U vašem izvrsnom tekstu "Organiziranje i provedba štrajka te isključenje s rada", iz kolovoza prošle godine, puno ste toga pojasnili, no, s obzirom na sadašnju aktualnost teme, možete li nam u nekom sažetom obliku ponoviti najvažnije stavke svog osvrta na zakonsko uređenje štrajka u Hrvatskoj?

- Odmah na početku želim istaknuti kako je organiziranje štrajka jasno regulirano zakonom i točno je propisano kako se on provodi. U Republici Hrvatskoj Zakon o radu na općenit način određuje da sindikati imaju pravo pozvati na štrajk i provesti ga u svrhu zaštite i promicanja gospodarskih i socijalnih interesa svojih članova te zbog neisplate plaće, dijela plaće, odnosno naknade plaće, ako nisu isplaćene do dana dospijeća.

Sudjelovati u štrajku imaju pravo članovi sindikata, ali i radnici koji nisu članovi sindikata. No jako je važno napomenuti da svaki radnik ima slobodu odlučivanja želi li pristupiti štrajku (ne smije biti prisiljen sudjelovati u štrajku).

Nadalje, kako bi štrajk bio zakonit, uz pretpostavke za njegovu dopuštenost, on mora biti organiziran od osobe koja je za to ovlaštena i proveden u skladu s propisanim postupkom, sukladno sa Zakonom o radu, o kojem osobito moraju voditi računa sindikati koji organiziraju štrajk.



Možete li nam ukratko objasniti tijek štrajka? Odnosno, kada on može početi, kako se najavljuje štrajk i koje su potencijalne opasnosti za građane za trajanja štrajka?

- Cijeli tijek organiziranja i provedbe štrajka propisan je Zakonom o radu. Sindikat koji organizira štrajk mora u najavi štrajka naznačiti razloge (svrhu, cilj) štrajka. Da bi štrajk bio zakonit, mora se najaviti poslodavcu, odnosno udruzi poslodavaca protiv koje je usmjeren.

Obveza sindikata o najavi štrajka poslodavcu ima za svrhu smanjiti materijalne i druge gubitke koje bi poslodavac mogao imati u tijeku provedbe štrajka. Na taj se način poslodavac može na vrijeme pripremiti i prilagoditi svoje poslovanje najavljenom štrajku. No ovdje je važno spomenuti kako Zakon o radu posebno ne propisuje rok u kojem najava treba prethoditi štrajku, pa ako se štrajk najavljuje nakon mirenja, štrajk će prema toj osnovi biti zakonit iako je najava bila samo dan prije štrajka.

S druge strane, ako se štrajk najavljuje prije mirenja, a stranke se nisu drukčije sporazumjele, najava treba prethoditi štrajku u roku koji uključuje pet dana mirenja. U pismu kojim se najavljuje štrajk moraju se naznačiti razlozi za štrajk, mjesto, dan i vrijeme početka štrajka te način njegova provođenja.

Ono što želim posebno istaknuti jest da bi štrajk, kao jedan od oblika industrijske akcije, trebao biti "ultima ratio" u ostvarivanju prava i zahtjeva sindikata i radnika, jer u vrijeme štrajka mogu biti ugroženi ne samo zajednički interesi obiju strana radnog odnosa nego i trećih strana, odnosno kupaca i korisnika usluga, ali i opći državni interes.

Štrajk može imati utjecaja na velik broj građana i utjecati na njihovu svakodnevnicu, pa čak i ugrožavati njihove živote. Zato se štrajk treba organizirati i provoditi prema pravilima utvrđenim nacionalnim poretkom. No štrajk bi trebao biti krajnja mjera zbog potencijalne ugroze interesa, ne samo stranaka u sporu nego i trećih, pa i općih, nacionalnih interesa. Stoga stranke tog odnosa, u zaštiti općih interesa, utvrđuju načine provedbe mirnog rješenja spora glede ostvarivanja suprotstavljenih zahtjeva radnika i poslodavca, koji trebaju prethoditi samom štrajku.

Može li se štrajk spriječiti? Tj. mogu li sindikati i poslodavci mirno riješiti situaciju i naći zajedničko rješenje za suprotstavljene interese da se štrajk uopće i ne započne?

- Naravno. Štrajk je jedno od temeljnih sredstava dostupnih radnicima i njihovim sindikatima za promicanje vlastitih socijalnih i gospodarskih interesa. Dakle, štrajk je oblik kolektivne akcije u slučaju industrijskog spora i često se vidi kao posljednje utočište radničkih organizacija u potrazi za njihovim zahtjevima. No, kao što sam rekao, štrajk bi trebao biti krajnja mjera zbog potencijalne ugroze interesa.

Naime, stranke su ovlaštene sporazumno urediti način mirnog rješavanja nastalog spora koji može dovesti do štrajka (ili drugog oblika industrijske akcije), a ako takav sporazum ne postoji, mora se provesti zakonom propisani postupak mirenja. Stoga Zakon o radu uređuje postupak mirenja, ali i mogućnost da stranke postupak mirenja okončaju sporazumom, učinke tog sporazuma, kao i mogućnost rješidbe kolektivnog radnog spora arbitražom.

Bitno je napomenuti da štrajk ne smije početi prije okončanja postupka mirenja. Mirenje provodi miritelj kojeg su stranke sporazumno izabrale s liste koju utvrđuje Gospodarsko-socijalno vijeće ili druga osoba izvan te liste koju stranke sporazumno odrede.

Mirenje kao način rješavanja sporova ima dugu tradiciju u zemljama Europske unije. Treće, nepristrane i neovisne, osobe pomagale su strankama u sporovima pronaći sporazumna rješenja i prije utemeljenja sudskog, od države organiziranog i prisilom praćenog, načina rješavanja sporova.



Gledajući u odnosu prema drugim zemljama Europe/EU-a, ali i šire, svijetu (SAD, primjerice), koliko je zapravo sama "institucija štrajka" sazrela u hrvatskom društvu u proteklih tridesetak godina? Drugim riječima, ima li RH uopće tradiciju velikih masovnih štrajkova poput onih u nekim drugim zemljama? Imali smo onaj dugi i veliki štrajk učitelja i nastavnika u osnovnim i srednjim školama 2019. godine...

- U Hrvatskoj, ali i u svijetu, štrajk je svakako najvažnija i najčešća industrijska akcija radnika i njihovih sindikata. Štrajk je zaustavljanje rada prouzročeno "masovnim" odbijanjem zaposlenika da rade. Štrajk se obično odvija kao odgovor na pritužbe zaposlenika određene kompanije, te su štrajkovi postali uobičajeni tijekom industrijske revolucije, kada je masovni rad postao važan u tvornicama, rudnicima i ostalim pogonima. U većini su zemalja štrajkaške akcije brzo postale ilegalne, jer su vlasnici velikih tvornica imali daleko više moći od radnika. Ipak, većina zapadnih zemalja djelomično je legalizirala štrajk krajem 19. ili početkom 20. stoljeća.

Korištenje engleske riječi "štrajk" za opisivanje radnog protesta prvi je put uočeno 1768., kada su mornari, podržavajući demonstracije u Londonu, oštetili ili uklonili gornja jedra trgovačkih brodova u luci, oštetivši brodove. Službene publikacije u to doba obično su upotrebljavale neutralnije riječi "obustava" ili "industrijski spor", a samo iznimno riječ "štrajk."

Ovdje svakako želim istaknuti zanimljivost u razlici percepcije štrajka u državama EU-a. Tako, ako se govori o štrajku kao najučestalijoj akciji u industriji npr. u Portugalu, Italiji, Švedskoj, Španjolskoj, Francuskoj i Grčkoj, štrajk posjeduje obilježje "prava radnika", ali je on, s druge strane, u Danskoj, Austriji ili Velikoj Britaniji tretiran kao "sloboda radnika", što bismo svakako mogli sagledavati kao "slabijeg" intenziteta, ali i značenja.

Kada govorimo o početcima štrajkova u Hrvatskoj, možemo reći da su prvi veći štrajkovi zabilježeni u drugoj polovini 19. stoljeća, poput onog 1872. koji su pokrenuli zagrebački tipografi. Radnici su morali raditi od 10 do 12 sati dnevno u teškim uvjetima, a u tvornicama su radila i djeca od osam godina. Radnički su štrajkovi bili strogo zabranjeni, ali radnici su bivali sve glasnijima tražeći skraćivanje radnog vremena, povišicu i sigurnije uvjete rada.

Nadalje, kada je riječ o generalnom štrajku, prvi u Hrvatskoj dogodio se u Osijeku 1905. Radnički pokreti ponekad se povezuju s komunizmom, pa je važno naglasiti da ovdje nije riječ o promoviranju političkih ideja, nego o borbi za bolji život radnika. Inače, Osijek je početkom 20. stoljeća bio vrlo razvijen industrijski grad s visokim postotkom pismenih.

U tvornici pokućstva Povischil i Kaiser stolari su 19. travnja 1905. pokrenuli prvi generalni štrajk na tlu Hrvatske. Uprava tvornice uopće nije htjela pregovarati. Prosvjedi i demonstracije trajali su tjednima, a onda se 9. svibnja okupilo nekoliko tisuća radnika, koje su redarstvenici napali sabljama. Štrajk je završio 15. svibnja ucjenom: radnici su se mogli vratiti na posao ili dobiti otkaz. Uhićeno je 40-ak ljudi, neki su pobjegli iz grada, a neki su protjerani. Prema službenim izvješćima, ranjeno je pet osoba, a jedna je smrtno stradala.

Dakle, generalni štrajk u Osijeku iz 1905. godine, proizišao iz demonstracija stolara tvornice Kaiser i Povischil koji su nastojali izboriti povišicu plaće za deset posto i redukciju radnog vremena na deset sati, buknuo je u vrijeme kada je metoda opće obustave rada postala svojevrsno glavno oružje europskog radništva. Nakon tog štrajka slijedilo je nekoliko sličnih događaja u drugim hrvatskim gradovima.

Naravno, najvažniji štrajk u povijesti samostalne Hrvatske je onaj iz 2019. godine. Štrajk obrazovnih djelatnika obilježio je 2019. godinu. Sve je krenulo još i prije početka nastave, kada su dva većinska školska sindikata, Sindikat hrvatskih učitelja i Nezavisni sindikat zaposlenih u srednjim školama, zatražila povećanje koeficijenta složenosti poslova za prosječnih 6,11 %, i to za nastavno i nenastavno osoblje. Vladajući su u procesu mirenja odbijali pregovarati o koeficijentima, kulminiralo je to štrajkom i tog 10. listopada većina vjerojatno nije mogla ni slutiti da će on potrajati dugih 36 radnih dana.

Povijesno, istaknuo bih i štrajk sada davne 1939. godine u Šibeniku. Šibenski mesarski radnici i mesarski pomoćnici složnim i odlučnim štrajkom izborili su veće plaće, plaćeni rad u klaonici, osmosatno radno vrijeme i neradnu nedjelju. Navedeno se zbilo 30. travnja 1939. Od toga dana u Šibeniku nedjeljom više nije radila ni jedna mesnica, a radnici zaposleni kod mesara, kao i mesarski pomoćnici, radili su osam sati dnevno te su za svaki prekovremeni sat imali pravo na 50 posto veću plaću, s tim što je poslodavac smio zadržati radnika na poslu najduže dva sata dnevno preko propisanog radnog vremena. Rad u klaonicama plaćao se posebno, a mesarski radnici dobili su i pravo na pauzu od pola sata u vrijeme kada u mesnici nema kupaca. Šibenčani su odahnuli jer su sporovi vlasnika mesnica i mesarskih radnika trajali još od 1937. godine, a zbog učestalih i dugih štrajkova krajem 1938. i u prvim mjesecima 1939. bili su, kako stoji u izvještajima, "gladni i pregladni mesa bez kojeg ne mogu jer im riba i zelen nisu pri srcu".

Na kraju, rekao bih da tradicija organiziranja i provedbe štrajkova u Hrvatskoj svakako postoji, iako možda nije toliko izražena, odnosno štrajkovi nisu masovni kao u nekim drugim zemljama Europe. Institucija štrajka u hrvatskom društvu sazrela je s godinama, radnici se žele boriti za svoja prava i bolje radne uvjete, i tu se ne radi više o istim motivima za štrajk kao nekad, a koji su se pretežito ogledali u borbi za humanije uvjete rada, sprječavanje izrabljivanja, ukidanje "rada po cijele dane", protiv iskorištavanja rada djece i sl., nego se sada teži izboriti bolje radne uvjete, više plaće i osigurati primjeren, ali i kvalitetniji standard života kroz bolja materijalna primanja.



Kakva je uloga sindikata u kontekstu štrajkova u RH? U odnosu prema spomenutom štrajku učitelja i nastavnika iz 2019., ovaj put se sindikati doimaju pomirljivijima i konstruktivnijima, gotovo na strani Vlade i njezinih donesenih mjera pomoći? Vaš komentar na sadašnje stanje?

- Odlučnost sindikata i članova u svojoj nakani i neprihvaćanje negativnog odgovora svakako je bitno u cijeloj provedbi štrajka i borbi za ostvarivanje prava radnika. No pregovori sa sindikatima trebali bi ići u smjeru obostranog zadovoljstva i nalaženja rješenja koje će zadovoljiti obje strane. Odlučnost i snaga recept je za uspjeh, ali podloga treba biti u realnosti i okvirima mogućnosti. Sindikat daje mogućnost radnicima da svoja nezadovoljstva i potrebe komuniciraju jednim, snažnim glasom. Sindikati su inicirali rješavanje problema neisplate plaća, uvođenje minimalne plaće, izborili se protiv nepoštene mirovinske reforme i izborili ukidanje izrabljivačkog modela SOR-a. To su samo neki od uspjeha sindikata.

U posljednjih 20 i više dana možemo čuti preko medija kako je Pregovarački odbor Vlade Republike Hrvatske i sindikata državnih službi započeo pregovore oko visine regresa za 2023. godinu za državne službenike i namještenike. Na održanom trećem u nizu sastanku pregovaračkih odbora za izmjene Temeljnog kolektivnog ugovora Vlada RH izišla je s ponudom povećanja materijalnih prava za zaposlenike javnih službi. Detalji ponude su sljedeći:

- regres za 2023. godinu isplatio bi se u iznosu od 250 € svim zaposlenicima (regres za 2022. iznosio je 200 €), a članovima sindikata potpisnika TKU-a u iznosu od 300 € (50 € više)

- o konkretnom iznosu povećanja božićnice za 2023. godinu raspravljat će se u idućem krugu pregovora, koji trebaju početi najkasnije u rujnu

- u tekstu ugovora definirat će se uskrsnica kao novo materijalno pravo koje se isplaćuje u 2024. godini, a o visini iznosa raspravljat će se u idućem krugu pregovora

- na inicijativu Sindikata znanosti, dogovoreno je da se u što skorijem roku otvore razgovori o dodatnom povećanju osnovice plaće za 2023. godinu.

Nadalje, u tijeku je i štrajk sudaca te, iako je Hrvatska po broju neriješenih predmeta i trajanju sudskih postupaka među najgorima u Europskoj uniji, većina hrvatskih sudaca ocijenila je da nije dovoljno plaćena i krenula u "bijeli štrajk" ili "mjere upozorenja", kako ih oni nazivaju. Zato se ne održavaju rasprave na prvostupanjskim građanskim, trgovačkim, prekršajnim i kaznenim sudovima - nema rastava, rješenja o nasljeđivanju, registriranja tvrtki.

Ovdje smatram potrebnim istaknuti i važnost te ulogu šire javnosti pri provođenju štrajka. Zašto? Upravo zato što ugledni pojedinci iz različitih krugova, ali i svi drugi građani, mogu imati velik utjecaj na tijek odvijanja štrajka. Tako u medijima čujemo kako ugledni profesori s pravnih fakulteta ističu da štrajk sudaca nije zakonski razlog za odgodu suđenja. Iako konstatiraju kako suci ovime krše zakon, uvjereni su da im se neće dogoditi ništa. Oni će, ističu, samo demonstrirati svoju moć u državi, čiji bi stupovi trebali biti. To se, naravno, negativno odražava u cijeloj javnosti.

Za većinu građana se s ovim "tihim štrajkom" zapravo ne mijenja puno, jer javnost smatra da taj štrajk sudaca traje zapravo već jako dugo. Upravo zato suci u svojim zahtjevima imaju znatno manju potporu javnosti nego što to imaju medicinske sestre, liječnici ili pak nastavnici i profesori.



Kako se politika nosi sa štrajkovima? Gledajući u prošlost, neizostavni je primjer Margaret Thatcher, odnosno način na koji je ona slomila masovni štrajk rudara 80-ih. U Hrvatskoj pak vidimo da Vlada i premijer nisu baš nešto u strahu od masovnijih štrajkova te da stalno ponavljaju kako su dijalog i pregovori jedino rješenje. Vaš završni komentar?

- Nacionalni pravni poredci, pa tako i onaj Republike Hrvatske, razgraničavaju pravom dopušten, organiziran i proveden štrajk od nezakonitog štrajka. No odgovor na pitanje razgraničenja zakonitog od nezakonitog štrajka ne nalazimo samo u nacionalnoj regulativi nego i u međunarodnoj i regionalnoj, ali i doktrini te sudskoj praksi. Politika i uređena pravna država tu su da osiguravaju pravni okvir i zakonitost provođenja štrajka, kada do njega dođe.

U okviru međunarodne regulative pravo na sindikalne slobode i pravo na štrajk, kao temeljne slobode i prava čovjeka, zajamčeni su u međunarodnim aktima (ugovorima) o ljudskim pravima. Tako je prema Međunarodnom paktu o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima čovjeka od 16. prosinca 1966. obveza država članica osigurati pravo na štrajk (pod uvjetom da se provodi prema zakonom utvrđenim pretpostavkama određene zemlje).

Pravo na industrijske akcije, pa samim tim i na štrajk na međunarodnoj razini, priznato je u dvjema konvencijama Međunarodne organizacije rada (MOR), Konvenciji br. 87 o sindikalnim slobodama i zaštiti sindikalnih prava iz 1948. godine, kao i Konvenciji br. 98 o pravu na organiziranje i slobodno kolektivno pregovaranje iz 1949. godine. Međutim, navedene konvencije ne navode izrijekom pravo na štrajk.

U području prava Europske unije Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te prateći protokoli jamče slobodu udruživanja, kao i osnivanje sindikata i pristupanje sindikatima radi zaštite interesa radnika.

Kao što sam već napomenuo, bitna je spremnost na nalaženje zajedničkog rješenja na obostrano zadovoljstvo, naravno da ni jedna strana neće biti potpuno zadovoljna, ali važno je razumijevanje te konstruktivni dijalozi i pregovori koji vode k većem zadovoljstvu radnika i sindikata, a istovremeno ne dovode u opasnost ostale aktivnosti i procese rada.

Na kraju, osvrnuo bih se i na same radnike. Organiziranje ili sudjelovanje u štrajku, organiziranom u skladu s odredbama zakona, kolektivnog ugovora i pravilima sindikata, ne znači povredu obveze iz radnog odnosa. Radnik zbog organiziranja ili sudjelovanja u štrajku, organiziranom u skladu s odredbama zakona, kolektivnog ugovora i pravilima sindikata, ne smije biti stavljen u nepovoljniji položaj od drugih radnika.

Radniku se može otkazati ugovor o radu samo ako je organizirao ili sudjelovao u štrajku koji nije organiziran u skladu sa zakonom, kolektivnim ugovorom ili pravilima sindikata ili ako u vrijeme štrajka počini neku drugu tešku povredu obveza iz radnog odnosa te radnik ne smije ni na koji način biti prisiljen sudjelovati u štrajku.

(Odgovore pripremio: Ivan Vidas, mag. oec., savjetnik u području radnih odnosa, upravljanja ljudskim potencijalima i obračunu dohotka. Autor brojnih publikacija iz područja radnog prava i financija, koje su objavljene na vodećim portalima i u časopisima u Hrvatskoj.) (D.J.)