Sredinom prošloga stoljeća pisac Elbert Hubbard tvrdio je kako je "pesimizam samo ime koje ljudi slabih živaca daju mudrosti." I kod nas je pesimizam oduvijek bio sinonim za pamet. I to ne samo za ljude "slabih živaca". Možda su nam tu "pamet" donijeli Osmanlije, jer je prigibanje kičme bila najmudrija evolucijska reakcija, a možda se kulturni pesimizam preko Spenglera i Krausa i još stotine drugih pisaca i filozofa iz doba Habsburga venski širio i k nama - kaže dr. sc. Darko Polšek, redoviti profesor na Odsjeku za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu te u nastavku svog priloga za Magazin piše:

- Za Milana Kunderu "optimizam je opijum za narod". "Tužna je nedjelja", slika je koju još uvijek dijelimo s našim susjedima Mađarima. Možda je to stoga što su razdoblja optimističnog uzleta, kada smo (katkada? često? redovito? kao "guske u magli"?) ulijetali u paktove, države i sisteme - s golemim optimizmom bila kratka, a razdoblja razočaranja duga? Krležin Petrica Kerempuh pjevao je: "Nigdar ni bilo da ni‘ nekak bilo, pa nigdar ni ne bu da nekak‘ ne bu". Dubravka Ugrešić pisala je o "Ministarstvu boli", a Tin Ujević o tome kako su mu "drage njegove rane". Jednostavno, i naš "veliki" i naš "mali" čovjek navikao je na ideju "tko bi gori, gore ostaje", bez obzira na to je li bila riječ o Turcima, Habsburzima, kraljevima istočnih susjeda ili komunistima. A ni optimizam 90-ih nije predugo trajao. Ideja da se u ovim krajevima ništa ne može i da treba "brinuti svoje brige" ušla je u naš DNK.

Cijelo to vrijeme svećenici su nas odgajali da vjerujemo u teodiceju Dobra, panslavisti da vjerujemo u slavenske aglomeracije, komunisti su nas pokušavali uvjeriti da ima razloga za optimizam jer će nas radne akcije ho-ruk dovesti do Brčkog, ili možda do Banovića, a slika koju smo stekli o kapitalizmu i Zapadu nakon 90-ih bila je samo još jedna trešnja na torti općeg pesimizma.



Devedesetih smo pred sobom imali sliku o vitalnim i optimističnim Amerikancima, a i Europa se poslije rata imala razloga dičiti postignućima zbog kojih je optimizam bio na mjestu. Uostalom, gledajući statistike, svijet je posljednjih sedamdesetak godina postizao neslućene uspjehe i to za četiri puta više ljudi negoli ih je živjelo godine gospodnje 1945. Glad je kopnila. Opći standard je rastao. Glavna lekcija koju smo trebali naučiti iz "priključka Zapadu" jest da će naš Einstellung, način kojim ćemo se postaviti prema svijetu, glavni faktor predviđanja uspjeha ili neuspjeha: uspjeti, naime, možemo samo ako optimistično vjerujemo u nj; ako pak u njega ili u sebe ne vjerujemo, uspjeh neće doći sam od sebe.

Ali, kada smo zagrebali malo dublje, kada smo čašu meda pomiješali s čašom žući, uočili smo da je i na "tom Zapadu", i to ne samo u srednjoj Europi, cijelo vrijeme živjela i radila gomila intelektualaca (a o raji da i ne govorimo), koji su svijet doživljavali pesimistično. A među njima bilo je ponajviše onih koji su propast "Zapada" zazivali i priželjkivali. Arthur Herman posvetio je takvim intelektualcima, koji su u svemu vidjeli realizaciju "ideje propasti Zapada" knjigu s istoimenim naslovom (2007.). "Osjećaj ‘propadanja‘ Zapada", piše Herman, "toliko se često ponavljao u povijesti, da se čini kako o tome više nema smisla raspravljati. Živimo u doba u kojem pesimizam nije iznimka već pravilo". Herman izvore tih pesimističnih proročanstava dijeli u dvije tradicije: prva je tradicija pesimističnih autora koji brinu zbog "deklinizma", tj. zbog toga što vrijednosti koje su stvorile demokraciju, "Zapad" i modernu civilizaciju više ne dominiraju. Druga je, pak, tradicija autora koji zazivaju propast i koji se tome unaprijed vesele.

"Za svakog zapadnjačkog intelektualca prestrašenog zbog mogućnosti kolapsa svog društva možemo naći i njegov antipod koji tu propast promatra s osjećajem oduševljenja. Prema stajalištu kulturnog pesimista, moderno je društvo pohlepno, materijalistično, duhovno bankrotirano, lišeno ljudskih vrijednosti. Moderni su ljudi uvijek dislocirani, iskorijenjeni, psihološki uništeni, izolirani jedni od drugih. Kako kaže Unabomber, oni su ‘demoralizirani‘. Ključno pitanje nije može li se Zapadna civilizacija spasiti, nego zaslužuje li ona uopće spas. Ali kulturni pesimist ide i dalje. Poput svojih marksističkih kolega, kulturni pesimist nas uvjerava: kada se naše korumpirano moderno društvo konačno uništi i nestane, nešto bolje će ga zamijeniti. Taj novi poredak neće biti primarno ekonomski i politički, on će uključiti uništenje Zapadne kulture u cjelini. Taj novi poredak možda će imati oblik Unabomberove radikalno ekološke utopije. Ili možda biti nalik na Nietzscheovog Nadčovjeka, Hitlerov arijevski nacionalsocijalizam, ili Marcuseovsku utopijsku uniju tehnologije i Erosa, ili Franz Fanonove revolucionarne fellahine. Njegovi nositelji možda će biti ekologistički ‘prijatelji Zemlje‘, multikulturne ‘obojene osobe‘, radikalno feminističke Nove Amazonke, ili Robert Blyev Novi Čovjek. Oblik tog budućeg poretka može varirati prema raznim ukusima, ali njegova najvažnija vrlina jest u tome što će on biti potpuno nezapadnjački, ili čak antizapadnjački po svom karakteru. Za kulturnog pesimista nije najvažnije ono što će se stvoriti, već ono što će biti uništeno, naime, naše ‘bolesno‘ moderno društvo. Stoga su za kulturnog pesimista loše vijesti zapravo dobre vijesti. Jer on se napaja ekonomskom depresijom, nezaposlenošću, svjetskim ratovima i sukobima, ekološkim katastrofama, on ih promatra s oduševljenjem, jer svi ti događaji samo najavljuju konačno uništenje moderne civilizacije. Kao stari biblijski proroci, moderni proroci pesimizma znaju da što stvari budu gore, to će biti bolje. Većina ljudi danas uopće nije svjesna te gotovo sadističko spasiteljske komponente tradicije pesimizma. Sijanje sjemena očaja i sumnje u same sebe postalo je toliko sveprisutno da ga danas prihvaćamo kao normalan intelektualni stav, unatoč tome što on izravno proturječi našoj vlastitoj stvarnosti."



Godina pada Berlinskog zida (1989.) bila je važna pobjeda liberalizma i demokracije. Unatoč tome, sudeći po vojsci kritičara liberalnog, zapadnjačkog optimizma, ta pobjeda u glavama ljudi nije ostavila prevelikog traga. Naprotiv, vizije i strategije kulturnih pesimista, kritičara Zapada, slijeva i zdesna, nastavile su se nesmiljenim, pa čak i pojačanim žarom. Posljednjih godina doživjeli smo, i preživjeli, brojne krize. Uz Domovinski rat, došla je (bar jedna) ekonomska kriza, a potom je uslijedila i koronakriza. Sada se vratila i inflacija, a vratila se i prijetnja atomskom bombom.

Možda smo ranije puhali na hladno i bili buntovnici-pesimisti bez razloga? Tako nam bar sugerira Arthur Herman. Ali možda, reći će netko, sada (konačno!) doista imamo razloga biti skeptični i pesimistični. Kako god bilo, mi, pogotovo tu kod nas, na “našim prostorima”, nikada nismo doista naučili Churchillovu poruku da je “uspjeh kročenje iz poraza u poraz s nesmanjenim entuzijazmom”, a taj je entuzijazam kod nas uvijek splašnjavao negdje nasred puta.