Zašto pisati i pričati o Istri, o Učki, a da ne budu otrcana i već stoput ponavljana opća mjesta, pitanje je na koje zapravo nema nekog posebno intrigantnog odgovora, osim puke konstatacije da je to područje Hrvatske uvijek bilo, a i danas je posebo po svemu, pa i ljudima, u pozitivnom smislu dakako, da o prirodnim ljepotama i čudesima i ne govorimo. A zapravo trebamo govoriti, pa kad je tome tako, a tako jest, evo jedne istarske priče, da ponovimo gradivo o kojem mnogi znaju mnogo, ali možda ne znaju dovoljno. Krenimo, dakle, od jednog prirodnog fenomena...

Kanjon Vranjska Draga najzanimljiviji je kraški fenomen na području planine Učke. Rasjedanjem terena tu je nastala uska draga strmih bokova čiji je vapnenac žarenje i hlađenje oblikovalo u okomite i visoke kamene tornjeve. Ovaj geomorfološki spomenik prirode nalazi se sa zapadne istarske strane, odmah ispod tunela Učka. U blizini je i selo Vranja, koje se tako zove jer tu zimuju drozdovi i vrane. Vranjska Draga je zbog svoje pristupačnosti i očaravajuće prirode uvijek popularna lokacija, a od raznolikih vapnenačkih oblika najimpozantniji je devedeset metara visoki Veliki toranj. Na njega se, prema legendi, prvi popeo proslavljeni talijanski alpinist Emilio Commici, pa ga još nazivaju i Commicijev toranj.

Osim Velikog tornja u kanjonu se ističu i drugi šiljasti stupovi, poput Rukavice i Svijeće, koju zovu i Cigara. Na usku, zračnu i statički nestabilnu Cigaru popeo sam se još dok je penjanje na nju bilo dopušteno. Osim nezaboravne Vele Drage u podnožju Učke postoje i druga penjališta, poput Moščenićke Drage, Medveje i Rabca.



Inače, uz primorski Rabac, valja obići i ostatak istočne Istre, a posebno je preporučljivo otići do Raše. Naime, područje na kojem je smještena Raša još je 1935. bila neplodna i malarična močvara i ušće rijeke. Nakon melioracijskih radova grad je u cijelosti izgrađen između 1936. i 1937., kao dio programa "citta di fondazione", preko kojega je Mussolini koketirao s futurizmom koji je veličao gradove, nasilje, brzinu, industriju i strojeve. Nicholas Farrell u iznimnoj biografiji "Mussolini - Novi život", o tome piše: "Velika fašistička ideja bila je korporativna država -takozvani Treći put između kapitalizma i komunizma - koji bi ukinuo klasni rat. Kapitalizam je putem slobodnog tržišta davao nadmoć šefovima, a komunizam putem države masama. Fašizam će preko korporativne države inkorporirati i šefove i mase unutar države i tako ukinuti klasni rat. Novi fašistički gradovi i fašističke dogradnje u starim gradovima bili su lijepo uređeni, čvrste strukture, grandioznog, neoklasičnog alla Fascista stila. Fašistička zdanja nisu bila prevelika i ni blizu tako hladna i odbojna, kao što bi nepromišljeni opisi kritičara hitjeli da svijet vjeruje; slična zdanja još uvijek postoje".



"Fašističku" Rašu, odnosno "komunističku" Labinštinu, kojoj Raša administrativno pripada, obišao sam opet ove godine u sklopu planinske utrke Istra100. Radi se o našoj najpoznatijoj trail utrci dugoj 170 kilometara, sa 7000 pozitivnog uspona. Utrka obuhvaća razne segmente i kontekste planskog trčanja, poput tehničkih terena, trčanja uz priobalje, kroz srednjovjekovne gradove, šume, gradska središta, stare željezničke pruge i doline Bijele, Sive i Crvene Istre. Čisto geografski, nakon Labina trasa Istre100 ide prvo obodima jugoistočnih padina Učke od kuda se penje u srce planine i dalje preko prijevoja Poklon do planinskog masiva Ćićarije. Dalje se spušta u Buzet i u unutrašnjost Istre te kroz srednjovjekovne gradove Motovun, Grožnjan, Oprtalj, Buje završava na umaškoj rivi. Najvažniji i fizički najzahtjevniji je središnji dio Učke koja ima dvije strme padine s oštro ocrtanim hrptom koje su prirodna barijera i razdjelnica Istre i Kvarnera. Prisjećajući se svoje mladosti, književnik Enrico Morovich opisuje zaustavljenu i odvojenu Rijeku te kako je htio sravniti Učku koja se nadvijala nad gradom i koja ga je izolirala od Istre i Italije. U raznim razdobljima planina se zvala Olinfos, Caldiera, Monte Maggiore i Vučka. Za nas je oduvijek bila Učka, a od 1999. Hrvatska je stavila planinu pod zaštitu osnivanjem Javne ustanove Park Prirode Učka, koja uključuje i dio Ćićarije.

Učka je također i planina koja dotiče more uz koje se nalaze lijepa mjesta Opatijske rivijere, poput Lovrana, Mošćenice, odnosno Mošćeničke Drage iz koje vodi atraktivan i kontinuiran uspon do vrha Vojaka, visokog 1401 metar. Ovaj najviši vrh Učke i Istarskog poluotoka je gol travnati hrbat strmih strana, na čijem se sljemenu nalazi kamena kula vidikovac. Kula na Vojaku izgrađena je 1911. godine zbog izletničkih pobuda i zbog atraktivnog pogleda na Istru, Kvarnerski zaljev s otocima, planine Gorskog kotara, Velebit, Alpe i Italiju. Izgradili su je planinari iz udruge Oesterreicherischer Touristen Club u doba Austro-Ugarske Monarhije. Tijekom Velikog rata kula je bila u funkciji austrougarske ratne promatračnice.

S Vojaka ide lijep put do spomenutog prijevoja Poklon koji je ime dobio iz pučke pobožnosti. Naime, nekada su, prije izgradnje istarske željeznice 1876. godine, vjernici iz Istre koji su hodočastili trsatsko svetište Djevice Marije u Rijeci, putovali preko ovog prijevoja. Kada bi došli do Poklona, s kojeg se pruža prekrasan pogled na Kvarnerski zaljev, redovito bi se poklonili zavjetnoj crkvi Trsatske Gospe. U spomen na to na vidikovcu je postavljen križ. U ljeto 1887. godine isti austrijski planinari su na Poklonu izgradili prvu planinarsku kuću na Učki. Kuću su posvetili kraljevni Stefaniji, supruzi Njegovog Carskog i Kraljevskog Veličanstva kraljevića Rudolfa, kćeri belgijskog kralja Leopolda II. Većinom je i ostala važna infrastruktura na Učki i u okolici Rijeke izgrađena za vrijeme Habsburgovaca.

Egidio Ivetić u knjizi "Povijest Jadrana - More i njegova civilizacija" navodi: "Rijeka je uz Trst za vrijeme Austro-Ugarskog Carstva predstavljala gospodarsku i kulturnu moć srca kontinenta i civilizacije Srednje Europe koja je nastala između 18. i 19. stoljeća, i koja je putem mora željela postati svjetska civilizacija. Rijeka je svoje zlatno razdoblje proživjela od 1867-1918". Vezano uz to razdoblje zanimljiv je Hotel Draga di Lovrana, jer su do Velikog rata u njega navraćala austrougarska gospoda predvođena carem Franjom Josipom. Nakon Sarajevskog atentata kola su za Habsburgovce krenula nizbrdo, pa je vlasnik bankrotirao te zapalio vilu. Danas se Hotel Draga di Lovrana veže uz hrvatske vlasnike koji goste, osim dobrom kuhinjom i izvanserijskim ambijentom, privlače i bizarnom austrijsko-mletačkom mitomanijom. Od ostalih zanimljivih lokacija na području PP Učka valja istaknuti selo Brest pod Učkom. Živopisno je to naselje koje se u cijelosti nalazi unutar Parka prirode Učka, na 708 metara nadmorske visine, usred plodnog polja na ćićarijskoj visoravni. Stanovnici Bresta nekada su bili poznati ugljenari.

Važno je obići i najviše stalno naseljeno selo na području Istre - Brgudac, usađeno u dušu Ćićarije, na 747 metara nadmorske visine. Povijest bilježi da je ovo područje u srednjem vijeku pripadalo Akvilejskom patrijarhatu, grofovima Goričkim, a poslije Mletačkoj Republici (Rašporskom kapetanatu). Stradalo je u sporadičnim turskim upadima, a osobito teško u Uskočkom ratu 1612. godine. Propašću Venecije Istru preuzimaju Habsburgovci pod kojima dolazi do demografskog oporavka poluotoka. Prema popisu stanovništva Istre iz 1910. godine Brgudac je imao 501 stanovnika i 104 domaćinstva. Za hrvatski nacionalni identitet najvažnija je uloga Brgudca u NOB-u, jer se računa kako se u Hrvatskoj, dijelu Ugarskog Kraljevstva, i u Vojnoj krajini nacionalna integracija odvijala od 1880. do 1900., u slučaju Dalmacije taj se proces dovršio u razdoblju od 1918. do 1930., u kontekstu Jugoslavije, a u slučaju Istre tek od 1943. pa do 1945., u sprezi s borbom protiv njemačke okupacije. U tom smislu Hrvati poštuju što su Brgučani i Brgučanke organizirali prvi pokret otpora na istarskom poluotoku i što je tu osnovana prva oružana formacija na poluotoku Istri, kao i 4. istarska partizanska četa (Kraška).



Prkos istarskih Hrvata iziritirao je nacističke Nijemce koji, nakon kapitulacije Kraljevine Italije, u rujnu 1943. godine, preuzimaju sve ovlasti na području Istre i Hrvatskoga primorja te u operaciji Braunschweig uništavaju Brgudac i ubijaju 56 ljudi. Selo je tako krvlju isposlovalo integraciju Istre u Hrvatsku, zbog čega nosi naziv Spomen selo Brgudac.

Postoji i Spomen-dom Brgudac o kojem se brine Babucera - Udruga za zaštitu i revitalizaciju sela Brgudac i koja, između ostaloga, pokušava iz crne rupe vratiti hrvatske prerogative NOB-a. Trenutačno su u Brgudcu 23 stanovnika, od toga pet mladih obitelji i dvoje male djece. Dosta ljudi navraća vikendom, a ima sve više izletnika.

Kako god okrenemo, Učka je jako lijep, zanimljiv i raznolik prostor koji čeka da se ponovno otkriju sve zanimljivosti posakrivane i zaboravljene u bukovim, hrastovim i šumama pitomog kestena. Slovenski polihistor talijanskog podrijetla Valvasor, davno je zabilježio da na obroncima Učke "leže mnogi vinogradi, a njihovo grožđe je puno dobra vina", a za lokalne stanovnike kazao je i da "se nemalo njih uzdržava i drugim plodovima, kao što su maruni, a to su veliki i vrlo debeli kesteni (ili kostanji), koje također izvoze u daleke zemlje, budući da tu rastu cijele šume tih kostanja".