Ako se slučajno dogodi da prilikom izlaska u grad zaboravimo ponijeti mobitel, nesretni smo i osjećamo se nekompletni jer nas prati osjećaj da će nas baš tada, kad nam mobitel nije pri ruci, netko zvati, ili da ćemo baš tada morati poslati neku poruku, ili ćemo i sami morati nekoga nazvati, a sve će nam to biti onemogućeno. Zato ćemo se vratiti i ponijeti mobitel – nek on bude s nama.

I doista, dobro je imati mobitel uza se da u određenim situacijama možemo nazvati nekoga ako je to prijeko potrebno, ili da nas netko može obavijestiti o nekom nepredviđenom ili nesretnom događaju. Mobiteli se, međutim, kao pomodno komunikacijsko sredstvo sve više koriste i za duge i potpuno nepotrebne razgovore, a nerijetko vidimo da se učestalo koriste i prilikom susreta dviju ili više osoba, pa možemo zaključiti da su pametni telefoni u današnje vrijeme postali sastavni dio ljudske svakodnevice.

Tu novu pojavnost u našem društvu kao "phubing" istražuje dr. sc. Sanea Mihaljević, spec. psihijatrije, subspec. psihoterapije, voditeljica Službe za mentalno zdravlje, prevenciju i izvanbolničko liječenje ovisnosti u Zavodu za javno zdravstvo "Sv. Rok" Virovitičko-podravske županije. Ona objašnjava da je novi koncept "phubbing" kombinacija riječi "phone" (telefon) i "snubbing" (ignoriranje, odbijanje), a odnosi se na praksu ignoriranja drugih ljudi i fokusiranja na pametne telefone tijekom međusobne komunikacije te da je termin nastao u kontekstu širenja pametnih telefona i njihove sveprisutnosti u našem svakodnevnom životu.

- Pojava phubbinga postala je uobičajena, a mnogi ljudi možda nisu ni svjesni koliko često to rade ili kako to utječe na njihove odnose s drugima. Phubbing se najčešće događa kada osoba, dok je u društvu drugih ljudi, zanemaruje komunikaciju s njima i umjesto toga se fokusira na svoj pametni telefon. To može uključivati provjeru poruka, pregledavanje društvenih mreža, gledanje videa ili igranje igrica na mobitelu. Kada netko prakticira takav obrazac ponašanja, može znatno frustrirati ljude u svojoj blizini, te na taj način izraziti svoje nepoštovanje prema njima - kaže dr. Mihaljević.

Logično je stoga zaključiti da phubbing može negativno utjecati na odnose među ljudima, jer osjećaj ignoriranosti može izazvati osjećaj tuge, ljutnje ili povrijeđenosti u onih koji su na taj način ignorirani ("phubbed"), a to dugoročno može narušiti i kvalitetu međuljudskih veza.



- Osim toga, phubbing može smanjiti dubinu i kvalitetu komunikacije u društvu jer ljudi postaju manje prisutni i manje angažirani u razgovoru. Budući da je phubbing postao tako raširen, mnogi ljudi postaju svjesni negativnih posljedica i pokušavaju pronaći načine kako da smanje njegovu pojavu. To uključuje postavljanje određenih pravila o korištenju mobitela u društvu, kao što su stavljanje mobitela na stranu dok se razgovara s drugima ili ograničavanje vremena provedenog na mobitelu kada ste s prijateljima ili obitelji - kaže dr. Mihaljević.

Ona navodi negativan utjecaj phubbinga na roditeljstvo i odnos roditelja i djece.

- Kad roditelji odgovaraju na poruke ili surfaju na internetu tijekom vremena koje provede s djecom, djeca mogu osjetiti da nisu važna ili zanimljiva svojim roditeljima, što može negativno utjecati na njihovo emocionalno stanje i zdravlje. Kad su roditelji previše fokusirani na svoje mobitele, to može otežati razmjenu ideja, osjećaja i informacija, što može dovesti do teškoća u razumijevanju potreba i osjećaja djeteta. Djeca mogu ponašanje roditelja preuzeti i primijeniti u svojim interakcijama s drugima, uključujući i s roditeljima. Kada djeca primijete da su njihovi roditelji stalno zaokupljeni mobitelima, mogu se osjećati odbačeno i manje vrijedno, a osjećaj odbačenosti može dovesti do smanjenog samopouzdanja i problema u emocionalnom razvoju djeteta - kaže dr. Mihaljević i upozorava kako bi se negativan utjecaj phubbinga na roditeljstvo mogao spriječiti nastojanjem roditelja da budu svjesni svog ponašanja i aktivno rade na skraćivanju vremena provedenog na mobitelima tijekom interakcija s djecom.

- Ključno je stvarati vrijeme bez mobitela, posvetiti se potpuno djetetu, razgovarati s njim, slušati ga i pružiti mu potporu. Time će se izgraditi snažniji emocionalni odnos roditelja i djece te stvoriti osjećaj sigurnosti i važnosti za dijete - kaže dr. Sanea Mihaljević.