Kad se pogleda šira slika aktualnih prosvjeda i štrajkova u Europi, koliko je tu važan i komunikacijski kontekst između sukobljenih strana, vlasti s jedne strane i aktera u štrajku s druge strane - pitali smo ​izv. prof. dr. sc. Ivana Tantu s Odjela za komunikologiju Sveučilišta u Dubrovniku...

Ako se može suditi prema zbivanjima u Francuskoj, tu zapravo i nema neke konstruktivne komunikacije, razmjene argumenata bez povišenih tonova, i dojam je da se sve svodi na razmjenu uvreda, nasilnih istupa i tvrdoglavog ustrajavanja na vlastitim zahtjevima obiju strana...?

- Obustave rada, štrajkove i prosvjede potrebno je sagledavati u kontekstu prostora u kojem se događaju. Naime, ako ih gledamo sa stajališta jednog Francuza, onda moramo uzeti u obzir činjenicu da je riječ o načinu izražavanja nezadovoljstva ne samo temom štrajka nego i socijalnim okružjem. Dakle, Francuzi štrajkaju jer je to, gotovo bih se usudio reći, u smislu političke komunikacije njihov način života. Francuzi za sve izlaze na ulicu i u toj javnoj deliberaciji s vlasti rješavaju svoje socijalne i ine probleme. Švicarci ta pitanja rješavaju referendumima. Kada ste vidjeli da Švicarci prosvjeduju na ulicama? To što je komunikacijski prostor zagušen bukom i uvredama u sociološko-psihološkom smislu je i jedan oblik ispušnog ventila u kojem se društvo “ispuhuje”. Naime staro je pravilo: Čuvaj se gnjeva šutljivog naroda!

Koliko su prosvjedi i štrajkovi, napose ovi sadašnji, aktualni (u Francuskoj, Njemačkoj, Engleskoj, Italiji...), za medije “zlatna koka”, izvor senzacionalizma, materijal za crne kronike i sl.? Drugim riječima, kako se štrajkovi uklapaju u sadašnje društvo spektakla, medijske interese i “pravila igre” u kojima su objektivni motivi prosvjeda i štrajka manje važni od broja spaljenih automobila i stradalih u sukobima...?

- Dok su prosvjedi, da tako kažem, uobičajeno dosadnjikavi, nema interesa medija, osim pokoje notice koja će suhoparno izvijestiti o protestu, ali kada počne biti vruće, kad polete Molotovljevi kokteli i krene obračun s policijom, onda je to vijest i reporteri stupaju na mjesto događaja. Što je štrajk nasilniji, pod nasilno mislim i na prisilne obustave prometa, zaposjedanje prometnih ulica, usporavanje prometa pa sve do gotovo ratnih sukoba s jedinicama policije, to je sve skupa medijima zanimljivije. Rekao sam već prije upravo na ovim stranicama kako mediji među ostalim žive od krize i na krizi. Što je ona veća i što duže traje, to je medijima zanimljivija. Mediji će istine radi uvijek u izvještavanju reći osnovni uzrok štrajka, ali to je manje važno od broja prosvjednika i jačine sukoba s organima reda. Ponekad su sukobi izazvani sasvim dugim razlozima, jer kriza, kako bi mogli nazvati i prosvjede i štrajkove, u sebi nosi nove krize i perpetualna je. Akcija izaziva reakciju i tako dok netko ne nadjača, to su obično snage reda, ali nije uvijek tako, jer imate i “puzajuće” prosvjede koji traju puno duže. No oni nisu zanimljivi medijima jer samo otvoreni sukob izaziva pozornost.

Vratimo se u hrvatsku stvarnost. Aktualan je tzv. bijeli štrajk sudaca, a na nedavnom prosvjedu medicinskih djelatnika i djelatnica najavljen je i njihov štrajk, kao i štrajk liječnika. Manjka li i tu razumne komunikacije između strana u sukobu ili se teškim riječima, galamom i zapaljivom retorikom zapravo skreće pozornost s ključnih problema i ključnih pitanja...? Mediji, naravno, i kod nas sve to prate na prvim stranicama i u udarnim terminima...

- Zanimljivi smo s komunikološkog stajališta. Mi jambramo, brundamo, grintamo, ali mi ne prosvjedujemo! Ono što mi smatramo otvorenim prosvjedima je bura u čaši vode. S druge strane, pogledajmo kakav je stav takozvane javnosti prema, primjerice, medicinskim sestrama. One su prikazane, a i jesu, kao žrtve. Žrtve sustava koji ne prepoznaje njihov obol liječenju i izlječenju pacijenata. Liječnici su, pak, oni koji su stalno zauzeti, ne možete do njih, doduše, rade svoj posao, ali za razliku od sestara imaju bolje plaće. A suci? O njima nećemo, percepcija javnosti je da oni ništa ne rade. Neki je dan jedan ugledni prvak sudačke organizacije rekao da sucima trebaju plaće oko 3000 eura jer se dugo školuju za svoj posao.

Javnost to čuje, čuju to i liječnici i medicinske sestre, i onda nastaje ono što u komunikologiji, a posebno u odnosima javnosti, glasi ovako: “Kada se obraćaš javnosti, nastoj da javnost bude uz tebe, a ne protiv tebe. Nemoj od prijatelja praviti neprijatelja, nego od neprijatelja napravi prijatelja.” Percepcija javnosti uvijek je naklonjena žrtvi. U ovom slučaju to su medicinske sestre, potom liječnici. Suci, nažalost, ništa nisu napravili kako bi uvjerili javnost da im treba više sredstava. Naime, svi smo bar jednom bili u rukama medicinske sestre koja nam je riječju ili djelom pomogla. Primila nas, primjerice, ozlijeđenog i bolesnog, oprala nas, previla i imala toplu riječ za nas. Pa i liječnici tek su stepenicu uz medicinske sestre, a suci? Oni govore svisoka, dociraju o svojim pravima i malo ih tko razumije i ima razumijevanja za njihove “muke”. Oni naprosto loše komuniciranju i javnost ih jednostavno ne razumije.

Uzimajući sve u obzir, koliko krizna vremena, kakva su ova sadašnja, kriznu komunikaciju, pa i onu u kontekstu prosvjeda i štrajkova, dodatno usmjeravaju prema kaosu i neredu umjesto prema razumu i redu, da se tako izrazim? Vaš završni komentar?

- Kriza postoji kako bi ujedno bila i prilika da se stvari postave na svoje mjesto kako se ona, kriza, ne bi ponovila. Ne u istom obliku, ali u nekom drugog svakako. Čim jedna kriza mine, nova počinje. Lako je suočavati se s krizom, ono što ubija je svakodnevica! (D.J.)