Hrvatska reprezentacija osmi put kreće u lov na plasman na europsko prvenstvo. Šest je puta od dosadašnjih sedam bio uspješan, a samo smo jednom pucali u prazno.

Zapravo, Vatreni su uvijek nekako lakše izborili plasman na europska negoli na svjetska prvenstva, što u posljednje vrijeme i nije čudno jer je UEFA od 2016. godine format završnog turnira sa 16 reprezentacija povećala na njih 24, pa su i kvalifikacije postale protočnije. Hrvatska će u kvalifikacije za Euro 2024. ući kao trećeplasirana momčad SP-a. Nije prvi put da u izlučne borbe ulazimo s takvim ugledom, a dosad smo imali polovičan učinak.



Dosad smo se do Eura četiri puta probili izravno kao pobjednici ili drugoplasirani u skupini, a dvaput smo trebali igrati dodatne kvalifikacije. Najdojmljivija izdanja bila su ona za Euro 1996., 2008. i 2020., kada smo bili pobjednici skupina, a 2016. otišli smo kao drugoplasirani nakon grdnih muka u kvalifikacijama, svastike na Poljudu i ostalih čuda. U biti, kvalifikacije za Euro donosile su nam daleko manje drama od onih za svjetska prvenstva, na koja smo nerijetko odlazili u pravim triler-završnicama. Jedini put kada se nismo plasirali na europsku smotru bile su kvalifikacije nakon blistavog uspjeha na SP-u u Francuskoj, kada smo osvojili treće mjesto i šokirali nogometni svijet. No Hrvati kao Hrvati, vrlo brzo smo šokirali sami sebe, i to u "bitci svih bitaka", u to vrijeme, protiv Jugoslavije. U kvalifikacijama za Euro 2000. ostali smo kratki doslovce za jedan pogodak. U posljednjem kolu trebala nam je pobjeda protiv Jugoslavije u Maksimiru, ali završilo je - 2:2. Nismo se plasirali, boljelo je, a na kraju su to ostale jedine neuspješne kvalifikacije za Euro do danas. Dvadesteak godina poslije pokazalo se kako golem uspjeh na svjetskom prvenstvu ne mora biti koban u prvim sljedećim kvalifikacijama. Aktualni izbornik Zlatko Dalić nakon osvajanja drugog mjesta na SP-u u Rusiji bez ozbiljnijih problema odveo je Hrvatsku na Euro 2020., koji se zbog pandemije koronavirusa odigrao godinu dana kasnije. Možda mu je u tome pomoglo uvođenje UEFA Lige nacija, u kojoj smo se trijeznili od uspješnog ruskog plesa, što nam je dalo dovoljno vremena za konsolidaciju prije nego što su, devet mjeseci nakon SP-a, počele kvalifikacije za Euro. U tih 20 godina od promašaja do uspjeha nagledali smo se svega. U kvalifikacijama za Euro 2004. spašavao nas je Otto Barić i Dado Pršo jer smo u dodatnim kvalifikacijama eliminirali Sloveniju. E, to je već bilo dramatično! U Zagrebu 1:1, a u uzvratu, na tada oronulom Bežigradu, 1:0 za Hrvatsku, s tim što je sredinom drugog poluvremena pri rezultatu 0:0 isključen bio Igor Tudor, pa smo do pobjede i plasmana stigli s čovjekom manje. Četiri godine poslije na scenu je stupila generacija iz koje neki igrači traju i danas. Dominirali smo kvalifikacijama za Euro 2008. Pobijedili Engleze u Zagrebu i na Wermbleyu, čime smo im spustili rampu za odlazak na Euro. Igrali smo odličan nogomet, ali nas je prvo ubio birminghamski mesar Martin Talyor, koji je četiri mjeseca prije Eura slomio našu najjaču napadačku kariku Eduarda, a u četvrtfinalu nas je uništio Turčin Semih Senturk, kada smo već slavili ulazak u polufinale. Do Eura 2012. opet smo se probijali kroz dodatne kvalifikacije. Vratili smo Turcima za onaj Beč, jer smo ih razbili u Istanbulu (3:0), pa smo u Zagrebu (0:0) samo potvrdili plasman u Poljsku i Ukrajinu. Nakon toga put kroz kvalifikacije bio je olakšan povećanjem broja sudinika na završnim turnirima, pa smo bez posebnog stresa došli do Eura 2016. i 2020.



Što možemo očekivati u kvalifiakcijama koje počinju? Prije svega potvrdu ugleda treće reprezentacije svijeta, a onda i nastavak uspješne smjene generacija, koja je dosad bila bezbolna. Modrić je još uvijek tu, a to znači i naglašeni pobjednički mentalitet. Dalić će nastaviti neke potrage, kao onu za prvim napadačem, a ostalo se sve više-manje zna. Iza nas je uspješan SP, te plasman na final four Lige nacija, koji će se igrati u lipnju. Iz te perspektive doista je teško vidjeti eventualni neuspjeh Hrvatske u ovim kvalifikacijama. U poznatom smo društvu, s Turskom i Walesom, a tu su i Latvija te Armenija. Na ta dva suparnika treba posebno upozoriti jer smo se na sličnim gostovanjima u državama koje su nekada pripadale SSSR-u znali okliznuti (Gruzija, Azerbajdžan). Zlatko Dalić jedini je hrvatski izbornik koji je uspio reprezentaciju odvesti na čak tri velika natjecanja zaredom. Oni koji su imali priliku dva puta voditi momčad na velikim smotrama, propustili su je. Miroslav Blažević nije izborio Euro 2000. Slaven Bilić je kiksao u kvalifikacijama za SP 2010., a ostali su stradavali tijekom kvalifikacija (Ante Čačić i Niko Kovač). Zapravo, Zlatko Dalić je u puno toga vezanog uz reprezentaciju - jedini. No ostalo je nešto u čemu to tek može postati. Naime, Hrvatska nikada nije uspjela na Euru proći prvu utakmicu nokaut-faze. Četiri puta imali smo priliku, ali su nas u četvrtfinalima izbacile Njemačka (1996.) i Turska (2008.), a u osminama finala Protugal (2016.) i Španjolska (2021.). Taj podatak možda može biti pogonsko gorivo za našeg izbornika, a možda uz reprezentaciju drži i najvećeg svih vremena, Luku Modrića. I njemu nedostaje ta priča kako bi upotpunio svoju prebogatu kolekciju uspjeha.

No prvo treba proći kvalifikacije, koje uvijek mogu skrivati kojekakve “nagazne mine”. Hrvatska je sigurno favorit, pa to treba početi odmah, već protiv Walesa, i potvrđivati...