Magazin
SREĆA U KAVEZU

Psihodelična renesansa: Povratak na veliku scenu
Objavljeno 29. travnja, 2023.
Otvaranje vrata percepcije: Povijest promjenjivog odnosa prema psihodeliku LSD-u

Davne 1943. godine Albert Hofmann doživio je prvi LSD trip. Od tada se LSD smatra ili drogom ludila ili čudotvornom drogom. Nakon višedesetljetne zabrane, danas psihodelici ponovo nalaze svoje mjesto u medicini - piše Matthias von Hein za DW, čiji prilog uz neznatne prilagodbe prenosimo u cijelosti.



Otkako je britanski princ Harry u svojoj biografskoj knjizi "Spare" pisao o eksperimentiranju s drogom, svijet je doznao da ponekad i član kraljevske obitelji posegne za psihodeličnim supstancijama. No do promjene svijesti šire javnosti na globalnoj razini o toj temi došlo je nakon objavljivanja knjige Michaela Pollana How to Change Your Mind ("Kako promijeniti svoj um") iz 2018., koja postaje bestseler, te naknadno ekranizirane istoimene Netflixove serije. A budući da njemačko ministarstvo zdravstva s 1,3 milijuna eura financira kliničku studiju o liječenju depresije psihodeličnim drogama, sigurno je da LSD i slične droge izlaze iz tamne sjene svoje višedesetljetne stigmatizacije. Psihodelici su u medicini još uvijek zabranjeni i njihova je upotreba dopuštena samo uz posebna odobrenja. Ipak, oni su ponovo predmet pouzdanih znanstvenih istraživanja. Oni su osnova poslovnih modela kompanija čijim se dionicama trguje na burzi. I vratili su se u pop-kulturu.

PROBLEMATIČNO DIJETE


Toj promjeni sigurno bi s radošću svjedočio Albert Hofmann! Više od četvrtine stoljeća se izumitelj LSD-a borio za znanstvenu rehabilitaciju te droge. Hofmann je 1979. vlastitu autobiografiju naslovio "LSD - moje problematično dijete". I u isto vrijeme priželjkivao da njegov izum postane čudo od djeteta. On je u toj drogi vidio velik potencijal u liječenju mentalnih bolesti i istraživanju ljudske svijesti. No, kada je Hofmann 2008. godine preminuo, u dobi od 102 godine, "psihodelična renesansa", čiji su znakovi danas prepoznatljivi, tek se počela nazirati.

U međuvremenu se to iz temelja promijenilo. Diljem svijeta održavaju se kongresi i konferencije o psihodelicima. Na jednom od takvih kongresa, "Insight" u Berlinu, novinari DW-a su 2021. razgovarali s Rickom Doblinom, osnivačem Multidisciplinarnog udruženja za studije psihodelika (MAPS). Prije 20 godina istraživački je interes za psihodelične droge još uvijek bio siguran ubojica karijere, a sada se situacija potpuno preokrenula, objasnio je tada taj Amerikanac uz širok osmijeh.

"Ako vodite jedan psihijatrijski institut, nećete uspjeti pridobiti mlade znanstvenike osim ako im ne ponudite nešto u vezi sa psihodelicima", opisao je Doblin aktualni trend u SAD-u. "Najbolji primjer je Harvard, gdje je psiholog Timothy Leary radio s LSD-om: Harvard sada posjeduje centar za psihodelična istraživanja u Općoj bolnici Massachusetts", pojasnio je Doblin, te potom naveo brojne druge istraživačke institute u čijem su fokusu psihodelici.

Kako je 1943. došlo do prvog LSD tripa? Znanost i medicina također su vezani uz sam nastanak LSD-a: 1943. godine, tada 37-godišnji kemičar Albert Hofmann u laboratoriju Švicarske farmaceutske kompanije Sandoz radio je na razvoju lijeka za cirkulaciju. Šesnaesti travnja sjetio se supstancije koju je sintetizirao pet godina prije i koju je tada jednostavno stavio na stranu: dietilamid-lizerginska kiselina, skraćeno LSD. Netipično za pedantnog znanstvenika, čini se da je Hofmann u jednom trenutku, zbog nepravilne upotrebe kemikalija, došao u kontakt s minimalnom količinom LSD-a. Tada je osjetio neuobičajeno jak vizualni doživljaj: "Što god sam zamislio, to se vizualiziralo preda mnom, duboko me usrećujući. Trajalo je tri ili četiri sata, a onda je nestalo", prisjetio se Hofmann tog događaja 2006. na panel-diskusiji organiziranoj u povodu njegovoga 100. rođendana.

Kako je taj događaj probudio njegovu radoznalost, Hofmann se samo tri dana poslije odlučuje da na samom sebi iskuša djelovanje LSD-a. Tako je 19. travnja 1943. taj kemičar uzeo, prema tadašnjem konvencionalnom mišljenju, vrlo pomno odmjerenu količinu LSD-a: 250 mikrograma. I usprkos tome se predozirao. Supstancija je najprije katapultirala Hofmanna u doživljaj noćne more. Mladi kemičar je vjerovao da umire; nakon toga, međutim, doživljava najintenzivnije vizije i osjećaje sreće. Sljedećeg dana točno se mogao sjetiti onoga što je tada doživio - nije imao fizičkih tegoba. Naprotiv, svijet mu se, kako je to poslije opisao, činio kao "potpuno nov".

OD LABORATORIJA DO ULICE


Supstancija koja u tako malim količinama ima tako snažan učinak na svijest - bez ikakvih fizičkih nuspojava? Interes farmaceutske tvrtke Sandoz je probuđen. Farmaceutski koncern traži mogućnost njegove primjene. Sandoz proizvodi LSD u većem obujmu i besplatno ga dijeli istraživačkim institutima diljem svijeta pod nazivom "Delysid". I uistinu, taj lijek u medicini 1950-ih postiže dobre rezultate. Oni se pokazuju, na primjer, tijekom LSD seansi u liječenju ovisnosti o alkoholu. Supstancija nalazi svoju primjenu i u psihoterapiji. Kada je poznati glumac Cary Grant 1959., nakon niza terapeutskih sesija, bio oduševljen LSD-om, magazin "Look" je u opsežnom izvještaju objavio "Čudesnu priču iza novog Caryja Granta".

Istraživanja su doživjela procvat: u stručnim časopisima godišnje se o toj temi pojavljivalo oko 100 znanstvenih radova. U Njemačkoj je 1960. psihijatar Hanscarl Leuner iz Göttingena otvorio "Prvi europski simpozij za psihoterapiju LSD-om 25". Istovremeno upotreba LSD-a se iz laboratorija, medicinskih i terapeutskih ustanova najprije širi u umjetničkim i intelektualnim krugovima. Sve je više onih koji se upuštaju u psihodelična unutarnja putovanja u potrazi za smislom. Supstancija je još legalna, a i mediji su prema njoj dobronamjerni. Šezdesetih godina prošlog stoljeća LSD je ostavio svoj pečat na svijetu umjetnosti, posebno glazbe. Revolucija mladih, djelomično potaknuta drogom, dovodi do temeljnih promjena u kulturi i društvu. No ona istovremeno dovodi i do pojave kontrapokreta.

S popularizacijom ove droge dolazi do povećavanja broja slučajeva njezine zloupotrebe, nesreća, horor-tripova i psihoza. Odnos se medija, koji su LSD dugo nazivali čudotvornom drogom, mijenja i nju se sada predstavlja kao drogu ludila. Godine 1965. američki predsjednik Lyndon B. Johnson zabranjuje LSD u Sjedinjenim Američkim Državama. Sandoz ju prestaje proizvoditi i LSD odlazi u podzemlje.

KRAJ - I NOVI POČETAK


Sa zabranom se potpuno na nekoliko idućih desetljeća obustavljaju i legitimna znanstvena istraživanja. Tek početkom 2000-ih odnos prema LSD-u polako se mijenja. Ponovo bivaju odobrene prve studije s upotrebom psihodeličnih droga. I one ponovo postižu ohrabrujuće rezultate, posebno u segmentu liječenja depresije. Peter Gasser pripada u red rijetkih liječnika u Švicarskoj koji posjeduju licenciju za psihoterapeutski rad s LSD-om. Za njega je najvažnije terapeutski upotrebljivo svojstvo to što je riječ o supstanciji "koja nam omogućuje da uspostavimo vezu i povezanost. Depresija je bolest gubljenja veze sa sobom i svijetom".

Prema procjenama Svjetske zdravstvene organizacije, 300 milijuna ljudi diljem svijeta suočava se s depresijom. Samo u Njemačkoj ih je oko pet milijuna. Savezno ministarstvo zdravstva tu bolest naziva “narodnom bolešću”. Liječenje psihodeličnim drogama je nakon dugog niza godina prvi novi terapijski pristup koji obećava. Možda će se, nakon 80 godina promjenjivog odnosa prema LSD-u, Hofmannovo “problematično dijete” ipak razviti u čudo od djeteta.

Piše: Matthias VON HEIN
Od mistike do metafizike
Jednako kao secesija, psihodelični pokret 1960-ih bio je bunt protiv vlade i prebrzog razvoja tehnologije, ali i eksperimentiranja s drogama. San Francisco je 1960-ih bio svjetska prijestolnica širenja uma kontrakulture, gdje je LSD bio sredstvo za ulazak u neistraženi svijet percepcije i estetike.

Posteri za rock-koncerte pokušavali su vizualno izraziti osjećaj spoticanja. Prije nego što je San Francisco eksplodirao cvjetnom snagom, hipi-kulturom, bijelim zečevima i psihodeličnom umjetnošću, LSD je bio predmet istraživanja nacističkih znanstvenika i poslije američke vlade. Cijelo to vrijeme taj je “lijek” bio legalan i slobodan za korištenje. Mantra američkog psihologa Timothyja Learyja “uključite, ugađajte i ispustite” daje ton generaciji koja se bavi svime nekonvencionalnim, od metafizike do mistike. Kako je LSD postajao dostupniji, nije teško zamisliti da se brzo pokazao kao nevjerojatan utjecaj na alternativnu kulturu - glazbu, film, modu, umjetnost i grafički dizajn.

Kad zamišljate hipije, vjerojatno vizualizirate osobe duge kose u odjeći s floralnim uzorkom i živih kontrastnih boja; i niste u krivu. Psihodelični dizajn obilježava vrlo specifičan grafički dizajn i stil ilustracije, viđen na koncertnim plakatima i naslovnicama albuma: valoviti, jedva čitljivi natpisi, kontrastnih kombinacija boja, i ukrasni vijugavi obrubi ukrašeni cvijećem. Motivi su uvijeni, izvijeni i rastopljeni u oblike s bojama koje eksplodiraju. Dobar predstavnik toga stila i osobno najomiljeniji grafički dizajner toga doba je Victor Moscoso, koji se konceptom vibrirajućih boja koristio za stvaranje “psihodeličnog” efekta. Wes Wilson dizajnira svima poznat font, zbog kojeg su slova izgledala kao da se miču ili tope. Jedna od najprepoznatljivijih naslovnica rock-albuma s početka toga doba je ona Beatlesa, “Sgt. Peppers Lonely Hearts Club Band”.

Psihodelični stil dizajniranja nije svima omiljen, ali je očito da se umjetnost ne bi razvijala onako kako se razvijala u posljednjih 50 godina da psihodelična kultura nije stekla toliku popularnost. (Josipa Marić/baustela.hr)

Magičnost ražene glavice
LSD, ili lizergid (kratica od engl. lysergic acid diethylamide), dietilamid-lizerginske kiseline, C20H25N3O, sintetsko halucinogeno sredstvo koje djeluje u izvanredno malim dozama (20 do 50 μg). Kao antagonist na serotoninske receptore izaziva plastične, obojene vizije, preosjetljivost na mirise i zvukove, fenomen sinestezije, poremećen osjećaj prostora i vremena, osjećaj otuđenja tijela (depersonalizacija) i dr. Švicarski kemičari Arthur Stoll i Albert Hofmann (1938.) pripravili su LSD iz lizerginske kiseline, koje ima u raženoj glavici (Claviceps purpurea). Djelovanje LSD-a Hofmann je slučajno otkrio 1943. Popularnosti LSD-a među američkim je studentima nakon 1960. mnogo pridonio bivši profesor Harvardova sveučilišta Timothy Leary svojim predavanjima, pokusima i knjigama. Uživanje LSD-a proširilo se 1960-ih među mladeži u zapadnim zemljama. Nakon 1970. popularnost mu je znatno smanjena zbog teških posljedica koje može izazvati. Trgovina tom drogom progoni se i strogo kažnjava. Nije dokazano da LSD izaziva fiziološku ili fizičku ovisnost, no opasnost je od uzimanja LSD-a u nepredvidljivim efektima. (enciklopedija.hr/DJ)

Korijeni u platonizmu
O psihodeliji i popularnoj kulturi napisane su (i još se pišu) brojne knjige, od kojih su neka izdanja prava remek-djela. Jedna od takvim antologijskih knjiga te vrste svakako je i Psychedelia: An Ancient Culture, A Modern Way Of Life, čiji je autor Patrick Lundborg, inače poznat i po kultnoj Acid Archives. Lundborg je rođen u Švedskoj 1967. godine gdje je diplomirao informacijske znanosti na Sveučilištu u Stockholmu, studirao je još klasičnu filozofiju i povijest religije. Profesionalno je radio kao projektni menadžer da bi napustio to zvanje i posvetio se pisanju i istraživanju na području psihodelije i njenog kulturnog značenja. Njegovo pionirsko djelo koje proučava sjevernoameričku alternativnu glazbu ‘60-ih i ‘70-ih godina prošlog stoljeća do sada je najpopularnije njegovo djelo. Također je vođa grupe Lumber Island Acid Crew. U knjizi Psychedelia Lundborg fanomen psihodelije obrađuje od njegovih početaka u grčkom Eleusisu prije 2.500 godina, čije impulse prepoznaje u neoplatonizmu i panteizmu srednjeg vijeka, preko hermetizma i ezoterične alkemije u renesansi do i danas vidljive psihodelične scene. Među obrađenim djelima i autorima izabranima za analizu u knjizi su komedija “Oluja” Williama Shakespearea, Francis Ford Coppola i “Apokalipsa sada”, William Blake, Eden Ahbez, Grateful Dead i drugi. Psihodelična filozofija temeljena na platonizmu i modernoj fenomenologiji predstavljena je kao temelj stila življenja koji za oslonac ima duhovna i panteistička iskustva pojedinaca i hedonističko slavlje svakodnevice. (RDD/DJ)