Čini mi se da je pretjerano govoriti o nekim velikim političkim podjelama u Hrvatskoj, a pogotovo tvrditi da se te podjele zaoštravaju. Hrvatska postaje normalno demokratsko društvo, uz sve vidljive deficite, pa sukobi u parlamentarnoj areni sve manje utječu na prosječne građane - kaže Davor Gjenero, politički komentator i analitičar s Krka te dodaje:

- Kad se u autoritarnim i totalitarnim režimima u politici odvijaju neki procesi, koliko god oni bili daleko od javnosti, oni se izravno prelamaju na položaj običnih ljudi, a autoritarni vladari volje socijalnu dinamiku i velike skupove, koje mogu tumačiti kao svoj izvor legitimiteta. U demokratskom poretku birači legitimiraju sustav jednom u četiri godine, ili onda kad nastupi kriza legitimiteta i nemogućnost formiranja parlamentarne većine. Legitimitet javnih vlasti proizlazi iz izbornih rezultata, a na osnovu njih stranke vladajuće većine ili vladajuća stranka izgrađuju državne mehanizme. Ništa od toga u Hrvatskoj nije dovedeno u pitanje da bismo morali biti zabrinuti za opstanak demokratskog poretka.

Posao nositelja izvršne vlasti je da zagovaraju javne politike koje nastoje provoditi i pretakati ih u zakone, a posao opozicije je da to kritizira. Sve ostalo pitanje je stila, mjere i građanske pristojnosti. Najveći problem u hrvatskoj političkoj areni je to što često nedostaje taj kriterij građanske pristojnosti kao orijentir onima koji javno govore o politikama, a kad tu kulturu građanske pristojnosti naročito snažno razara upravo onaj tko bi joj morao biti stup, akter koji nije nositelj izvršne, nego reprezentativne vlasti, koji bi morao zastupati cijeli politički narod, onda je jasno da s javnim diskursom moramo imati problema.



Što se tiče novog Zakona o izbornim jedinicama, jesu li rješenja koja predlažu vladajući dobra, ili su u pitanju uglavnom kozmetički zahvati? Tko dobiva, a tko gubi ovim izmjenama? Za 22 posto birača mijenja se jedinica, najveće su promjene u Zagrebu...

- Kad je zagovarao ratifikaciju Nacrta Ustava SAD-a, napisanog u Philadelphiji 1787. godine, jedan od otaca utemeljitelja Benjamin Franklin, rekao je otprilike da se zalaže za prihvaćanje tog dokumenta, jer da nije očekivao da će biti stvoreno neko bolje rješenje, a da nije siguran ni da je bolje rješenje uopće moguće. Franklinove riječi vjeran su opis svakog političkog kompromisa, odnosno političke odluke koja je nastala u uskom manevarskom prostoru između onoga što je zadano zakonskim poretkom i realnog odnosa snaga u društvu.

Zašto nismo mogli očekivati išta bolje od rješenja koje nam je predstavilo Ministarstvo pravosuđa? Jednostavno zato što je trebalo riješiti akutan problem, a nema ni vremena ni političke volje i suglasnosti za cjelovito rješavanje izbornog modela. Izborni zakon koji je izglasan pred kraj mandata tadašnjeg saziva Sabora 1999., najgori je izborni model koji se u Hrvatskoj primjenjivao. Kvalitetniji i homogeniji je i francuski model model iz 1990., po kojem smo izabrali tadašnji trodomni Sabor, iz malih uninominalnih izbornih jedinica, dvokružnim većinskim sustavom, s izbornim pragom u prvom krugu od 7 %, a i rovovski sustav, donekle nalik njemačkom modelu, po kome smo birali Sabor 1992. i 1995. godine. I upravo se najgori model održao kroz sedam dosadašnjih izbornih ciklusa. Sustav daje loše rezultate jer podjela zemlje na deset relativno malih izbornih jedinica dovodi do velike devijacije u pretvaranju glasova u mandate, zamalo kao da rabimo neki oblik većinskog sustava, a s druge strane, sustav ne dovodi do smanjivanja fragmentiranosti političke arene, jer izborni prag ne određuje na razini države, nego na razini izborne jedinice.

Koji bi izborni modeli mogli eventualno biti primjereniji za Hrvatsku?

- Javne rasprave o promjenama izbornog sustava svode se na pitanje kako oblikovati ovakve izborne jedinice, a ne postavlja se ključno pitanje: zašto zemlju dijeliti na takve izborne jedinice. I njemački i francuski model daleko su primjerenija rješenja i od cijepanja države na izborne jedinice koje daju jednak broj zastupnika, pa ne mogu odražavati sliku geografske, administrativne i političke podjele države, i od ideje o nejednakim izbornim jedinicama iz kojih se bira nejednak broj zastupnika. Isto tako, sustav "preferencijalnog glasa" predstavlja se kao neki politički iskorak, a daleko je efikasniji model u kojem birači bar polovinu zastupnika, kao što je to slučaj u Njemačkoj, ili sve, kao što je slučaj u Francuskoj, biraju iz malih izbornih jedinica, neposredno.

Novi Zakon o izbornim jedinicama morao se donijeti čim prije i zbog odluke Ustavnog suda...

- Jasno je da izborni sustav mora biti "pod krovom" do srpnja ove godine, želimo li da idući izbori budu ustavni i legitimni, jer Ustavni zakon o provođenju izbora jasno definira da nije dopušteno zadiranje u izborni sustav u zadnjoj godini mandata aktualnog saziva Sabora. Zakonodavac se racionalno odlučio za tehničke korekcije i ujednačavanje težine glasa, iako zapravo pravog problema ni ranije nije bilo. Naime, istina je da je "cijena mandata" u Slavoniji bila niža nego u Dalmaciji, da je zastupnik iz Slavonije u Sabor ulazio s manje osvojenih glasova nego onaj iz Dalmacije, ali i u jednoj i u drugoj regiji ionako je većinu imao HDZ, tako da stvarne devijacije ili uopće nije bilo, ili je bila minimalna.

Dakle, nakon ovih promjena izborni sustav u Hrvatskoj neće biti bolji nego što je bio na parlamentarnim izborima od 2000. do 2020, ali neće biti ni lošiji. To što se Zagreb više ne dijeli u četiri, nego u tri izborne jedinice, jest napredak, "slavonske" izborne jedinice su ostale logične, logične su i promjene u VIII. izbornoj jedinici, a istina je da je VII. izborna jedinica politički nelogična, ali, negdje se moralo dogoditi "spajanje krojnog arka" koje je teško moglo biti bolje.



Izbori za Europski parlament su od 6. do 9. lipnja sljedeće godine. Što očekivati od naših stranaka, je li i tu HDZ favorit, tko bi mogao iznenaditi? Koliko su EU izbori zapravo važni za Hrvatsku?

- Pokojni akademik Ibler govorio je da se u socijalnim disciplinama treba sustezati od prognoza, ne želite li ispasti nekompetentnim, jer je previše nepredvidivih varijanti, a da bi se moglo sa sigurnošću najaviti ishod nekog društvenog procesa. Oni koji se bave izbornim sustavom posebno naglašavaju da godinu dana prije izbora ne treba, ne samo davati prognoze, nego ni pretjerano gledati rezultate istraživanja javnog mnijenja, jer je previše toga što se u godini dana može dogoditi, a da bi današnji odnosi snaga mogli biti vjerodostojna prognoza.

Ipak, vrlo vjerojatno je da će HDZ tijekom iduće godine zadržati snagu koja mu osigurava uvjerljivu relativnu pobjedu na izborima, a malo je vjerojatno da bi Grbinov SDP mogao i blizu ponoviti rezultat što ga je ova stranka, s tadašnjim predsjednikom Davorom Bernardićem i uključujućom politikom ostvarila pred 2019. godinu. Teško je predvidjeti i to mogu li liberalno demokratske stranke ponoviti uspjeh Amsterdamske koalicije, koja je na izborima, unatoč tome što je nastupila krnja, nakon istupa tadašnje stranke para Puljak, Pametno, izborila mandat u Europskom parlamentu. Upravo bi Puljkovo antagoniziranje IDS-a i iskakanje iz koalicije u novim okolnostima moglo biti fatalno za šanse za neko novo liberalnodemokratsko okupljanje. Nije nevažno ni to kakav će biti odaziv na izbore i hoće li oni birači koji su izrazito eurofobni ili euroskeptični izići na europarlamentarne izbore, ili će ih bojkotirati. Ako bi se izbori za Europski parlament održavali istovremeno s izborima za Sabor, odaziv na njih bi bio veći, a rezultat eurofobnih i euroskeptičnih političara bolji.

Jasno je da je i zbog rejtinga Hrvatske unutar Europske pučke stranke HDZ-u važno, ne samo da osvoji uvjerljivo najviše glasova na europarlamentarnim izborima, nego i da te glasove pretvori u što više parlamentarnih mandata.



Gledajući ukupnu sliku hrvatskog društva danas kroz prizmu odnosa u politici, na političkoj sceni, dojam je da previše negativnih emocija i dalje dominira u javnosti. Tko je za to odgovoran, mediji, politika...? Koliko takvom stanju pridonosi i isključiv negativistički stav većeg dijele oporbe koja ustrajava na retorici da ništa u zemlji nije dobro i da je sve loše što radi aktualna vlast? Kako to sve komentirate?

- Optimizam donosi bar jedan ili dva posto BDP-a, reći će ekonomisti. Pitanje je, naravno, treba li na taj poslovični pesimizam o kojem se u Hrvatskoj stalno govori tretirati kao nešto ozbiljno. U Hrvatskoj se ustalilo da građani misle kako "zemlja ne ide u pravom smjeru", iako je očito i to da su ekonomski rezultati javnih politika relativno dobri, i da je međunarodni rejting Hrvatske prilično dobar, što znači da Hrvatska u europskim institucijama "vrijedi više" od onoga što govori njezin BDP, broj stanovnika i puki geopolitički položaj.

Možda bi oni koji zagovaraju javne politike mogli nešto naučiti od Franklinovog zagovora philadelphijskog nacrta Ustava SAD-a, pa iskreno reći da bi bilo nerealno očekivati više nego što smo stvarno postigli, a da je veliko pitanje je li bilo moguće postići i više od toga. Drugim riječima, u Hrvatskoj bi mogli naučiti nešto iz legendarne mudrosti židovskih trgovaca koja kaže da je robu koju želiš prodati bolje umjereno kuditi nego neumjereno hvaliti. (D.J.)