Tragični događaji u Srbiji dokazali su nam da sve što se događa u SAD-u za neko vrijeme stigne i u Europu. U ovom globaliziranom, napetom, nervoznom i ranjenom svijetu dolazi do dosad neviđenih, pa gotovo i nezamislivih ponašanja. Ona su novost i za nas koji se bavimo psihičkim smetnjama. Stoga ću vas razočarati i reći da ne znamo što dječaka od 13 godina može nagnati na masovno ubojstvo jer do sada nijedan dječak to nije učinio - kaže prof. dr. sc. Nataša Jokić-Begić s Odsjeka za psihologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu te dodaje:

- Razbacivanje tvrdnjama da se radi o poremećenom umu, o psihopatskoj osobi, o lošim genima ili lošim obiteljskim odnosima je pojednostavljivanje, banaliziranje i puko nagađanje. Ljudskim ponašanjem upravljaju brojni biološki, psihološki i socijalni čimbenici koji su jedinstveni za svakog pojedinca u određenom vremenskom, prostornom i razvojnom kontekstu. Nema složenije pojave u svemiru od ljudske psihe. Izjave koje razloge ovog tragičnog čina vide samo u jednom uzorku, pa čak i kada dolaze od kolega stručnjaka za psihičko zdravlje, treba shvatiti kao pokušaj vraćanja osjećaja kontrole. Jer ako optužimo obitelj ili gene, ili igrice, ili politiku - onda znamo što treba mijenjati ili izbjegavati. Kažemo li da je dječak psihopat, znamo što nam je činiti - otkrijmo psihopate među nama, držimo ih na oku i problem je riješen. Kažemo li da je krivo streljaštvo, znamo što nam je činiti - zatvorimo streljane i riješili smo problem. Kažemo li da su ga igrice nagnale na krvavi pohod - možemo pokušati zabraniti igrice i bit ćemo sigurni. Ovakvi događaji izazivaju velike stresne reakcije i ljudski je težiti otkrivanju jednog uzorka. No bojim se da u ovom slučaju nema jednog uzroka, nego se radi o međudjelovanju svih mogućih čimbenika. Tko zna što se tom djetetu događalo u glavi, možda ni on sam toga nije svjestan. Ono što se ipak sa sigurnošću može reći je - sretno dijete ne ubija ljude. I da parafraziram poznatu Tolstojevu rečenicu: sva sretna djeca nalik su jedna na drugu, a svako nesretno dijete nesretno je na svoj način.



Uzimajući u obzir širi kontekst, može li se zaključiti kako prevelik utjecaj interneta i društvenih mreža na djecu i mlade izmiče kontroli? Plaćamo li danak digitalnom dobu u kojem virtualno nasilje postaje input za stvarno nasilje...?

- Digitalizacija je potpuno promijenila socijalni krajolik. Svijet u kojem žive današnja djeca jednostavno je različit od svijeta u kojem su živjeli njihovi roditelji. Složeniji je, nepredvidljiviji, agresivniji, ubrzaniji, napetiji, prepun informacija, umrežen, pesimističan. Ne shvate li to odrasli koji se brinu o djeci, neće biti dobro. Ali nemojmo sve pripisivati digitalizaciji. U posljednjih 70-ak godina dogodile su se brojne promjene u vrijednosnim odrednicama i dominantnoj atmosferi koja vlada zapadnom civilizacijom. Od optimizma koji je krasio 50-e godine prošlog stoljeća do pesimizma koji sada vlada. Od osjećaja sigurnosti do doživljaja posvemašnje nesigurnosti. Današnja djeca odrastaju u doživljaju ugroženosti i opasnosti koja vreba sa svih strana. Ugrožen je planet na kojem živimo, prijeti se 3. svjetskim ratom, i to ne bilo kakvim, nego nuklearnim, zdravlje je ugroženo nepoznatim virusima, nad ekonomiju se nadvila opća propast. Osim toga, prešli smo put od "make peace not war" do cyberbullinga i cancel kulture. Doista složeno vrijeme za život. I onda na sve to dodajte brzinu i sveobuhvatnost digitalnog. Da se i želimo odmoriti od neke prijetnje, to sada više ne možemo jer nas pametni telefon podsjeti da se u blizini vodi krvavi rat, da je neka banka pred bankrotom, da je neki virus pobio tisuće ljudi, da je neki mladić poubijao slučajne prolaznike ili da je tamo negdje bio potres. Sve to uznemiruje i čini ljude napetim.

Naš je živčani sustav dizajniran za opažanje opasnosti i on će ih uočiti i u stvarnom i u digitalnom svijetu. I probuditi veliku i snažnu reakciju borbe, bijega ili smrzavanja. To će se dogoditi i kada se suočimo s lavom, ali i kad se suočimo s opasnošću u videoigricama ili nekom odbijajućom porukom na društvenim mrežama. Kada naši umovi koji su biološki oblikovani u pretpovijesnom razdoblju kroz digitalnu tehnologiju susretnu kontekst 21. stoljeća, stvara se polje nervoze, napetosti, nestrpljivosti i frustriranosti. Kod adolescenata multiplicirajte te osjećaje jer u toj razvojnoj dobi se sve osjeća i doživljava prenaglašenije.

Dakle, internet i društvene mreže samo su jedan dio slagalice. Mnogo važnije mi se čine promjene vrijednosnog okvira. Kako će osoba gledati na sebe, na svijet oko sebe i svoju budućnost određeno je kroz rana iskustva i poruke koje smo dobivali odrastanjem. Nama starijima su u djetinjstvu bile stavljene ružičaste naočale, svijet je bio sigurno mjesto, budućnost je bila predvidljiva, a mi smo u pravilu bili dobri takvi kakvi jesmo. Današnja djeca i mladi uspoređuju se s uljepšanim slikama svijeta i drugih ljudi, što ih često čini tužnima i nesretnima. Od njih se očekuje da budu izvrsni u raznim aktivnostima i da se stalno poboljšavaju. Nikad nisu dovoljno dobri jer uvijek mogu biti i ljepši, i zanimljiviji, i uspješniji. Danas se prezire prosječnost, pa svatko tko je prosječan o sebi misli loše. A zapravo je najviše prosječnih, što će reći da će većina o sebi misliti loše. Tako da nije lako.

Tko je odgovoran za takvo stanje, tko je zakazao, internet, sustav, obiteljski odgoj, nebriga društva...?

- Iz svega do sada rečenoga jasno je da nikako ne smijemo pojednostavljivati i uperiti prst u jednog krivca. Uostalom, pitanje je trebamo li tražiti krivca ili nam je pametnije da tražimo odgovor na pitanje: Kako svu tu moćnu tehnologiju iskoristiti na pametan način? Internet je stvoren da ostane i on je donio neviđen napredak. Da, naravno da je donio i dosta toga lošeg, ali sve na ovom svijetu ima i pozitivnu i negativnu stranu. Mudrost je naći dobru ravnotežu, izvući najviše iz onog pozitivnog, a minimizirati negativne učinke.

Kako zapravo spriječiti eventualne buduće takve i slične tragedije kao ove u Srbiji? Kako zaštititi djecu, škole, pojačati sigurnost, nadzor...?

- U 20. stoljeću cilj je bio sniziti stopu smrtnosti od (zaraznih) bolesti. Naš dr. Andrija Štampar jednostavnim je naputcima o nužnosti pranja ruku napravio nevjerojatna pomak. Ljudi su počeli voditi brigu o higijeni, što je spriječilo prenošenje klica i stopa smrtnosti se smanjila. U ovom stoljeću u fokusu treba biti psihičko zdravlje jer je svijet postao jako složen i prepun podražaja koji mogu biti okidači. Jednostavni naputak bi bio: razgovarajmo o psihičkom zdravlju otvoreno i bez stigmatizacije, govorimo i o neugodnim mislima i emocijama, učimo djecu kako da reguliraju svoja emocionalna stanja i kritički misle, aktivno se borimo protiv nerealističnih očekivanja i osnažimo nešto što se kolokvijalno zove "zdrav razum" te primjenjujmo ta načela u odgoju djece. To će im dati osjećaj da nisu sami u ovom kaotičnom svijetu i da ima svjetla na kraju tunela. Da sam ja netko, onda bih fokus stavila na ponovno stjecanje povjerenja između nastavnika i roditelja. Njihov savez je neobično važan za razvoj djece. Nastavnici su u većini entuzijastični ljudi, oni su izabrali svoju profesiju upravo zbog ljubavi prema tom poslu, oni rade s mnoštvom djece i, htjeli - ne htjeli, razvijaju opažanje o tome koje se dijete osjeća dobro, a koje ne. Roditelji njima trebaju vjerovati i s njima prijateljski surađivati. Jer imaju isti cilj: Marka, Anu, Luku i Saru provesti kroz turbulencije djetinjstva i mladosti u 21. stoljeću. Ako u tome pomognu, onda će sutra Marko, Ana, Luka i Sara graditi bolji svijet u kojem ćemo svi moći živjeti mirnije.



Što rade državne strukture? Vaš završni komentar...?

- Treba pohvaliti Ministarstvo obrazovanja jer je ono još prošlog ljeta prepoznalo potrebu za brigu o mentalnom zdravlju djece, te je dalo naputak o zapošljavanju psihologa u školama. Proljetos smo dr. Pavić Šimetin iz HZJZ-a, dr. sc. Mirela Šentija iz Grada Zagreba i ja održale niz predavanja za stručne suradnike u školama diljem Hrvatske. Neki dan je ministar Beroš najavio ponovno vraćanje službi za mentalno zdravlje u primarnu zdravstvenu zaštitu. Na Odsjeku za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu pokrećemo poslijediplomski kolegij namijenjen školskim psiholozima u kojima ćemo ih osnaživati za provođenje raznih oblika prevencije teškoća psihičkog zdravlja. Dakle, ima pomaka. Mala smo zemlja, lako upravljiva, hajmo postati model kako se brine o svojoj budućnosti kroz brigu o psihičkom zdravlju djece i mladih. (D.J.)