Stadion u Gradskom vrtu, bar kada je NK Osijek u pitanju, odlazi u povijest. Stadion kakav poznajemo danas izgrađen je upravo zbog potreba NK Osijek 1977. godine, kada su se bijelo-plavi nakon 21 godine vratili u prvoligaško društvo, a na istom su mjestu zapravo igrali od 1958.

Šest i pol desetljeća na tom su se stadionu nakupljale uspomene, bio je stjecište međugeneracijskih susreta, velikih radosti i tuga, sve to vrijeme bio je mjesto na kojem se okupljalo najviše ljudi u gradu na Dravi u istom trenutku. Gradski je vrt nedvojbeno jedan od simbola prepoznatljivosti grada Osijeka. I zato je završetak ere NK Osijek na njemu emocionalan trenutak za sve nas koji smo velik dio svog života proveli na stadionu. Teško je složiti emocije, a još teže prihvatiti kako Gradski vrt više neće biti mjesto na koje ću s osmijehom odlaziti najmanje jednom tjedno. Neću se iznenaditi ako u početku umjesto prema Pampasu, gdje će biti novi dom NK Osijek, krenem prema Gradskom vrtu. Danas svi koji su živjeli s njim i na njemu prebiru po uspomenama, a jedno od važnih pitanja u budućnosti za svakog navijača NK Osijek bit će: Gdje si bio 27. svibnja 2023.? Osobno, za mene je Gradski vrt bio posljednji bastion nogometne romatnike. Nije bio najljepši, ni najfunkconalniji, ni najudobniji, ali je imao svoj neodoljivi šarm. Na njemu sam učinio puno prvih koraka. Prve nogometne kada sam 1981. krenuo na selekciju NK Osijek, pa prve navijačke godinu-dvije poslije, a na kraju i prve prave profesionalne kao novinar Glasa Slavonije, kada mi je, na moju veliku radost, pripala čast i zadovoljstvo pratiti život NK Osijek. I zbog svega toga moja je veza s Gradskim vrtom neraskidiva, a ljubav prema njemu neopisiva. Uvijek sam na njega odlazio s osmijehom, a s njega u različitim raspoloženjima, ovisno o tome kako bi tog dana prošao NK Osijek. No svi ti osjećaji vezani uz utakmice i rezulate brzo bi opet prerasli u radost što ću se ubrzo opet vratiti na njega i opet - s osmijehom. I tako 42 godine. Što ću pamtiti? Teško je to sve nabrojiti, ali svakako Šukerovih pet pogodaka protiv Čelika, prvu europsku pobjedu, nad Anderlechtom, koja je ujedno bila i moj posljednji susret koji sam gledao s istočne tribine, pa naravno PSV, ali iznad svega utakmicu protiv Hrvatskog dragovoljca u kojoj je Osijek sačuvao prvoligaški status. Puno pričamo o igračkim legendama kluba, ali ona prava i najveća za mene je Josip Barišić, koji je toga dana zabio za izjednačenje i daljnju klupsku sudbinu usmjerio u pozitivnom smjeru. Pamtit ću i poljupce koje je legendardni centarfor Ivan Lukačević 80-ih godina prošlog stoljeća isporučivao svakoj lopti kojom se izvodio korner na jugoističnoj strani stadiona. Pamtit ću i ovacije koje sam dobio od navijača Osijeka kao sakupljač lopti na utakmici protiv Sarajeva nakon što me ljutiti Safet Sušić gurnuo jer mu nisam dodao loptu brzinom kojom je on to želio. Što ću mu ja, Osijek je vodio sa 1:0, a Sarajevo pritiskalo. Kako ću mu žurno dodati loptu. Pamtit ću i spavanje s još nekoliko navijačkih prijatelja na istoku uoči utakmice protiv niškog Radničkog. Ne pitajte se zašto smo spavali jer ni sami nemamo odgovor. Jedini koji mi pada na pamet je - ljubav prema Osijeku i Gradskom vrtu. Sve su to djelići mozaika koji na kraju stvaraju neraskidivu vezu čovjeka i betonskog kolosa. Gradski vrt ima svoju dušu, a nju smo stvarali upravo svi mi koji smo se na njemu radovali, tugovali, ludovali, a svi ti osjećaji i postupci na kraju su nas činili - sretnima. Čak i sad kada se opraštam, činim to sa suzama radosnicama jer Gradski vrt, bar kod mene, nikada nije mogao proizvesti negativno raspoloženje. Na kraju ovo nije zbogom, nego tek doviđenja, jer ostat će Gradski vrt na svom mjestu i zauvijek će me zvati k sebi. Neću moći odoljeti tim pozivima. Otići ću prošetati oko njega, popeti se na tribine i opet prolaziti sve te silne uspomene koje me vežu uz njega.

Zato sad odmaraj se, stari moj, zaslužio si.