Posljednjih dana glavne su medijske vijesti dva masovna ubojstva u Srbiji. Dobivamo li balkansku verziju američkog sidroma? U SAD-u je, naime, vatreno oružje vodeći uzrok smrti među djecom i mladima. Koliko je taj fenomen raširen u Europi, kao i ovdje, u našoj regiji, Balkanu... - pitali smo prof. psih. Anu Čerenšek, diplomiranu psihologinju i mentalnu trenericu.

- Gotovo da ne postoji zemlja na svijetu, pa tako ni u Europi, a da se nije dogodila masovna pucnjava u nekom trenutku. Sretni su oni koji su takav nemili događaj uspjeli spriječiti na vrijeme, pa proizlazi da ako i nije bilo pucnjave, do nje je gotovo došlo. No stavljanje stigme na određeni narod, odmahivanje rukom u stilu "ma, to su ti Amerikanci", nema nikakvog smisla jer jedina razlika u pitanju američkih pucnjava i ovih "naših" je u tome da je tamo zakon još uvijek na strani vlasnika/ca oružja. Zakoni su ti koji su se mijenjali nakon masovnih pucnjava u Francuskoj, Njemačkoj, Kanadi, Norveškoj, Ujedinjenom Kraljevstvu, Australiji, Novom Zelandu, itd. Zakoni su oni koji i trebaju štititi nedužne od onih koji zbog bilo kojeg razloga posegnu za ekstremnim rješenjem svojih problema. Fenomen masovnih pucnjava neće imati gdje rasti ako ga zakonom ugasimo kao najgori mogući požar na vidiku. Zakoni i ulaganje u sigurnost i kvalitetu življenja.

Uzimajući u obzir širi kontekst, može li se zaključiti kako utjecaj interneta i društvenih mreža na djecu i mlade izmiče kontroli? Plaćamo li danak digitalnom dobu u kojem virtualno nasilje postaje input za stvarno nasilje, uključujući i bullying...?

- Internet je dio naše svakodnevice godinama. Današnji mladi rodili su se s internetom i društvenim mrežama. Vjerojatno je golema količina njihovih fotki iz razdoblja ranog djetinjstva na društvenim mrežama, a da nikad nisu sami za to dali pristanak. Njihovi su roditelji bili korisnici društvenih mreža i interneta, a vjerojatno i velik broj njihovih baka i djedova. Korištenje interneta, kao i društvenih mreža nije ni dobro ni loše. To je alat koji je u službi čovječanstva, a čovjek je taj koji je odgovoran što s njim čini. S tim da dijete nije odgovorno za mnoge stvari dok ne odraste, pa smo mi odrasli tu da ga zaštitimo: ograničimo sadržaj i vrijeme na internetu, zabranimo društvene mreže dok ne odrastu dovoljno da se i sami mogu nositi s kojekakvim sadržajem na koji će naići tamo te im svakako ograničimo vrijeme provedeno na igricama. Ako dijete raste bez nadzora, granica i pažnje, velika je vjerojatnost da će mu se nešto loše dogoditi. I ranije je bilo djece koja su zanemarivana, nažalost ima ih i danas, a bit će ih i ubuduće. Nema danka dobu u kojem živimo, ima samo danka koji plaćamo zbog izostanka roditeljske skrbi prema najranjivijima. No, iako je odgovornost roditelja i skrbnika na prvom mjestu, sustav je tu da pomogne. Bez sinergije cijele zajednice ne možemo se nadati da će društvo kao i djeca rasti u smjeru prosperiteta. Svi smo u nekoj mjeri suodgovorni za posljedice društva.

Događa li se doista degeneracija mlade generacije opsjednute društvenim mrežama, videoigrama, promocijom nasilja i mržnje na internetu, u medijima...? Tko je odgovoran za takvo stanje, tko je zakazao, sustav, obiteljski odgoj, pravna država, nebriga društva...?

- Mlada generacija u prosjeku je jednaka svakoj drugoj mladoj generaciji koja je dosad hodala zemljom. Mladi su uvijek bili nerazumljivi starijima, a oduvijek se na njih gledalo kao na one koji će upropastiti svijet. Naravno da to nema veze s istinom. Jeste li znali da je nekad uvođenje dnevnih novina u prodaju bilo smatrano groznim? Kao i s internetom i društvenim mrežama, za dnevne se novine mislilo kako donose previše informacija, izazivaju stres i sve će nas upropastiti. Možda je vrijeme da prestanemo optuživati cijele generacije, da prestanemo generalizirati i prebacivati krivnju, nego da je došlo vrijeme da razmislimo što mi odrasli možemo bolje.

Primjerice, za vrijeme pandemije u Zagrebu su se mladi počeli spontano okupljati kraj HNK-a i ostavljati smeće za sobom. Nakon demonizacije u medijima, mlade su potjerali, a da se nitko nije pitao zašto im odgovorni odrasli nisu jednostavno postavili košare za otpatke. Da ne kažem da se moglo krenuti u postavljanje infrastrukture, klupica, rasvjete, pa i neke koncertne pozornice kako bi ih potaknuli na kreativnost i zajedništvo. Lakše je uprijeti prstom, optužiti mlade i prekrižiti se nabrzinu dok čekamo propast u budućnosti. Pitajte se dok čitate ove retke što možete učiniti bolje. Prema mladima, za mlade, za svoju i tuđu djecu.

Kako zapravo spriječiti eventualne buduće takve i slične tragedije kao ove u Srbiji? Kako zaštititi djecu, škole, pojačati sigurnost, nadzor...? Vaš završni komentar?

- U Srbiji se već predlaže stroža kontrola naoružanja. Pametno, ako znamo da u Srbiji svaki drugi građanin (u prosjeku) posjeduje bar jedan komad vatrenog oružja. Stroža i jasnija pravila kao i veći broj onih koji ih provode svakako će pomoći i smiriti narod, no samo represijom neće se utjecati na stvarnu blagodat društva. Ono u što smo obvezni ulagati je mentalno zdravlje i sigurnost djece tako da imaju prostor izraziti se i povjeriti se svaki put kad ih nešto muči. Ne slažem se s tvrdnjom da se trebamo petljati u sve dječje razmirice, ali za njih svakako trebamo pokazivati iskreni interes, pomagati im da da se uspješnije nose sa stresom kojeg ima u svačijem odrastanju. Kada vam dijete sljedeći put dođe iz škole i kaže kako postoji ta jedna djevojčica kojoj se svi rugaju u razredu jer "izgleda kao konj", razmislite kako ćete joj pomoći. Jer, iako nije vaša rođena, jednako je važna kao svi. I ako njoj ne pomognemo, moguće je da smo opet sudjelovali u nekoj varijanti budućnosti koja nam se nimalo neće svidjeti.

Za kraj važno je spomenuti kako djeca uče prema modelu, a model smo im svi mi. Pazi što radiš, kažeš, misliš i osjećaš. Budite blaži jedni prema drugima jer samo nas plimni val dobrote može iscijeliti od svih ovih suza koje su nam proteklih dana natopile obraze. (D.J.)