Osim drugdje u Europi (Francuska, Njemačka, Engleska...) i u Hrvatskoj imamo prosvjede (zdravstvo, sudstvo...), najavljuju se štrajkovi, no sve je to u daleko manjem obujmu nego na Zapadu. Zapravo bi se moglo konstatirati da Hrvatska niti nema neku posebno izraženu tradiciju velikih masovnih prosvjeda i štrajkova kad ih uspoređujemo s tradicijama u nekim drugim zemljama. Doduše, imali smo onaj dugi i veliki štrajk učitelja i nastavnika u osnovnim i srednjim školama 2019. godine... Na ta i neka druga aktualna pitanja za Magazin odgovara Denis Avdagić, geopolitički analitičar i politički konzultant u konzultantskoj tvrtki INMS (Ideje novih medijskih strategija).

- Bilo je podosta prosvjeda koji ostaju u kolektivnoj svijesti, kako se to zna reći. Primjerice, onaj ispred splitske Banovine koji su poveli škverani, dakle radnici. Sjetit ćete se scene trganja mitraljeza na JNA transporteru golim rukama. Burno je prošao i pokušaj sindikalnog prosvjeda 1998. u Zagrebu, a Zagrepčani pamte i onaj za 101-icu, koji se održao dvije godine prije, spomenimo samo neke. No točno je, masovnost je bila impozantna u samo manjem broju slučajeva. Istine radi, moramo priznati kako je i Hrvatska relativno malena kada ju uspoređujemo s većim europskim zemljama, posebno s onom koje se kao u igri asocijacija sjetimo čim spomenemo prosvjede, a posebno radničko-sindikalne, dakle s Francuskom. Tako, dok šire zagrebačko područje okuplja oko milijun stanovnika, ono pariško, recimo, ima oko 13 puta više, a ako krenemo uspoređivati gustoću naseljenosti, veće je i oko 20 puta. Brojčane usporedbe pomažu da se bolje razumijemo.

Ipak, može li se zaključiti da su neki od hrvatskih prosvjeda drukčiji, specifični za naše (ne)prilike...?

- Da, ima tu još nešto, prosvjedi, kojih je bilo i u Hrvatskoj, događaju se onda kada građani osjete da ih nešto pogađa. Kazao bih i kako ne treba zaboraviti utjecaj komunizma, a nakon toga i rata, na građanska okupljanja. Možda se veći prosvjedi čine rijetkima, no činjenica kako ih je bilo pokazuje da Hrvatska nema tako umrtvljenu građansku scenu kako se površnim promatranjem često zaključuje. Međutim, koliko god se pokušavalo stvoriti atmosferu vrijednu građanskog nezadovoljstva, ako ona nije stvarna, neće biti ni ljudi na ulici.

O pitanju štrajkova, oni su zasebna tema, i nije ih manjkalo u desetljećima iza nas, te se može reći kako su uglavnom bili dosta uspješni. Radi se uglavnom o štrajkovima javnog sektora. Oni u takozvanom realnom nemaju taj životopis. Razlog je ne samo, kako se često misli, bojazan od gubitka posla nego i činjenica da se tu bolje prepoznaju okviri mogućeg. Bez većih prihoda nema većih plaća. Zato je najbolji regulator tog sektora tržište rada. Zaposleni se tu češće kreću s radnog mjesta na drugo, u potrazi za boljim uvjetima.

Kad se govori o prosvjedima i štrajkovima neizostavno se navode sindikati kao glavni čimbenik u takvim akcijama, a onda i u kontekstu dijaloga i pregovora s Vladom. Kakva je uloga sindikata u cijeloj toj hrvatskoj priči? U odnosu prema spomenutom štrajku učitelja i nastavnika iz 2019. ovaj put se sindikati doimaju pomirljivijima i konstruktivnijima, gotovo na strani Vlade i njezinih donesenih mjera pomoći...? Vaš komentar na sadašnje stanje?

- Sindikati su uglavnom spremniji pregovarati kada nemaju ultimativne zahtjeve. Treba ipak istaknuti kako sve ovisi i o Vladi, čelniku Vlade, premijeru, resornom ministru, ali i sindikalnim vođama. Ako nastaje kratki spoj u međuljudskim odnosima, nema ni pregovora. Politika će uvijek reagirati burnije ako sindikate gleda kao dnevnopolitički nastrojene, a smireno ako su samo radno-socijalno nastrojeni. Bolje je za sve ako imamo što manje štrajkova. I oni ne moraju uvijek imati epilog u punom ispunjenju zahtjeva, niti trebaju započeti. Da se povući paralela i s referendumima. Zašto bi se javni novac trošio na njih ako, primjerice, Vlada s organizatorima pronađe zajednički jezik, povuče ili predloži ono što je tema referenduma.

Što se tiče hrvatske Vlade, iz resornih ministarstava, kao i od premijera Plenkovića, stalno se ističe važnost dijaloga, pregovora i dogovora, što kod nekih aktera još ne nailazi na pozitivan odjek pa se i dalje prijeti štrajkovima, zagovaraju prosvjedi...

- To je ono što sam spomenuo. Ne možemo štrajk pa ni prosvjede poopćiti, moramo sagledati međuljudske odnose, utjecaj politike. Imate kruće političare koji žele izgurati nadmoć, a, po meni, uvijek je daleko bolje imati one sklone dijalogu. Isto vrijedi i za sindikalne vođe. Štrajk je čak i pravno reguliran, ne možete ga uvijek samo tako pokrenuti, dijalog se uostalom i uvjetuje zakonski. Sjetit ćete se vjerojatno većeg broja sudski zabranjenih štrajkova. I to je mjera koja postoji s razlogom, tjeranja na dijalog. Što se tiče posebno pristupa naše vlade, ne treba zaboraviti, politika uvijek nastoji pratiti i bilo javnosti, prema određenoj temi, radilo se o prosvjedu ili štrajku.

Ukupno uzevši, s obzirom na aktualnu situaciju u Hrvatskoj, jesu li prosvjedi i najavljeni štrajkovi mjere upozorenja ili manipulacije, odnosno koriste li pojedini akteri uključujući i sindikate sadašnje oklonosti i u kontekstu politike, predizborne/izborne godine, da se nešto više dobije u vlastitu korist ako je već Vlada spremna pomoći nizom novih kriznih mjera... Vaš završni komentar?

- Mislim da naši sindikati imaju često dokazanu korelaciju s politikom. To nije zabranjeno, vidjeli smo i sindikalne vođe u političkim ulogama, saborskim klupama. Sve to treba promatrati bez generaliziranja. Vidjeli smo kako se brzo završavaju recentni lokalni štrajkovi komunalnih tvrtki u Splitu i Zagrebu, a gledali smo i dugotrajne štrajkove, koji su se odvijali prema "drž - ne daj" scenariju. Rekao bih kako se sindikati koriste saznanjem da javne financije stoje dobro, a i svjesni su blizine superizborne godine, stoga nastoje iskoristiti taj vjetar u leđa kako bi izborili više i lakše.

Nažalost, nama ukupno nedostaje više dijaloga i rasprave. Sve probleme na kraju prelamamo tek kad su odavno kronični. Problemi u zdravstvu i pravosuđu nisu od jučer. I dok sugrađani imaju sentimenta prema zdravstvu, sudstvo, primjerice, kao segment vlasti taj građanski sentiment nema. (D.J.)