U mirovinu ne sa 62, nego tek sa 64 godine - i zato izlaze na ulice? U više država Europe, kao i u Njemačkoj, već je odavno provedena mirovinska reforma gdje se u mirovinu ide tek s navršenih 67 godina. I što se Francuzi tu imaju buniti? O svemu tome za DW piše David Walter, čiji tekst, uz neznatne prilagodbe, prenosimo u cijelosti.

No to nije tako jednostavno, objašnjava Ulrich Becker iz Instituta Maxa Plancka, gdje se bavi socijalnim pravom i politikom. "Uvijek je teško međusobno uspoređivati mirovinske sustave jer su svi vrlo složeni i vrlo različiti. Ali reći kako mi idemo u mirovinu sa 67, a Francuzi kukaju za 64 godine jednostavno je - pogrešno."

Ono zbog čega se Francuzi bune jest najranija životna dob kad se može u mirovinu s punim iznosom, ali i tu je uvjet radni staž - a to je čitavih 41,5 godina, a ubuduće bi trebalo biti 43 godine. Zapravo, ako je netko doista počeo raditi s 18 godina, onda i u Njemačkoj on može u punu mirovinu već sa 63 godine starosti, ubuduće će to biti 65 godina, ali uz uvjet da ima 45 godina radnog staža. U Francuskoj zapravo u punu mirovinu već i sad mogu osobe tek s navršenih 67 godina starosti, a tu se ništa neće promijeniti.



Ipak, umirovljenim Francuzima nije loše u usporedbi s drugim državama Europe i tu su tri parametra: visina mirovine s obzirom na primanja, dob u kojoj stupaju u mirovinu, a i prosječno vrijeme koliko će dobivati mirovinu, dakle očekivani životni vijek. Prema takozvanoj netokvoti mirovine, dakle koliko će ona biti prema primanjima dok su radili i zarađivali, Francuzi stoje odlično i mogu računati kako će moći zadržati svoj životni standard: 2020. su mirovine bile 74,4 % od primanja, što je dobrih 14 % iznad prosjeka u zemljama OECD-a. U Njemačkoj je to jedva 52,9%. No opet je tu ključno pitanje radnog staža: u ovoj reformi u Francuskoj on mora biti duži ako se želi u mirovinu prije 67. godine. To bi zapravo moglo značiti da bi i mirovine s obzirom na prihode Francuzima mogle doista biti manje, pogotovo za one koji su i zarađivali manje i koji su u pravilu i prije počeli raditi. Netko tko je završio fakultet i recimo počeo raditi s 25 godina, sa 67 godina imat će 42 godine radnog staža i primat će punu mirovinu.

Reforma ove francuske vlade uzaludno je pokušala umiriti duhove povećanjem iznosa najmanje moguće mirovine: sad je ona u Francuskoj 961,08 eura, ubuduće bi trebala biti oko 1200 eura. To je, pak, negdje u prosjeku među zemljama OECD-a. S druge strane, Nijemci bi se tek zbog toga mogli hvatati za glavu: najmanje zajamčene mirovine tu nema. Oni kojima mirovina više neće biti dovoljna za život mogu doduše tražiti dodatnu socijalnu potporu, ali hoće li je dobiti, ovisi o prihodima cijeloga kućanstva. A tu često ima neugodnih iznenađenja, čak i za članove obitelji i ako više ne žive s roditeljem kojem je mirovina ispala malena.

A dok je na papiru sve jasno kad se može u mirovinu, u stvarnosti baš svagdje ljudi prestaju raditi mnogo prije nego što to zakonom mogu: u Francuskoj prosječno muškarci odlaze u mirovinu sa 60,4 godine starosti, žene sa 60,9 godina. Opet u usporedbi sa zemljama OECD-a, to je kod Francuza tri i pol godine ranije, a kod Francuskinja godinu i pol ranije od prosjeka. S druge strane, očekivani životni vijek Francuza izrazito je visok, što znači i da će primati tu mirovinu jako dugo. Jedino u Luksemburgu muški umirovljenici mogu očekivati da će im duže mirovina sjedati na račun - u prosjeku 24 godina, u Francuskoj je to 23 i pol godine. Francuskinje će vjerojatno primati mirovinu 27,1 godinu i jedino umirovljenice u Grčkoj (28,4) i Španjolskoj (27,7) u mirovini će uživati duže.

Upravo je to razlog što Francuska uporno želi provesti mirovinsku reformu i predsjednik Macron nije prvi koji to pokušava. "Francuska se, baš kao i sve druge države OECD-a i drugdje u svijetu, mora pitati, kako da opstane njezin mirovinski sustav s obzirom na demografske promjene", sažima Becker. A demografska promjena je jasna - sve je više starih koji očekuju mirovinu i sve je manje mladih koji će uplaćivati u mirovinski fond. Doduše, nigdje među državama OECD-a te uplate nisu dovoljne za sve mirovine, nego tu onda država mora posegnuti u blagajnu. Tu ima različitih modela, kako se to izvodi: u Njemačkoj se iz proračuna nadoknađuje doba školovanja, a tu su i posebni dodaci za odgoj djece. Mirovinski fondovi i inače gotovo svagdje grcaju u dugovima koji se opet moraju pokrivati iz proračuna. Računica je tu bolno jednostavna: što su mirovine veće i što je manje mladih koji uplaćuju u mirovinski fond, to i država mora više posegnuti u svoju blagajnu. U Francuskoj je ta potpora mirovinskom sustavu i s obzirom na njezin BDP među najvišima među državama OECD-a, jedino je u Italiji još veća. A to je muka koja redom pogađa sve francuske vlade, pa tako i sadašnja predsjednica vlade Elisabet Borne najavljuje kako bi ova reforma "bila jamstvo da se uravnoteži mirovinski fond do godine 2030."

I u tome nema velike računice, što se uopće može učiniti: smanjiti mirovine ili povećati radni vijek. Treća mogućnost postoji u nekim zemljama gdje su mirovinski fondovi aktivni na burzama, ali ako tržištu novca krene loše, onda je to tek katastrofa za umirovljenike. Smanjiti mirovine – to je svakoj vladi pouzdano jamstvo da izgubi sljedeće izbore ako uopće i izdrži do njih, tako da je izbor samo jedan: "Povećati životnu dob za odlazak u mirovinu. Tako se duže uplaćuje, a kraće dobiva mirovinu", sažima Becker.



A to se čini redom u državama OECD-a: u Nizozemskoj se životna dob za odlazak u starosnu mirovinu podigla na 69 godina starosti. Uskoro će starosna dob za odlazak u mirovinu porasti na 71 godinu, kao u Estoniji i Italiji. U Njemačkoj je 2006. granica podignuta na 67 godina - odlukom Ustavnog suda o ravnopravnosti spolova onda i za muškarce i za žene, a od tada se ni jedna njemačka vlada ne usuđuje tu nešto mijenjati.

I u Francuskoj je svakoj vladi jasno kako jedan euro može potrošiti samo jednom: ako ga dodijeli umirovljenicima, neće ga biti za nešto drugo. "Zapravo je i u Francuskoj mirovinska reforma trebala zadirati mnogo dublje i ukinuti neke, prilično čudne privilegije određenih skupina zaposlenih", objašnjava Becker. "Ali u Francuskoj je uobičajeno da ljudi odlučno izlaze na ulice kad netko želi kratiti socijalna davanja. A onda su na prosvjedima mnogi, čak i oni koji neće imati nikakve štete od tih reforma", sažima njemački stručnjak za mirovinske sustave.