Kultura
GORAN REM DARUJE SVOJU ZNANSTVENU BIBLIOTEKU VINKOVAČKOJ KNJIŽNICI

Vraćam knjige koje sam posudio prije pola stoljeća
Objavljeno 29. kolovoza, 2023.
Želim da se ta knjižna građa nađe u gradu koji je prijestolnica Šokadije

Goran Rem, redoviti profesor Odsjeka za hrvatski jezik i književnost Filozofskog fakulteta u Osijeku, Vinkovčanin, rođen u Slavonskom Brodu, s osječkom adresom, u fazi umirovljenja po sili zakona, ali i dalje aktivan, znanstveno i svakako drugo, darovat će svoju znanstvenu knjižnicu, nastajalu kroz 33 godine znanstvenog djelovanja, vinkovačkoj Gradskoj knjižnici i čitaonici, koja se upravo uselila u novu zgradu, od 4500 četvornih metara, i za koji dan će primiti prve korisnike.



Kako je došlo do toga da vaša fakultetska, kabinetska knjižnica, ona baš najradnija, stigne kao dar napokon izgrađenoj i useljenoj novoj Gradskoj knjižnici u Vinkovcima?

- Eto, zapravo jednostavno i logično, a i pristojno - došlo je vrijeme da vratim knjige koje sam posudio prije pola stoljeća. Naime, Vinkovci su u direktoriranju Vere Vuković (poslije mr. sc. Erl) i Ane Nane Vuković imali knjižnicu zahvaljujući kojoj nisam dugo pomislio da uopće postoji neka knjiga koju ta knjižnica - nema! Naime, nisam pomišljao da postoji uopće ta opcija – da ikoja knjižnica može nemati neku knjigu..., to sam kao neko naknadno čuđenje dakako shvatio puno poslije, mislim na tu učeničku, pa i studentsku, komociju u kojoj sam se kao član vinkovačke knjižnice nalazio... Jer sam to naravno tada uzimao zdravo za gotovo: kad trebaš knjigu, odeš u knjižnicu i posudiš.

Kako je uopće došlo do toga da vam se u kabinetu, kao radni materijal, nađe toliko velik broj knjiga, vjerojatno je ipak uobičajenije da sveučilišni nastavnik svoju knjižnicu ima jednostavno kod kuće, s poznatim fenomenom - curenja knjiga iz svakoga zakutka stambenog prostora?

- Pa u pravu si, no u nekom trenutku kraja devedesetih s Helenom Sablić Tomić pisao sam povijest slavonske književnosti (Slavonski tekst hrvatske književnosti, 2003., nap. Flego, na 643 stranice!), trajalo je to nekoliko godina i zapravo je inače "priručna" i radna knjižnica tada iznimno narasla, s vremenom i izišla iz kabineta i prešla u nekoliko knjižnih ormara ispred samog kabineta... A naravno da kod kuće imam sigurno bar još toliko knjiga, što posebno raduje moju suprugu Slade, ona i profesionalno radi kao knjižničarka, a imalo je posljedice i na Paulin izbor, koja također sada i za svoj posao lista po kućnoj knjižnici, a Benjamin ne samo po lektirama, iako to svakako.

Ipak, zašto ste baš sada predali svoju studijsku knjižnicu Vinkovcima? I kada će biti dostupna?

- Naravno, tu je i vrlo neposredan povod, naime, odlazak u mirovinu i želja da se ta knjižna građa nađe tamo gdje je najlogičnije, u gradu koji je prijestolnica Šokadije, što je moj otac Vladimir rado citirao i ponavljao, a dobro se sjećam kako je to zaneseno izgovorio 1972., kada je imenovao vinkovačko kazalište imenom Joze Ivakića! Ta moja studijska knjižnica, ili će se zvati zbirka, kako to već struka najbolje zna, bit će dostupna kada ta sada dragocjena zgrada uhvati ritam u svojem čarobiranju kretanja svojih djelatnika, koji su sada sigurno u golemom poslu, u kojemu dakako njihova sreća postaje i sreća grada: od Vedrane, Tihomira i Željke pa nadalje..., a ja sam još dužan pred javnošću potpisati i darovnicu, kako bi građa stigla: studentima, učiteljima/prof. HJK, građanima koji prate suvremenu književnost, medijsku umjetnost, beletristiku, napose suvremenu poeziju i prozu, našu i inozemnu, humanističke stručne knjige, dosta toga zavičajnog, slavonsko ratno pismo također!

Ali ipak ste sveučilišni profesor u Osijeku već 33 godine, zašto nije ta zaliha od 5000 knjiga završila negdje u blizini fakulteta na kojem se studira književnost?

- Strahovito je u lošem stanju projekt izgradnje osječke sveučilišne knjižnice, netko je pobrkao kruške i jabuke, tj. računalnu i čovjekovu povijest, pa je godinama neka betonska konstrukcija do, nažalost, odgođene finalizacije izložena prorastanju korovom u sveučilišnom kampusu, tamo u kampusu... tako da je Osijek, knjižnično gledano, zakrčen i ne diše dovoljno akademički..., a pojedinačni fakulteti daleko su od dostatno prostora. Stoga, primjerice, tu sveučilišnu knjižnicu čeka i zlatna muzealna knjižnica od stotinu tisuća primjeraka, o kojoj se desetljećima skrbi premarna dr. sc. Marina Vinaj...

A zašto ne u Gradsku knjižnicu Slavonskoga Broda? Vaše biografije posljednjih godina rado izriču dosjetku: rođen prvi put u Slavonskom Brodu, drugi put u Vinkovcima, a treći put u Osijeku?

- Ma, kako znaš tamo je već knjižnica mojega oca i tamo u krasnom postavu trojno dostojanstveno komunicira sa zbirkama Ivane Brlić Mažuranić i Dragutina Tadijanovića, dakako ono što je nakon rata preostalo ili se dosložilo, pošto je u ratnim Vinkovcima velikim dijelom stradala, a, osim toga, na moj upit današnjoj vinkovačkoj ravnateljici Vedrani Lugić – dobio sam odgovor oduševljenja i to me je baš bazično vinkovački razveselilo!

Iza vas je u ovom trenutku vaših vlastitih pedeset autorskih naslova, i kako sada, kako će izgledati taj vaš izvaninstitucijski tekstualni nastavak, kako izgleda vaš plan? Imate li ga?

- Pišem još svoj "odjavni" udžbenik o odnosu umjetnosti i umjetnosti riječi, radim i na trilogijskoj zbirci poetskih tekstova noisekunstlersko srce – koju mi je država stimulacijski poduprla još 2018., kao i na rukopisu Ljubavi moja, koji će zaokružiti proces nastanka mojih lirskih "ljubića" započet 1977. u Vinkovcima, a sada nositi posvetu mojoj rođenoj Vinkovčanki Slade, našoj bračnoj 30-godišnjici! Uglavnom, dalje radim na usavršavanju omiljenog sataraša i zlatnom te brončanom rekreacijskom basketu, a s obitelji sporo vozam, uz Benjaminove planove, neke tisuće kilometara srednjoeuropskih mjesta na kojima sviraju Majke ili Iggy.

I za kraj - kako podnosite ove nove ljetne vrućine, konkretno, ovogodišnju?

- Ove godine sam se neizmjerno obradovao vrhuncu osječkog ljetno-kulturnog programa: fantastičnoj izložbi Muzeja likovne umjetnosti u Osijeku, gdje je bio u cijeloj zgradi postavljen moćni, reprezentativni i okrutni izbor iz stripovskog opusa Dubravka Matakovića, također mi je svakogodišnji, pa i ovogodišnji, zicer – odlično ugođeni vinkovački DORF, ta Tonijeva mala rock-bajka dokumentaraca, a sporo sam još jednom čitao furkerski roman Vinkovčanina Davora Ivankovca - Život treći, deseti put zbirku remek-djela dijalekatskih pjesama Vlaste Markasović: Sakrita rič, a posve sam zavidan i zasmijan u dvoautorskom rukopisu knjige Branka Čegeca i Miroslava Mićanovića - 52 dana, interkontinental. Svaki dan već mjesecima prolazim kroz bilo kojih 50-ak stranica 2000-straničnoga nadgenijalnog romana osječke prodistopijske nedogađajnice Luke Bekavca – Urania. Nakon svakog retka mi je žao što je već "prošao". Pijem duplu kratku kavu u 17 sati u Grejpu, a sjećam se Arta...

Miroslav Flego
Kod kuće imam sigurno bar još toliko knjiga, što posebno raduje moju suprugu Slade, knjižničarku

Možda ste propustili...
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana