Spustila se zavjesa na 32. sezonu SuperSport HNL-a. Na prvi pogled bila je to jedna obična sezona bez previše iznenađenja, ali tijekom nje događali su se mnogi lomovi, no na kraju su se momčadi na ljestivici, bar kada su u pitanju prve četiri pozicije, poredale prema nekakvom uobičajenom redoslijedu.

Dinamo je uzeo 24. naslov prvaka, Hajduk je drugi put zaredom osvojio Kup, te je završio drugoplasirani, a Osijek i Rijeka trećim i četvrtim mjestom zaokružili su, reklo bi se, očekivan učinak naše "velike četvorke". Ipak, do pretposljednjeg kola bilo je vrlo burno u borbi za Europu, što je bio više rezultat posrtanja Rijeke u jesenskom i Osijeka u proljetnom dijelu sezone nego što su im se drugi klubovi nešto posebno približili po kvaliteti. Iskočila je Istra 1961, koja je nakon pet sezona u kojima je osvajala deveto mjesto sada skočila na peto, što joj je najbolji plasman u HNL-u uopće. Ispod radara ne smiju proći ni učinci Rijeke i Gorice, koje su u drugom dijelu sezone ostvarile prave pothvate. Rijeka je iz situacije u kojoj je drhtala za opstanak stigla do četvrtog mjesta, a Gorica je još krajem siječnja imala 11 bodova manje od Šibenika u borbi za opstanak, ali je sve to uspjela debelo nadoknaditi i spasiti se od ispadanja.

Bitka za naslov ove sezone nije bila ni izbliza tako uzbudljiva kao u prethodne dvije. Osijek je izgubio moć, Rijeka je jesenas pucala po šavovima i imala neke druge brige, pa je Hajduk ostao jedini ozbiljan konkurent Dinamu, ali ga ni Splićani, zapravo, nisu uspjeli ozbiljnije pritisnuti. Kad god bi se za to pružila prilika Hajduk bi podbacio, a "modri" ubacili u višu brzinu i opet pobjegli na ugodnu bodovnu razliku. Zapravo je Hajduk jedinu pravu priliku imao u ožujku i početkom travnja, kada je Dinamo zapao u manju rezultatsku krizu, koja je za posljedicu imala smjenu trenera Ante Čačića. No u tom razdoblju ni Hajduk nije bio savršen jer je gubio bodove kod kuće od Istre 1961 i Lokomotive, čime je Dinamu dao zraka, a to "modri" nisu propsutili iskoristiti. S dolaskom Igora Bišćana na klupu Dinamo se stablizirao i sezonu završio s deset bodova prednosti spram Hajduka.



Ako je utrka za naslov bila mirna, u onoj za preostala dva europska mjesta i za ispadanje dugo je vladala velika neizvjesnost. Brzo se pokazalo kako će Gorica i Šibenik ostati jedini ugroženi na dnu tablice. Rijeka je s dolaskom Sergeja Jakirovića na kormilo brzo izbrisala groznu jesen, pobjegla iz donjeg dijela tablice i uključila se u utrku za Europu, u kojoj se nalazilo i preostalih pet klubova (Osijek, Istra 1961, Varaždin, Slaven Belupo i Lokomotiva). Na početku drugog dijela sezone izgledalo je kako će Osijek bez problema doći do trećeg mjesta, ali tri mjeseca bez pobjede bijelo-plavima sezonu su učinili krajnje napetom. Na kraju su završili treći, ali uz puno nepotrebnih stresova, koji su prouzročili tri trenerske smjene. Napokon ih je u mirnu luku uveo Stjepan Tomas. Rijeka je bila glavni konkurent do posljednjeg kola, a ostali su jedan po jedan pomalo otpadali iz te borbe, posljednjima se to dogodilo Istri 1961 i Varaždinu, koji su europski korak izgubili u pretposljednjem kolu. Eepski je, pak, povratak napravila Gorica u borbi za opstanak. Još krajem siječnja svi su je bili oplakali jer je zasotajala 11 bodova za devetim Šibenikom. Veliki povratak počeo je krajem veljače, a ključna je bila visoka pobjeda na Šubićevcu sredinom travnja (4:0). Nakon toga više ništa nije bilo isto, Šibenik se raspao, a Gorica poletjela i na kraju završila čak pet bodova ispred Šibenčana.

Ostao je dojam kako je HNL ove sezone izgubio na kvaliteti, ali ono što ohrabruje jest povratak gledatelja na stadione. Daleko je to još od priželjkivanih brojki, ali sigurno veseli što se publika polako vraća domaćem nogometu, što je jedino prirodno. Možda će sve to skupa izgledati još bolje ako se realizira veliki akcijski plan Vlade RH i HNS-a o renoviranju i uređenju svih hrvatskih stadiona.