Nedavno su posjetitelji kultne osječke Barutane imali prigodu pogledati intrigantni performans "Otok sam". Autorice tog koncepta su Martina Hrlić Rogić i Olja Lozica, ujedno i redateljica i dramaturginja predstave.

Za početak, tko je i što je Martina Hrlić Rogić? Malo CV-ja nije na odmet, iz prve ruke, bez obzira na to što se puno toga o vama može saznati na internetu, stoga za čitatelje Glasa Slavonije koji preferiraju "živu riječ" umjesto uobičajenog "guglanja" proslov prepuštam vašim riječima...

- Martina Hrlić Rogić izvedbena je umjetnica, zvanjem pravnica, a nedavno je završila i Neverbalni teatar MA, Akademija za umjetnost i kulturu Osijek. Upravo u povodu toga gostovala je s predstavom "Otok sam" 5. svibnja u Barutani u Osijeku. Izvedba u Osijeku bila je i diplomska predstava pod mentorstvom red. prof. art. Maje Đurinović.

Tko je i što je "Otok sam", da nastavimo u istom tonu? O kakvom se konceptu, projektu, predstavi radi, odakle poticaj i inspiracija? Naslov mi se doima višeznačan, filozofičan..,. no bolje je da sami sve objasnite...

- Kako u najavi predstave stoji, "Otok sam" hibridna je inscenacija jer se radi o scenskom dijalogu žive glazbe i performativnog, plesa i kazališta. Ideja umjetničkog projekta "Otok sam" pojavila se u rujnu 2022., i to nakon tri mjeseca provedena na otoku Olibu, malom otoku sa samo sedamdeset stanovnika zimi.

 

 

 

Prvi put sam u životu osjetila otočni blues, melankoliju, tugu pri povratku u grad. Prihvatila sam taj osjećaj kao posljedicu svega onog što mi otok pruža i što mi nedostaje u gradu. Tada sam donijela zaključak da je meni otok zaranjanje u more, isključivanje iz svijeta i uključivanje mene. Najveća samoća i najveća sloboda. Prvi put sam osvijestila da si na otoku - otok sam.

Otočka samoća pokretačka je točka mog umjetničkog istraživanja koje je rezultiralo predstavom "Otok sam". Proučavanjem otočnih navika pokušala sam pronaći mogućnosti njihova otjelovljenja. Promišljala sam kako kazališno uprizoriti otočne teme, kako publiku solidarizirati s otočnim životom i kako ju uvesti u atmosfere koje vladaju otokom. Koji put izabrati da publika zaroni u predstavu i otkrije svoj otok? Sama dvoznačnost naslova predstave "Otok sam" pruža publici mogućnost preispitivanja svog otoka, sebstva ili osluškivanja otočne samoće.

Nakon istraživačkog procesa i formiranja plesnih/izvedbenih etida inspiriranih otočnim temama u radu mi se pridružila Olja Lozica, redateljica i dramaturginja predstave, te se uz korištenje njezinih dramaturških zadataka došlo do različitih koreografskih, dramskih i performativnih slika i situacija koje se kolažiraju u smislenu cjelinu.

Glazbenici, Darko Terlević i Marko Rogić, ravnopravno sudjeluju u umjetničkom procesu tako što stvaraju glazbene, odnosno zvučne, etide koje povezuju s određenim godišnjim dobom. Naše zajedničko disanje, bivanje i međusobno motiviranje u stvaranju umjetničkog djela rezultiralo je življenjem te predstave. Svaki član autorskog tima, nastanjen na mom otoku, utkao je u zajednički rad i svoju priču, i iskustvo svog otoka, čime je predstava dobila na slojevitosti i bogatstvu asocijacija.

Zaključno, nakon cijelog umjetničkog procesa dogodila se atmosferska predstava provučena kroz četiri godišnja doba jednog otoka u kojoj zajedno s glazbenicima balansiram između emocije i situacije. Publika je, s druge strane, pozvana na predstavu, na gledanje jednog izvedbenog komada, no bitna je intencija poziv gledatelju da nakratko posjeti otok i napusti ga razmišljajući o viđenim simboličnim narativima, osluškivanjem otoka u sebi.

Gdje ste sve "Otok sam" prezentirali, javno, pred publikom? I kakve su reakcije, razumiju li gledatelji/slušatelji o čemu se radi...?

- "Otok sam" imao je premijeru 20. travnja u Hrvatskom kulturnom domu na Sušaku u Rijeci i nakon toga još dvije izvedbe, u Rijeci i u Osijeku. Na poziv Branka Brezovca gostujemo s predstavom 28. lipnja u Zagrebu, na festivalu Eurijala u produkciji Eurokaza.

 

Naglasak predstave stavljen je na trajanje, kontinuitet godišnjih doba, i zato se radi o atmosferičnom kazalištu, koje poziva publiku na uranjanje u izvedbu. Cijeli je narativ smješten u moje misli i neverbalno izgovaranje teksta kojim se kazuje priča koja budi različite asocijacije. Publici otvaram male prostore, "kutijice" svoje intime, ostavljam ih ponuđenima, a cilj je da publika počne disati s izvođačima na pozornici i da se na kraju potpuno relaksira na mom otoku te da utone u svoj mir.

Reakcije su gledatelja izjave da su uistinu došli na otok, da su spojili vrijeme i prostor, isključili izvanjski svijet. Puno njih imalo je potrebu reći što su osjetili i vidjeli u predstavi, pa su neke radnje dobile sasvim novo značenje.

Koliko sam se informirao, vaš je primarni umjetnički interes suvremeni ples, modern jazz i musical. Između ostalog, također ste višegodišnja ravnateljica Plesne grupe Flame... Kakva su iskustva bavljenja tim formama i tim sadržajima, napose kroz vašu teoriju i praksu, da se tako neprecizno izrazim?

- Suvremeni ples, modern jazz i musical plesne su forme na kojima sam gradila svoj plesački put te ih i dalje podučavam u Plesnoj grupi Flame. U svojim izvedbenim radovima već dugi niz godina pokušavam obrisati trag suvremenih plesnih tehnika na mom plesačkom tijelu i istražujem tjelesni jezik koji se na njih ne naslanja.To je i jedan od razloga za upisivanje studija Neverbalni teatar MA na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku. Sad, nakon završetka studija, zbilja mogu reći da su mi profesori proširili već stečeno znanje i otvorili mi vrata u mnoge izvedbene svjetove. Spoj performansa, suvremene plesne izvedbe i kazališta format je vizualnog teatra koji želim otkriti sebi i približiti javnosti. Trudim se i ovom predstavom razbijati žanrovske stereotipove i zagovarati izlaženje iz okvira zadanih suvremenim plesom.

Dosad ste izveli desetak performansa, a režirali i koreografirali 14 predstava. Kako gledate na taj i takav vaš minuli rad, koji su radovi najviše i najbolje odjeknuli u javnosti (je li to projekt "Jezik kože"?), jeste li zadovoljni postignutim kad u sadašnjem trenutku bavljenja umjetnošću povučete neku "inventurnu crtu"...?

- U recentnijem umjetničkom djelovanju fokus interesa mi je performans kao forma. Svi dosadašnji performansi primarno su zaokupljeni izvođačkim tijelom i temom koja nije izvanjska, već duboko proživljena, tako da performanse najviše pamtim kroz teme koje su mene zaokupljale u određenom periodu života. Vrlo često sam htjela potaknuti publiku na promišljanje životnih problematika koje nisu bile uvijek aktualne, poput performansa "(Ne)mrzimo baš sve?", koji se sastoji od projekcije videosnimki razgovora s petero pripadnika različitih manjinskih skupina na lokacijama ispisanih govora mržnje upućenih njima i pokušaja društvene korekcije mrzilačke devijacije fizičkim uklanjanjem ispisanih poruka. "Jezik kože" je performans koji je krenuo iz moje kože pune ožiljaka i tragova života, a otvorio se publici u analizi frazema hrvatskog jezika koji se odnose na kožu i usmjeren je bio na buđenje njihovih emocija i poistovjećivanje ponuđenim životnim situacijama.

Uvijek ću se propitivati i jesu li najiskrenije tjelesne kreacije ostale u procesu stvaranja i je li ono što se publici ponudi zapravo izblijedjela verzija te iskrene kreacije? Zato i volim performans, jer se izvodi samo jednom, a u nekoj kazališnoj varijanti ostavljam otvorene improvizacijske zadatke kako bi predstava uvijek disala i na taj način svaka izvedba donosi nešto novo.

Sigurno je lakše krenuti u nove projekte kad postoji iskustvo, ali svaki rad na novom komadu je, u biti, i rad na sebi, izlaz iz komforne zone postojećeg i proživljenog, pokušaj istraživanja drukčijih tehnika, drukčijeg kuta gledanja.

U lanjskom intervjuu za Novi list, između ostalog, rekli ste kako je u fokusu vaših radova uvijek izgubljeni pojedinac u besmislu današnjice. S tim u vezi - pratite li sva ta zbivanja u svijetu (pandemija, ukrajinski rat...) i kako na njih reagirate, hladne glave ili i vas, kao i mnoge druge, pomalo (ili previše) hvata strah od neizvjesne sutrašnjice?

- Teško je ostati ravnodušan na sva zbivanja koja nas okružuju, pa i na informacije iz javnosti koje zvuče nestvarno. Pandemiju sam rezimirala performansom "Bauštela", gdje sam se zatvorila u svoja četiri zida, onda govorila zidu i zaključno udarala glavom o zid, osjećala sam se kao bauštelac, znojno, umorno, u potrazi za izlazom i završetkom te preduge smjene.

Nedavno sam imala premijeru predstave "ja(l) generacija", predstave o narcizmu, otuđenosti i nespretnim zagrljajima, o egocentrizmu i forsiranju identiteta koji se rastapa u moru jednakih obrazaca. Predstava propituje opstojnost mladog uma danas, odmjerava mu gabarite i prepoznaje načine. Autentičnost propitivanja teme i izvedbe uvjetovana je angažmanom izvođačica koje kronološkom dobi upravo pripadaju generaciji jala generiranog u pojedincu usmjerenom samom sebi u konstantnoj opreci s deficitom empatije za onog drugog. Taj izgubljeni pojedinac, ako preživi, napravit će još mnogo predstava jer tema u današnjem svijetu u kojem živimo ne nedostaje...

Kako se nosite s prošlim vremenima u umjetnosti? Mediji naime svako malo spominju 80-e, ali i 90-e, te su godine danas kurentna retroroba, gotovo da vlada virus retroglazbe, retromode, retroumjetnosti općenito i stila osamdesetih i prošlog stoljeća, odnedavno i devedesetih. Kakav je Vaš odnos prema tom "trendu" i općenito takvoj vrsti nostalgije...?

 

- Naravno kao i u svemu teško je pobjeći trendovima pa tako i u pogledu što je bilo i što se stvaralo u 80-tim i 90-tim godinama, ali čini mi se da je stvarno riječ o nekom cikličkom gibanju, ponavljanju trendova, izmjeni mode i demode. Sada su 80-te i 90-te u fazi mode, ali ne dotiču me više od uspomena na te godine.

Martina Hrlić Rogić u ovo digitalno doba? Koliko ste IN s društvenim mrežama, virtualnom stvarnosti?

- Zbog prirode posla i profesije dotičem se s društvenim mrežama i digitalijom u minimalnom, a za mene optimalnom opsegu. Iskreno, ne realiziram svoj identitet u tom smislu, a nadam se da neću niti u budućnosti.

U nekom CV smislu, što bi još bilo zanimljivo znati o Martini Hrlić Rogić, a da to još nitko nije pitao i dobio odgovor?

- Imam pola kilograma željeza u lijevoj nozi!

Ukupno uzevši, kakva je budućnost Martine Hrlić Rogić, kao umjetnice prije svega?

- Nadam se slobodna u promišljanju i stvaranju...