Objavljeno 22. kolovoza, 2023.
Tehnologije koje se i danas nalaze u novim automobilima sežu još u prošlo stoljeće. One su sada relikti prošlosti u autima budućnosti
Svi mislimo kako su naši automobili sjajni i novi, vrhunac moderne tehnologije. No mnoge od tih tehnologija, koje svakodnevno koristimo, stare su koliko i sam automobil, a ima ih i starijih. One su doslovno relikti prošlosti u automobilima budućnosti. Razvoj automobila najbolje opisuje razvoj tehnike i tehnologije u posljednjih 135 godina. Od nekadašnjih kočija s motorom danas imamo automatizirane i povezane automobile koji troše "poput upaljača", voze ne samo na benzin i prepuni su tehnoloških inovacija da ih i oni koji prate autoindustriju već počinju gubiti iz fokusa.
Ipak, sam princip rada motora s unutarnjim izgaranjem kao i elektromotora ostao je svih ovih godina jednak. No mnoge tehnologije za koje smatramo da su nove stare su gotovo kao Benzova kočija bez konja ili bar kao model T. Henryja Forda.
Nadzor dugog svjetla – 1952.
Prva pomoć za kratka i duga svjetla sastojala se od fotocijevi postavljene na vrh armaturne ploče. General Motorsov Autronic Eye s pomoću svjetlosnog (fotonskog) cilindra za otkrivanje nadolazeće svjetlosti signalizirao je releju aktiviranje kratkog svjetla. U 50-im godinama prošlog stoljeća Autronic Eye izgledao je poput oružja iz SF filma.
Tempomat – 1948.
Kontrola brzine stara je gotovo kao i automobil; već od 1900. do 1910. koristio se mehanizam za zaključavanje gasa u određenom položaju. Moderna adaptacija tempomata zamisao je američkog slijepog izumitelja Ralpha Teetora, a datira još iz 1948. godine. Teetorov sustav koristio je komplicirani mehanički pogon iz mjenjača za regulaciju leptira za gas. Prvi adaptivni tempomat izradio je Mitsubishi 1992. godine.
Automatski mjenjač – 1932.
I prije službenog izuma postojali su ‘‘automatski‘‘ mjenjači, poput planetarnog sustava u modelu T Henryja Forda (1908). No hidraulički pokretan samoizmjenjujući prijenos, uobičajen za moderna vozila, nastao je kao djelo dvaju brazilskih inženjera, Josea Bra Araripea i Fernanda Lehlyja Lemosa 1932. godine. Svoj su prototip prodali General Motorsu, a 1939. prvi automatski Oldsmobili sišli su na ceste. GM je prodao patent drugim proizvođačima, uključujući Bentley, Hudson, Kaiser, Nash i Rolls-Royce.
Benzin-električni hibrid – 1929.
Još jedna inovacija koju svi pripisujemo Toyoti Prius je benzinsko-električni hibridni motor. Ideja zapravo datira iz kasnih 1920-ih, a osmislila ju je američka tvrtka General Electric. Taj benzinsko-električni program stajao je tadašnjih milijun dolara (danas oko 167 milijuna dolara), a vozilo koje je na kraju dobio bio je mali kabriolet, Stearns-Knight M 6-80. Ideja je bila da benzinski motor Stearns-Knight služi kao generator koji preko zamašnjaka proizvodi struju za električni motor G.E., koji je pokretao stražnju osovinu. Svi planovi za budućnost potonuli su s burzom 1929. godine.
Malo trepćuće svjetlo koje koristimo za pokazivanje željenog smjera kretanja zamijenilo je ručne signale još 1907., ali u serijskim automobilima nije bilo uobičajeno sve do 1938. godine.
Žmigavci – 1907.
Trepćuće svjetlo zamijenilo je mehaničke pokazivače (metalne prečkice na vozilu u obliku strelice) zvane trafikatori, uz standardiziranu brzinu od jednog treptaja u sekundi. Nitko zapravo ne zna točno tko je odgovoran za moderni žmigavac, ali ideja se pripisuje talijanskom izumitelju Alfredu Barrachiniju. "Svjetla opasnosti", odnosno paljenje sva četiri žmigavca, počela su se ugrađivati 1966. godine.
Brisači – 1903.
Model koji se više-manje neizmijenjen i danas koristi datira u 1903. godinu, kada je Ured za patente SAD-a dodijelio patent br. 743.801 ženi u Alabami, po imenu Mary Anderson, za "uređaj za čišćenje prozora za električne automobile i druga vozila za uklanjanje snijega, leda ili susnježice s prozora". Brisač vjetrobrana kakav danas znamo prvi je put ugrađen u serijske automobile 1917. godine.
Milan Bugarić
BUBANJ-KOČNICE I UPALJAČ U AUTU
Bubanj-kočnice bile su prvi konkretan izum za smanjenje brzine na automobilu (osim kočenja motorom). Dizajn je nastao iz kočnice na kopču koju su koristile lokomotive. Wilhelm Maybach koristio je bubanj-kočnice na jednom od svojih prvih automobila 1900. godine, a Louis Renault otišao je 1902. godine korak dalje u razvoju koristeći azbestne obloge kako bi uklonio što više topline.
Samo nekoliko godina stariji od samog automobila, ‘’spremnik upaljača za cigarete’’ dizajnirao je njemački izumitelj Friedrich Wilhelm Schindler početkom 1880-ih. Priključnica je koristila istosmjernu struju za zagrijavanje ‘’upaljača za cigarete’’ ili Cigarrenanzündera, a na kraju se koristila kao faktična utičnica za nebrojene šestvoltne i 12-voltne autododatke. Patentirao ga je engleski proizvođač Morris 1921. godine.
POMOĆNI UTIKAČ IZ 1877. GODINE
Ono što je neobično kod pomoćnog audioutikača kakav poznajemo jest da, iako je star više od 140 godina (1877. godina), nije bio široko korišten u audiosustavima automobila sve do ranih 1990-ih. Čak ga ni pojava USB-a i danas uobičajenog bežičnog streaminga zvuka preko Bluetootha nije umirovila. Dostupan u mnogo veličina, audiopriključak uobičajen za primjenu u vozilu ima promjer od 3,5 mm i točnije poznat je kao “mini”. Izumio ga je Amerikanac George W. Coy.