MATEJ KASAČ:

Nisu svi bili sretni kada smo s Drave preselili u Gradski vrt

Igrao je Matej Kasač i za Proleter i za Slavoniju, a na kraju i za Osijek čiji je bio i trener. Posljednju utakmicu zaigrao je 1972. protiv Hajduka. Za prvu momčad Proletera je debitirao, zanimljivo, nakon što je odigrao predigru, a onda mu je u svlačionici trener bacio dres i rekao "mali upadaš i sljedeću utakmicu". Imao je čast kao igrač 1958. godine otvoriti Gradski vrt. Bilo je to u utakmici protiv tuzlanske Slobode koja je slavila s 5:1, a prvi pogodak za osječku momčad na novom stadionu postigao je Andrija Vekić.

- Trebalo nam je vremena naviknuti se na novi teren koji je za razliku od onoga Kraj Drave, gdje smo prije toga igrali utakmice, bio travnat. Do tada smo igrali na šljaci koja se prije svake utakmice bila polijevana i ravnana grabljama, pričao je 83-godišnji još uvijek vitalni Kasač nabrajajući tada igrače s kojima je igrao. Rado se sjeća Andrije Vekića, Hama, Rudića, Jovanovića, Frane Rupnika od kojeg je puno naučio, Borisa Čulina...

Nisu baš svi tada bili sretni preseljenjem na novo igralište.

- Posebno tada stariji navijači nisu baš bili za preseljenje. Govorili su da ne treba biti stadion izvan grada. Znate, u tom dijelu grada gdje je Gradski vrt, osim Divaltove ulice, nije bilo ničega. Sve iza bile su oranice i njive.

Punih 20 godina nosio je dresove osječkih klubova koji su mijenjali imena. Kaže imao je četiri životne obaveze. Nogomet, obitelj, posao, ali i još uvijek školovanje. Radio je u školi, završio je prvo petogodišnju učiteljsku školu, a onda i upisao višu Pedagošku akademiju. Posljednju utakmicu odigrao je protiv splitskog Hajduka. Tada je osječki klub još bio drugoligaš.

Zato je nezaboravne trenutke doživio kao trener NK Osijek. Ulazak u Prvu ligu.

- Kada sam dolazio direktor Kapetanović mi je rekao: imamo novaca tko ti treba? Ja sam rekao. Ne treba mi nitko. Trebalo nam je samo puno rada. Znao sam da imam ne samo odlične nogometaše nego i odlične ljude. Svi ih znaju. Lukačević, Grnja, Petrović, Čordaš, Dumančić, Majer, Ivković. Doživio sam da nas je u početku gledalo 500 do 1000 gledatelja, a ubrzo je njih 500 dolazilo samo na treninge. Na kraju kada smo osvojili tadašnju Drugu ligu zapad gledalo nas je 25 tisuća gledatelja pa se nakon toga krenulo u obnovu stadiona. Sjećam se, dolazili smo na treninge provlačeći se ispod skela.

Godinama su se u klubu događala i previranja.

- Triput sam doživio promjene uprava i svaki put sam morao spremati zapisnike, pehare, fotografije. Ovi tada novi što su dolazili samo su se svetili ovim prije. Najrađe bi sve pobacali. Nije im bilo stalo do kluba.

Kao tada nekada kada su stari Osječani nisu bili presretni preseljenjem u Gradski vrt, tako i on danas nije najsretniji odlaskom na Pampas.

- To nije nogomet kojeg smo mi igrali i živjeli. Nestalo je toga. Sada se traži samo blještavilo. Dio naše povijesti ide u arhivu. Trebati će i vremena prilagoditi se na novi stadion. Svima i igračima i navijačima. Vjerujem da će ga ubrzo prihvatiti. Kao što su i naše generacije prihvatile Gradski vrt, zaključio je Kasač. K.Lacković

IVICA GRNJA:

Svojim smo igrama natjerali na obnovu Gradskog vrta

Igrao je legendarni Ivica Grnja i na starom Gradskom vrtu otvorenog utakmicom protiv tuzlanske Slobode 1958. godine, a zanimljivo Sloboda iz Tuzle prva je "otvorila" i novoobnovljeni Gradski vrt 1977. godine nakon ulaska tada već bijelo-plavih u Prvu saveznu ligu.

- Mi smo svojim igrama natjerali da se krene u obnovu Gradskog vrta jer je on već postao pretijesan. Zvuči nevjerojatno, ali Gradski vrt je obnovljen tijekom ljeta, u vrijeme pauze. Prvu smo utakmicu odigrali u Rijeci i pobijedili. I dočekali su nas navijači. A protiv Slobode bilo je više od 20 tisuća gledatelja. I tu smo utakmicu dobili. Možete misliti, novi si u ligi, a krećeš sa četiri boda u dva kola. Tada se za pobjedu dobivala dva boda. Bili smo stvarno obožavani od ljudi. Pa tu moju generaciju znali su u cijeloj Jugoslaviji, a mnogi je znaju izrecitirati i danas.

Karijeru je okončao 1982. godine. Doživio je i otvorenje velike tribine i utakmicu sa zagrebačkim Dinamom kojoj je nazočilo 40 tisuća gledatelja što će ostati rekord stadiona od kojeg se opraštamo.

- Dinamo predvođen Ćirom Blaževićem, s Cicom Kranjčerom, Mlinarićem, Zajecom, Mustedanagićem... je pobijedio 2:1. Sjećam se, mogli su nakon prekršaja nada mnom suditi i penal, ali je bilo sve predodređeno da Dinamo te godine bude prvak. Pa i mi smo im pomogli da budu prvaci jer smo toga proljeća pobijedili Crvenu Zvedu u Gradskom vrtu s čime je Dinamo teoretski osigurao naslov prvaka Jugoslavije.

Bio je poslije Grnja i trener Osijeka. Dočekao je u toj ulozi raspad jugoslavenske lige.

- Pitali nas ovi iz Slobode negdje pred kraj prvenstva da im pustimo. Kažem ja njima, ma neće trebati jer ionako se neće više igrati.

Ta Sloboda se često spominje kada se prisjećamo utakmica u Gradskom vrtu.

- Kako ne. Ima toga još. Otamo je kod nas došao Mustafa Hukić. Bio je kasnije kapetan Osijeka.

Vodio je Grnja NK Osijek i u HNL-u. Dočekao da mu i sin Ronald zaigra za bijelo-plave.

- Odigrao je Roni čak više utakmica za Osijek od mene. Nije mu bilo lako nositi hipoteku prezimena Grnja. Jer htjeli ne htjeli uvijek su ga uspoređivali sa mnom. Imao je sreću što je u klubu imao sjajne suigrače poput kapetana Lulića koji su znali da vrijedi igranja u Osijeku.

S veteranima Osijeka bio je u obilasku novog stadiona. Kakvi su dojmovi?

- Fenomenalni. Kao da sam ušao u bajku. Znate, koliko god mi voljeli taj naš Gradski vrt on već dugo bio daleko od savršenoga. Stalno se nešto krpalo. No, i takav kakav je bio ostati će naša vječna ljubav. Koliko smo tamo znoja prolili. Da se to mjeri bilo bi vode iznad koljena. K.Lacković

ROBERT ŠPEHAR

Četvrta generacija Špehara neka zaigra na Pampasu

U povijesti Nogometnog kluba Osijek 1988. godina bit će upamćena kao godina osnutka Kohorte. Iste je godine u jesen, na Gradskom vrtu, protiv mostarskog Veleža, za bijelo-plave debitirao Robert Špehar. Nije mu to bio prvi susret s Gradskim vrtom. Dolazio je na njega s pokojnim ocem Slavkom, koji je također branio boje osječkog kluba. Za razliku od Roberta, tata Špehar bio je vratar.

- Tata je krajem šezdesetih bio prvotimac, prije nego sam se ja rodio. Zato sam često dolazio s njim dok je bio trener vratara u stožeru Milana Đuričića. A kada sam prešao u NK Osijek Gradski vrt mi je postao drugi dom.

Triput je dolazio u NK Osijek. Sjeća se rado nekih utakmica. Po jedan iz svake svoje igračke epizode u Gradskom vrtu.

- Druge sezone od moga debija 1989. godine gostovao je zagrebački Dinamo. Šuker je tada prešao u Dinamo, igrali su Ladić, Boban, Mladenović, Panadić. Ja sam prošao po krilu i vratio za Gorana Radojevića koji je zabio za našu pobjedu. Sjećam se i pobjede nad Hajdukom 1994. godine za 2:1. Oni su te sezone igrali četvrtfinale Lige prvaka, a moj drugi gol bio je stvarno lijep, onako iz voleja. Iz ove zadnje epizode pamtim utakmicu protiv Kamen Ingrada. Vodili su 2:0, a nama je trebala pobjeda za plasman u Ligu za prvaka. Zabio sam tri gola, a treći iz slobodnog udarca pred kraj susreta.

Zvuči nevjerojatno kao igrač Osijeka nikada nije zaigrao u Europi.

- Nakon što sam prvi put postao najbolji strijelac lige i kada smo se plasirali prvi put u Europu, otišao sam u Club Brugge. Jedan sam od rijetkih koji se vratio u Osijek nakon inozemne karijere. Ovo je uvijek bio moj klub, moj grad u kojem sam rođen, u kojem živim i u kojem ću vjerojatno umrijeti. I svi mi Špehari ponosni smo na period u NK Osijek.

Bio je jedno kratko vrijeme i predsjednik Kluba. Dočekao je i debi u bijelo-plavom dresu treće generacije Špehara.

- Sin Dino je sa 16,5 godina i danas najmlađi strijelac u klupskoj povijesti. Bio je dio sjajne generacije juniora iz koje velik broj igrača i danas igra profesionalni nogomet. Igrao je sa srcem i tada pružao dobre partije, a njegov transfer u Dinamo tada je doslovce spasio klub od propasti. Što se tiče moje uloge predsjednika, kao igrač i kapetan davao sam maksimum za Osijek pa tako i u ovoj ulozi.

Uskoro će selidba na Pampas. Dok pričamo gost je u Club Bruggeu, bivšem klubu koji je upravo otvorio novi kamp, a predstavljen je i novi stadion belgijskog kluba koji se planira graditi.

- Kada to gledam u Belgiji počinjem shvaćati da ćemo nešto slično uskoro imati i u Osijeku. Moderni stadion i vrhunski uvjeti postali su potreba. Zato treba čestitati i zahvaliti mađarskim investitorima.

Znači četvrta generacija Špehara će zaigrati na Pampasu?

- Ha, bliže se svatovi. Uskoro će Dino, na zimu i Sara, zaručnik joj je također bivši igrač Osijeka Zoran Arsenić. Ma neka su mi svi živi i zdravi, a ako će unučad krenuti prema sportu tko sretniji od mene. K.Lacković