Zašto se prosvjeduje u europskim gradovima? Tko stoji iza prosvjeda u Francuskoj, Njemačkoj, Engleskoj, Italiji...? Jesu li to radnički, sindikalni ili nečiji drugi prosvjedi? Drugim riječima, možemo li govoriti o opravdanim motivima i neopravdanim zahtjevima (Francuska, recimo), ali i o populistima koji prosvjede koriste za napade na vlast...? O tim i nekim drugim aktualnim pitanjima za ovotjedni Magazin razgovarali smo s Davorom Gjenerom, političkim komentatorom i analitičarom s Krka.

- Prosvjede u Europi nije moguće svesti na zajednički nazivnik. Nakon što je Margaret Thatcher uspješno slomila veliki rudarski štrajk, koji je bio 1984. i 1985. godine, kad su sindikati predvođeni Arturom Skargillom pokušali srušiti njezinu vladu, kao što su 1974. štrajkom i prijevremenim izborima uspjeli srušiti vladu Thatcheričina prethodnika na čelu Konzervativne stranke Edwarda Heatha, sindikati su u Britaniji dramatično izgubili snagu. Thatcher je bila svjesna da, želi li provesti ozbiljne reforme i konsolidirati posrnulo britansko gospodarstvo, mora razbiti utjecaj sindikata kao nelegitimne veto-skupine, koja sprječava društvene reforme. Za razliku od Heatha, koji je morao pokleknuti pred štrajkašima i raspisati prijevremene izbore, na kojima je poražen, Thatcher se dobro pripremila za sukob sa sindikatima. Uspjela je pripremiti dostatne zalihe energenata, zakonski je zabranila piketiranje, dakle organizaciju prosvjeda drugih sindikata pred kompanijama čiji su radnici bili u štrajku, ustrajnošću je dovela do agresivnosti sindikata, koji su napadali radnike koji su bojkotirali štrajk, čak je došlo do ubojstva taksista koji je vozio radnike na posao, no Thatcher je uspjela okrenuti javnost protiv štrajkaša i na kraju su oni morali kapitulirati, bez ikakvog vladina popuštanja njihovim zahtjevima. To je bio početak ere ekonomskog "thatcherizma", koji je Britaniji vratio ekonomsku snagu, naravno, ne bez socijalnih žrtava, a nakon njezina zamalo dvanaestgodišnjeg mandata, i sedmogodišnjeg mandata njezina blijedog nasljednika Johna Majora, konkurentska Laburistička stranka, koja je nekad bila čvrsto vezana uz sindikalni pokret, snažno se promijenila, te je 1997. vlast preuzela s programom "trećeg puta", koji je za Tonyja Blaira osmislio sociolog Anthony Giddens, a taj je projekt bitno utjecao i na oblikovanje administracije Billa Clintona u SAD-u. Nakon Blaira i Gordona Browna Laburistička se stranka odmaknula od "trećeg puta" i vratila lijevoj retorici, pogotovo u neuspješnom mandatu Jeremyja Corbina. Socijalna dinamika koja sada obilježava Veliku Britaniju u velikoj je mjeri posljedica pogrešne politike Brexita i gubitka ekonomskog i političkog značenja Britanije nakon napuštanja EU-a.

U Njemačkoj i Italiji uglavnom vidimo štrajkove onih sindikata koji prirodno imaju svojevrsnu veto-poziciju, koji štrajkovima stvaraju golemu društvenu štetu, pa otuda i njihova velika snaga i utjecaj. Dodajmo tomu da lijevi i desni radikali u cijeloj Europskoj uniji uživaju snažnu financijsku potporu Putinova totalitarnog režima, koji s pomoću njih nastoji dovesti u pitanje legitimitet liberalno-demokratskog poretka, te da je interes Rusije za destabilizaciju Europske unije, u vrijeme dok EU neočekivano snažno pomaže obranu Ukrajine od Putinove invazije, veći nego ikad prije.



U europskim okvirima, ali i šire, po čemu je Francuska posebna priča i s obzirom na dugu tradiciju masovnih prosvjeda i štrajkova, nerijetko i nasilnih...?

- Francuska demokratska tradicija povezana je s običajem da se na ulici izražava nezadovoljstvo javnim politikama kako bi se one promijenile. Štrajkovi u Francuskoj nisu u pravom smislu sindikalne kolektivne akcije, usmjerene na kolektivno pregovaranje, nego su političke, otpor mirovinskoj reformi što ju provodi predsjednik Emmanuel Macron. Ono što Macron danas radi, donekle sliči politici Margaret Thatcher u Britaniji osamdesetih. On je u svom posljednjem političkom mandatu i svejedno mu je kakav mu je rejting u javnosti, jer se više nikad neće natjecati ni na jednim političkim izborima. Ponaša se, međutim, odgovorno i smatra kako je ovo prilika da se ispravi disfunkcionalnost u francuskom socijalnom sustavu, koja uništava francusku međunarodnu konkurentost. Ne uredi li se taj složeni, neujednačeni mirovinski sustav, sa silom privilegija i dizajniran tako da ga ni snažno gospodarstvo ne može financirati, uništio bi dugoročno francuske razvojne potencijale.

Mirovinski sustav je jedan od onih o kojem je vrlo teško voditi racionalnu javnu raspravu, jer je jako malo ljudi koji se mogu izdignuti iznad svojih osobnih interesa i sagledati javni interes i javno dobro u tom pitanju. Zato neke ozbiljne liberalne demokracije, kao Danska, na primjer, ne dopuštaju da se o tom pitanju provodi referendum, nego se inzistira na donošenju odluka mehanizmima posredne, reprezentativne demokracije.

U francuskom slučaju prosvjeda zbog mirovinske reforme lako je uočiti interferenciju instinkta da se "neposrednom demokracijom" odlučuje o pitanju koje za takvo odlučivanje nije primjereno, lijevog populizma političkih sljedbenika Jean-Luca Mélenchona i patogenog utjecaja Putinove Rusije posredovanjem njegove sluškinje i plaćenice Marine Le Pen, koja sada, kao i u vrijeme pobune Žutih prsluka ili u vrijeme "antivakserskih" prosvjeda, nalazi svoju šansu za destabilizaciju liberalno-demokrtskog poretka u Francuskoj.

U Hrvatskoj također imamo prosvjede (zdravstvo, sudstvo...), najavljuju se štrajkovi, no sve je to u daleko manjem obujmu nego na Zapadu. Ima li RH uopće tradiciju velikih masovnih prosvjeda i štrajkova poput onih u nekim drugim zemljama? Imali smo onaj dugi i veliki štrajk učitelja i nastavnika u osnovnim i srednjim školama 2019. godine...

- Nije dobro na isti nazivnik svoditi proteste zdravstvenih radnika i sudaca. Iako je ministar zdravstva Vili Beroš načelno u pravu kad sindikalnim socijalnim partnerima poručuje da svoje probleme moraju rješavati posredovanjem kolektivnog pregovaranja, jasno je da postoji racionalna jezgra u nezadovoljstvu zaposlenih u zdravstvu, a da je njihova moć u društvu golema. Pritom ta moć ne proizlazi iz onoga u čemu počiva moć, na primjer, transportnih radnika ili onih zaposlenih u javnom sektoru, dakle da imaju veto-poziciju koju mogu iskoristiti da bi blokirali cijeli društveni sustav. Njihova je moć je u tome da ih je premalo i da bi se mogli ponašati ciljno racionalno i potražiti posao ondje gdje su bolje plaćeni, u nekoj od europskih država. Vlada zato jednostavno mora voditi socijalni dijalog s tim "pothranjenim" sektorom, silno važnim za održanje kvalitete života.

"Bijeli štrajk" sudaca je zapravo "Monty Python". Samo je u Top-listi nadrealista viđena podjednako redikulozna scena, u skeču o navodnom štrajku političara iz izvršne vlasti i državnog parlamenta. Suci su dio sudbene vlasti, dakle ne radi se o poslu, nego o pozivu unutar sudbene vlasti. Štrajk vlasti je oksimoron, drveno željezo. Jasno je da su radni i intelektualni kapaciteti dijela prvostupanjskih sudaca suženi, ali bi bilo za očekivati da ih više instance, na kojima bi morali biti bolje obrazovani pravnici, poduče o njihovoj društvenoj ulozi i zamole ih da ne kompromitiraju sudbenu vlast dokazujući svoje neznanje. Ali kad je na čelo sudbene vlasti u Hrvatskoj postavljena osoba koja je građanskom karijerom došla samo do razine prvostupanjskog suca, i da nije bilo političkog interesa, ta bi to ostala do mirovine, boreći se s ispunjavanjem sudačke norme, onda ništa nije čudno.



Kakva je uloga sindikata u kontekstu prosvjeda i štrajkova u RH? U odnosu prema spomenutom štrajku učitelja i nastavnika iz 2019., ovaj put se sindikati doimaju pomirljivijima i konstruktivnijima, gotovo na strani Vlade i njezinih donesenih mjera pomoći...? Vaš komentar na sadašnje stanje?

- Hrvatska sindikalna scena ima ugrađene brojne ozbiljne nedostatke. Najveći je, naravno, to što su sindikati koncentrirani na zaštitu onih koji su ionako "nadzaštićeni" na tržištu rada, na zaposlene u javnim i državnim službama i u javnim poduzećima. U poslovnom sektoru djeluje znatno manje sindikata, prije svega mreža SSSH, koja, međutim, pokriva prije svega tradicionalna velika poduzeća, a velik dio radnika u manjim poduzećima, da ne govorimo o onima koji su u nekom obliku prekarnoga rada, posve je sindikalno nezaštićen. Drugi ozbiljan nedostatak hrvatske sindikalne scene je činjenica da se ona i danas uglavnom koristi imovinom koja je stvorena tridesetih godina prošlog stoljeća, investiranjem sindikalne članarine, a da znamo tek za jedan sindikat, Sindikat znanosti, koji je u posljednjih dvadeset i nešto godina racionalno upravljao članarinom svojih članova i stvorio relevantnu imovinu, te time i potencijalne štrajkaške fondove. U nas sindikati ne mogu "plaćati štrajk" i to ih čini inferiornima u socijalnom sukobu.

I na kraju, ali ne manje važno, ostaje i pitanje društvenih vrijednosti, egalitarnog sindorma, o kojem je akademik Josip Županov pisao još šezdesetih godina prošlog stoljeća. Taj sindrom diktira da u kriznim situacijama zaposleni pristaju na davanje političkog legitimiteta vladajućima i na socijalni mir u zamjenu za elementarnu minimalnu socijalnu sigurnost. Činjenica da se upravo sada javljaju impulsi prosvjeda i socijalni zahtjevi pojedinih skupina posljedica je toga što ljudi ocjenjuju da je na djelu konjunktura, u kojoj je moguće odustati od razmjene legitimiteta za minimalnu sigurnost i tražiti više. U Hrvatskoj samo približavanje izborne godine nije automatski razlog za povećanu socijalnu dinamiku. Onog momenta kad se pojavi konjunktura, pojave se i zahtjevi vezani uz distribuciju novostvorene vrijednosti, pa u takvim situacijama sindikati uvijek ponavljaju istu retoriku - novca za naše zahtjeve uvijek ima, ali je pitanje kako se taj novac distribuira, kako se dijeli.



Ukupno uzevši, s obzirom na aktualnu situaciju u Hrvatskoj, jesu li prosvjedi i najavljeni masovni štrajkovi mjere upozorenja ili manipulacije? I koliko mogu naštetiti stabilnosti Vlade i premijera, koje i u tom kontekstu oporba stalno proziva kao glavnog krivca za stanje u, primjerice, zdravstvu, pravosuđu...? Vaš završni komentar?

- U uvjetima kad se najveći dio sindikalne organiziranosti svodi na državni i javni sektor, kad sindikati nemaju snage financirati štrajk, kad ne postoji mentalitet koji gura u socijalnu akciju, ni u uvjetima predizborne situacije i konjunkture, u kojoj je sve očitiji manjak radnika, ne treba očekivati snažnije socijalne konflikte.

Problem s hrvatskom opozicijom nije u tome što vladajuću većinu proziva za sve socijalne probleme. Naime, to joj je i posao u sustavu parlamentarne demokracije. Problem je u tome što ona ne radi svoj posao i ne priprema alternativne javne politike i ne okuplja ljude koji mogu provoditi te javne politike. Tako osim disfunkcije u sindikalnom pokretu na djelu imamo i disfunkciju na parlamentarnoj sceni, što i dovodi do nezdrave situacije s jednom dominantnom političkom strankom.

Unatoč svim manama sustava, čini se da je ipak iz godine u godinu sve više socijalnog dijaloga, sve više tripartizma u sustavu. Hrvatska sindikalna scena ima ozbiljne nedostatke, ali bazično nije destruktivna, kao što su bili destruktivni britanski sindikati šezdesetih, i sedamdesetih, pa do sredine osamdesetih godina. Politička stabilnost, pak, utječe na to da, unatoč sustavnom povećavanju političkog udjela populističkih stranaka, koje ne spadaju u ustavni luk, u biračkom tijelu te stranke ipak ne igraju onako destruktivnu rolu, kao što je imaju lijevi i desni radikali u Francuskoj, Njemačkoj, Austriji... Doista se čini da socijalni konflikti nisu nešto zbog čega bi sadašnja parlamentarna većina u Hrvatskoj trebala imati loš san.