Razgovarao: Danijel MIKLIĆ
Informatvni program Nove TV krajem veljače pojačala je Amela Čilić, novinarka s dugogodišnjom karijerom u televizijskom novinarstvu, koja se tako pridružila timu najgledanijeg Dnevnika u Hrvatskoj. Rođena je u Dubrovniku, gdje je završila osnovnu školu i prva tri razreda srednje. Nakon toga odlazi na učeničku razmjenu u Sjedinjene Američke Države. Na Državnom sveučilištu u Michiganu dobila je stipendiju za studij glume, ali se zbog rata vratila u Dubrovnik. Na Filozofskom fakultetu u Zadru završila je Francuski jezik i književnost te Povijest umjetnosti. Novinarsku karijeru započela je kao dopisnica na HTV-u, a od 2004. bila je dio tima RTL-a. Tijekom više od dva desetljeća ostvarila je bogatu novinarsku, uredničku i voditeljsku karijeru. Pokrivala je širok raspon tema, a dobitnica je nagrade Rodino pero udruge Roda jer je svojim djelovanjem i praćenjem tema vezanih uz roditeljstvo pomogla prenijeti ideje i aktivnosti udruge široj javnosti. Prelazak Amele Čilić na Novu TV bio je povod za kraći razgovor s tom istaknutom novinarkom.
Proteklih ste dana izvještavali o kaosu u Parizu. Jeste li bili pod stresom, kako se osjećate?
- Nisam pod stresom. Bilo je malo “čupavo” u nekoliko navrata, kad smo se snimatelj i ja našli baš u gužvi, između prosvjednika i policije. Osjetili smo i suzavce i vodene topove, ali to je ono što volim raditi, tako da mi je bilo više uzbuđenje nego stres.
S obzirom na to da ste završili Francuski jezik i književnost te Povijest umjetnosti, u kojoj mjeri inače upotrebljavate to znanje?
- Više upotrebljavam francuski jezik nego povijest umjetnosti. Evo, i sad u Parizu mi je jako poslužio jezik. Vodila sam nekoliko intervjua na francuskom, recimo, s europarlamentarcima u Bruxellesu ili francuskim veleposlanicima u Hrvatskoj, a i prvi intervju koji sam odradila na televiziji uopće bio je na francuskom. Bilo je to prije dvadesetak i više godina, kada je u Dubrovnik stigao skladatelj Michel Legrand, inače trostruki oskarovac. Imala sam ogromnu tremu, on me je nasmijavao dok sam postavljala pitanja, valjda da se malo opustim... Dobro je ispalo!
Prvo snimanje
Što vas je motiviralo da prijeđete na Novu TV?
- Na Novoj TV već sam imala dosta kolega koje sam cijenila, pratila sam njihov rad dugi niz godina. Radimo najgledaniji informativni program. Jednostavno, bila je to prilika koja se ne propušta.
Kako biste opisali svojih prvih mjesec dana na novom poslu? Jeste li se do kraja uklopili u novi tim?
- Ja bih rekla da sam se dobro uklopila, ali možda bolje da pitate kolege. Jako mi je olakšalo to što su me doista lijepo dočekali. Kad si u tako dobrom i uigranom timu, lako se uklopiti.
Kako ste uopće završili u novinarstvu, što vas je privuklo? Koji vam je bio prvi novinarski posao?
- Počela sam sasvim slučajno. Prijavila sam se na audiciju kako bih smirila roditelje, da ne ispadne da ne tražim posao, nisam očekivala da će me primiti, ali 23 godine poslije, još sam tu. (smijeh) Čini se da ipak to nije bila slučajnost. A prvo snimanje - neću ga nikad zaboraviti, bio je to prilog za “Dobro jutro, Hrvatska” o čovjeku koji trči maraton natraške.
Po čemu ćete najviše pamtiti godine provedene na RTL-u? Što vam je donijelo to dugogodišnje iskustvo?
- Vrijeme na RTL-u me profiliralo u reporterskom, uredničkom i voditeljskom smislu. Iskušala sam sve forme, od intervjua do istraživačkog novinarstva. Osim tog poslovnog dijela, stekla sam prijateljstva za cijeli život. Na Novu TV sam stigla kao već izgrađena novinarka, pa mi je stoga lakše, a s obzirom na to kako su me kolege prihvatili na Novoj TV i kakva je radna etika, ne sumnjam da će i ovo biti plodonosno razdoblje, kako poslovno tako i privatno.
Kako punite baterije? Što volite čitati, slušati, gledati...?
- Odem s prijateljicom na Sljeme, to mi je najbolji ispušni ventil kad sam u Zagrebu. Volim otići i u kazalište, a čitam još uvijek - uglavnom francuske autore. Ponekad i pišem na francuskom jeziku, za svoj gušt.
Profesionalnost
Nedostaju li vam kazalište i gluma, odnosno sanjate li još uvijek o glumačkoj karijeri? Žalite li za tim što niste uspjeli upisati glumačku akademiju?
- Ne, ne žalim. To su bili mladenački snovi i hobi koji je trajao cijelo moje školovanje. U Americi sam završila četvrti razred srednje škole te imala priliku ostati ondje i studirati glumu, ali odlučila sam se za drugi put. Vjerujem da su me te godine provedene u kazalištu dobro pripremile za javni nastup. “Ispeglala” sam dikciju i naučila kako sakriti tremu. Kazalište još uvijek jako volim, ali nemam nikakvih iluzija da ću ponovo zaigrati na daskama koje život znače.
Preispitujete li se često jeste li dobra majka? Kako su vaši sinovi, što ih zaokuplja?
- Stalno se to pitam i uvijek preispitujem, mislim da tako svaka mama radi. Oni mi ponekad kažu da sam prestroga, ali i da znam biti zabavna, što je velika stvar kad vam to kaže tinejdžer. Sinovi mi već imaju sedamnaest i dvanaest godina, pa je sve lakše. Zanima ih sport i šah, ponekad i škola. (smijeh)
Kada je u pitanju novinarstvo, kao profesija i zanimanje, jeste li optimist?
- Naravno da sam optimist, ne bih se sigurno bavila tim poslom da ne vjerujem u njega. Uvijek sam radila u redakcijama u kojima je profesionalnost na prvom mjestu. Ima i puno mladih kolega koji dolaze i s istim žarom pristupaju novinarstvu kao što sam i ja na svojim početcima. Možda se klasično novinarstvo u doba interneta i društvenih mreža malo promijenilo, ali to nas je sve natjeralo da se prilagodimo i budemo proaktivniji, da ponudimo pogled iz nekog drugog kuta.
Mislite li se još dugo baviti novinarstvom? Koji su vam poslovni i privatni planovi te želje za doglednu budućnost?
- Trenutačno sam zadovoljna svojim poslovnim i privatnim životom, i željela bih da tako i ostane.