Prema temeljnoj definiciji, porezi su obvezni doprinos kućanstava (pojedinaca) i poduzeća nekoj razini vlade - nacionalnoj, regionalnoj i lokalnoj, iz kojeg vladine institucije financiraju vlastite troškove, javne usluge i javne investicije. Najčešće upravo ovim redoslijedom - navodi ekonomski analitičar, dr. sc. Damir Novotny, prof. stručnih studija iz Zagreba, te u nastavku svog priloga za Magazin, piše:

- Povijest oporezivanja pokazuje da porezi nisu fenomen suvremenog doba. Prvo spominjanje poreza može se pronaći u starom Egiptu, Indiji i Kini 3000 godina prije nove ere. Porezi su vrlo sporo evoluirali sve do modernog doba i pojava demokratskih država. Glavno obilježje predmodernih poreznih struktura je njihova vrlo slaba veza s ekonomskim aktivnostima i njihova ekstremna regresivnost, dakle nazadnost u odnosu prema ekonomskom razvoju. Sve do 16. stoljeća prevladavali su izravni porezi koji su se oslanjali na vrlo grube pokazatelje bogatstva poput broja dimnjaka i prozora na kući. Razvojem trgovine porezi i carine prikupljali su se na uskim grlima protoka roba kao što su to bile luke ili ulazi u gradove. Slobodni trgovački gradovi tako su mogli prikupiti više poreza od raspršenih veleposjednika, te su se ubrzano razvijali u 16. i 17. stoljeću. Vladarima koji su se oslanjali na oporezivanje ljudi i zemlje, vidjevši bogaćenje trgovačkih gradova, stvarajući ideje o nacionalnim državama, nastojali su pokoriti gradove i tako preuzeti njihove porezne prihode.

- Razvojem suvremenih demokratskih država, prije svih SAD-a, porezni sustavi evoluiraju i pomiču se od poreza, carina i trošarina prema oporezivanju dohodaka od rada i kapitala.

Najveća razlika u poreznoj strukturi u modernim zapadnim državama je između oslanjanja sjevernoeuropskih socijaldemokratskih država na neizravne poreze na potrošnju i oslanjanja na izravne poreze na dohodak u SAD-u. Većina literature upozorava na činjenicu da su u socijaldemokratskim zemljama vlade sklopile “savez” sa sindikatima te nametnule relativno visoke poreze, što dovodi do porezne regresije i “rastrošne države”. Radnici su spremni plaćati visoke poreze jer vjeruju da će ih država koristiti za osiguranje jeftinih ili čak besplatnih javnih usluga, a to povjerenje im pružaju snažni sindikati i socijaldemokratske institucije. U teoriji se taj model često naziva “državom s organskom vladom” koje misle u ime svojih građana. Suvremene porezne strukture u anglosaksonskim zemljama, koje teorija naziva “državama s mehanicističkim vladama”, porezima financiraju javne usluge te su u službi pojedinaca i poduzeća. Teorijska rasprava o prednostima i nedostatcima ova dva suprotstavljena modela uspostavljanja poreznih struktura, koji prevladavaju u suvremenim državama, još uvijek traje.

Upravo zbog razlika između anglosaksonskih država i europskih država sa socijaldemokratskim nasljeđem, udjel poreza u BDP-u je zemljama EU-a (prosjek EU-a: porezi imaju udjel od 41,1 % u BDP-u) znatno viši od prosjeka 30 zemalja članica OECD-a (prosjek: 33,5 %). Porezno opterećenje (uključujući i socijalne doprinose) znatno se razlikuje između zemalja članica EU-a: od Francuske (47,4 %) i Danske (46,9 %) do na drugoj strani Irske (22,7 %), Rumunjske (26,8 %), Bugarske (30,3 %) i baltičkih zemalja (oko 30 %). Porezi i socijalni doprinosi su 2019. godine u Hrvatskoj imali udjel od 38,7%, odnosno više od većine tranzicijskih zemalja.

Hrvatski porezni sustav se u protekla dva desetljeća postupno prilagođavao suvremenim poreznim strukturama europskih demokratskih zemalja. Oporezivanje potrošnje je posebno naraslo nakon krize u 2009. godini, kada je hrvatska vlada povećala stopu PDV-a s 20 % na čak 25 %. Budući da indirektni porezi (oporezivanje roba i potrošnje) prevladavaju u proračunskim prihodima, hrvatske vlade osigurale su stalan rast proračunskih prihoda, iznad stopa ekonomskog rasta te tako povećavale javnu potrošnju (koja nije poticala ekonomske aktivnosti, upravo suprotno). Snižavanje poreznog opterećenja rada započela je vlada u kojoj je dužnost ministra financija obavljao Zdravko Marić, nastojeći povećati dohotke kućanstava. Vlada je te porezne promjene (zbog ograničenog dosega ne možemo te promjene nazvati reformama) pokušala prikazati kao doprinos rastu plaća. Međutim, relativna visina plaća nikada i nigdje ne ovisi samo o visini poreza na dohodak nego prije svega o investicijama i povećavanju produktivnosti rada i ostalih faktora (činitelja) proizvodnje novostvorene vrijednosti.

- Aktualne promjene u oporezivanju dohodaka predstavlja nedvojbeno dobar smjer kreatora javnih politika, međutim utjecaj ovih promjena na ekonomski rast i stvaranje kvalitetnih radnih mjesta je vrlo ograničen. Ukidanje prireza, kao jednog retrogradnog, poreznog oblika neće bitno utjecati na gradove, iako to gradonačelnici velikih gradova tako tumače. Prava porezna reforma značila bi potpunu decentralizaciju poreznih struktura i prikupljanje poreza na nižim razinama vlade (lokalnoj samoupravi) te uvođenja novih poreznih oblika (porez na nekretnine) kao izvornog prihoda lokalnih jedinica vlasti. Hrvatska je članica europodručja i postupno će morati prilagođavati svoj porezni i ukupan fiskalni sustav najboljoj praksi ovog, ekonomski najsnažnijeg područja na svijetu.

Plaće u Hrvatskoj realno će rasti, dakle iznad stopa inflacije s kojom ćemo se zasigurno suočavati u sljedećem desetljeću, ne zbog poreznih prilagodbi, nego kao rezultat djelovanja tržišnog mehanizma. Hrvatsko tržište rada ubrzano se približava trendovima u središnjoj Europi, te će se i plaće za sličnu razinu produktivnosti približavati. Danas to već vidimo u nekim sektorima, a osobito u radno intenzivnim ekonomskim granama i zanimanjima budućnosti. Plaće, međutim, neće rasti u poduzećima koja se sporo prilagođavaju tektonskim promjenama na europskom tržištu (zanimanja prošlosti), te javnom sektoru.