijom.

Bez materijalne sigurnosti nema vrhunskog sporta. Kako se financiraš?

- Osim što slovi kao jedan od najtežih, triatlon je definitivno jedan od najskupljih sportova. S obzirom na tri discipline, potrebna je velika količina opreme kojoj cijena iz godine u godinu raste, a većina opreme je i potrošni materijal, tako da troškovima nema kraja.

Osim toga tu su i suplementi, pripreme, putovanja, startnine… Recimo, iako sam se kvalificirao na svjetsko prvenstvo, isti dan sam morao platiti startninu 1500 dolara, a kada dodamo još cijenu smještaja i puta na utrke, troškovi se penju u nebesa. Financiram se uglavnom sam. Prvi bicikl sam kupio na 12 rata od stipendije koju sam dobio kao odličan student. Oko opreme za trčanje uvijek imam podršku Ferde i Ivice Kraljevića, a ovom prilikom zahvaljujem im što mi, osim opreme, uvijek omogućuju trčanje na traci kada su vremenski uvjeti loši. Također, imam i podršku prijatelja Škurle u redovitom servisiranju bicikla te Triatlon kluba Tri-tim, čiji sam član od početka triatlonske karijere. S obzirom na veliki rezultat koji sam ostvario u Kopenhagenu, trenutačno sam u potrazi za sponzorima, što bi mi uvelike olakšalo pripreme i put na svjetsko prvenstvo.