Što se doista događa s plastičnim otpadom kad ga odložimo u kantu za recikliranje? Otoci smeća u oceanu. Morske kornjače koje se guše slamkama. Planine plastike u Aziji. U posljednjih nekoliko godina industrija plastike dospjela je na zao glas. Sve više ljudi svjesno je štete koju izaziva naša ovisnost o materijalu koji bacamo, a u prirodi ostaje zauvijek.

Srećom, proizvođači potrošačke robe objavili su da znaju kako riješiti problem: potrebno je više reciklirati. Sve više boca, omota, vrećica i posuda koje kupujemo s ponosom nosi natpis “može se reciklirati u potpunosti”. Brendovi uvjeravaju potrošače da kupnja njihovog pakiranja ne treba izazvati osjećaj krivnje. Plastika, kažu, može biti dio kružnog gospodarstva.

No, nešto tu ne štima. Unatoč tomu što se sve više ambalaže može reciklirati, ona se gotovo nikada ne proizvodi od recikliranog materijala. Ako je recikliranje zaista rješenje za poplavu plastike, zašto se u svijetu proizvodi više “djevičanske” plastike nego ikad prije? I kako to da se predviđa da će se njezina proizvodnja utrostručiti do 2050.? Je li recikliranje najveća zelena prevara?

Njemački dokumentarni film “Mit o recikliranju” (“The Recycling Myth”), koji Hrvatska radiotelevizija (HRT) prikazuje u ponedjeljak, 5. lipnja, u 20.15 sati, na Drugom programu (HRT-HTV2), istražuje prljave tajne međunarodnih proizvođača potrošačke robe: naš plastični otpad nije vrijedan resurs koji jedva čeka da se od njega proizvede sasvim nov predmet. Riječ je o toksičnom problemu kojeg se teško riješiti, a upravo je to zadatak industrije recikliranja, i to za što manju cijenu. Film, čiji su redatelji Tom Costello i Benedict Wermter, razotkriva industriju koja od plastične ambalaže proizvodi robu loše kvalitete, baca je, krijumčari i spaljuje.

Slijedimo trgovce s crnog tržišta koji traže siromašne zemlje za odlaganje zapadnjačke plastike. Pratimo organizirane kriminalce kojima je krijumčarenje otpada danas jednako unosno kao trgovina ljudima. Slijedimo zapadnjački plastični otpad koji se prevozi s kraja na kraj Europe i završava na ilegalnim odlagalištima u turskim poljima, ili se spaljuje u bugarskim tvornicama cementa.

A pratimo i novac, sve do vrha. Najveći brendovi potrošačke robe na svijetu itekako su upetljani u bajku o recikliranju, samo da bi mogli što više proizvoditi. Dok potrošači postaju sve svjesniji štete koju za okoliš predstavlja plastika za jednokratnu upotrebu, brendovi žele da vjerujemo da smo na putu prema kružnom gospodarstvu. No mi ćemo istražiti neka od obećanja koja daju najutjecajniji igrači ispitati jesu li na mjestu. Jesu li obećanja o recikliranju samo zelene zablude kojima se opravdava stalan porast proizvodnje plastike? D.M.