Društvene mreže široko su prihvaćene jer sadrže bogatstvo opcija koje nude svojim korisnicima mogućnost kreiranja vlastitog profila, stvaranje liste prijatelja s kojima mogu podijeliti informacije o sebi, svoj datum rođenja, školovanje i radni status, spol, mjesto rođenja, boravište, ljubavni status i rodbinske veze i još mnogo toga - kaže prof. dr. sc. Nada Zgrabljić Rotar, komunikologinja sa Sveučilišta VERN‘, glavna urednica časopisa Medijska istraživanja, te dodaje:

- Facebook i druge mreže omogućuju korisnicima održavati višestruke interakcije s prijateljima i poznanicima, dijeljenjem fotografija, video zapisa, razmjenom raznih javnih sadržaja i privatnih poruka, postavljanjem statusa o vlastitim trenutnim osjećajima i promišljanjima. Facebook ih, primjerice, potiče na razmjenu takvih poruka, pa se korisnici osjećaju uključeni i potrebni, a njihovo mišljenje važno. Korisnici se mogu pridružiti različitim grupama okupljenim oko specifičnih interesa, mogu otvoriti vlastitu grupu i birati članove. Facebook je svima dao medijski prostor i mogućnost sudjelovanja u javnoj komunikaciji, što je do interneta i društvenih mreža bilo dostupno samo nekima. Medijski je prostor bio za poznate osobe koje su se na neki način istaknule u društvu - glumce, pjevače, pisce, znanstvenike, sportaše i naravno političare. Svaka od tih osoba bila je nekome uzor, idol i publika je sa zanimanjem čitala njihove intervjue. O kulturi govora brinuli su se novinari i urednici, kao i za točnost informacija. Pa pjevač nije mogao izjaviti, primjerice, da je na njegovu koncertu bilo 10.000 slušatelja, ako ih je bilo 5000. Na Facebooku nije problem ako se to napiše. Društvene mreže pune su takvih netočnih, proizvoljnih podataka o svemu i svačemu. Svatko može napisati što god želi, samo ako time nikoga ne vrijeđa i ako se ne služi govorom mržnje. No društvene mreže vrve neistinama i netočnim informacijama, jer to nisu mediji gdje rade novinari i urednici koji uređuju sadržaje i brinu o njihovoj informativnoj kvaliteti. Zato internet i društvene mreže nisu masovni mediji, nego platforme. Na kojima može sudjelovati svatko, a i sudjeluje svatko, i pametan i glup, i normalan i nenormalan. To su negativne strane i opasnosti od demokratičnosti javnog komunikacijskog prostora koju je donio internet. To je novo vrijeme. Od Trumpa i njegovog načina korištenja društvenih mreža, naziva se vremenom post-istine. To je ovo vrijeme koje živimo, vrijeme utjecaja društvenih mreža koje su prave tvornice dezinformacija i lažnih vijesti. Zato je medijska pismenost građana sve važnija za ekologiju medija.



Društvene mreže postale su sastavni i neizbježni dio komunikacijske svakodnevice za milijune, pa i milijarde korisnika. Ukupno uzevši, u nekoj sumirajućoj inventurnoj analizi kakav je utjecaj društvenih mreža na percepciju svijeta i društvenih odnosa danas, uključujući i one poslovne, ekonomske naravi?

- Internet, društvene mreže, Facebook i ostali, sve su to ujedno i poslovne platforme i moćno sredstvo za industriju oglašavanja. Industrija oglašavanja cvjeta na internetu. Međutim, nije to baš tako bilo zamišljeno od početka. Očekivanja su išla u dugom smjeru. Pojava interneta potaknula je u javnosti nade da će to biti komunikacijska platforma za slobodno novinarstvo, bez tereta oglašivačke industrije. Medijska industrija do pojave interneta je napravila s industrijom oglašavanja veliki posao. Medijske korporacije postale su carstva. Zbog toga mediji i nisu baš otvoreno i sretno gledali na pojavu interneta. Bojali su se da će to ugroziti njihov biznis. I potrudili su se da ne bude tako. Vrlo brzo su i od interneta medijski moguli napravili svoj El Dorado, slabo reguliran oglašivački prostor koji se rascvjetao u brojnim novim medijima, tj. portalima koje su tradicionalni mediji pod hitno pokrenuli. Svaka dnevna novina, svaki časopis, televizijska i radijska postaja... pokrenula je svoj portal. Prepun reklama. Medijski sadržaji nisu tamo naročito važni, mahom su kvalitetniji u tiskanim medijima, jer nema toliko novinara koji bi oblikovali te nove medije, uglavnom se sadržaji prenose od jednog do drugog, ali vlasnicima je najvažniji oglašivački prostor u tim portalima. Internet i internetski divovi kao Google i sami razvijaju svoje oglašivačke biznise. Danas je teško zamisliti posao bez oglašavanje. A političari i političke stranke su još jedna priča. Oni su usavršili specifično oglašavanje kroz odnose s javnošću. Stereotipi, manipulacija, intervencije u istinite informacije korištenjem tehnologije, npr. retuširanje, postali su sasvim uobičajena sredstva u političkom marketingu. Svi mi, publika, korisnici interneta, Facebooka, Googla itd., mi smo potrošači u toj novoj industriji. Kao što je još 1996. predvidio Manuel Castells u svojoj kultnoj knjizi Informacijsko doba, ovo je vrijeme u kojem je "informacija roba". Od informacije se pravi posao, informaciju mi kupujemo, a oglašivačka industrija je svela ideju informacije na razinu marketinga.

Jesu li i koliko društvene mreže izložile privatne živote previše oku javnosti, gubi li se granica između javnog i privatnog? Jesmo li za to sami krivi...?

- Ne bih to rekla. Prvo, korisnici sami stavljaju informacije o sebi jer ih žele podijeliti u društvu. A drugo, mislim općenito da se ideja ili paradigma dihotomije javno/privatno promijenila u digitalnoj kulturi. To je bilo važno u vremenu tradicionalnih medija jer su novinari i mediji bili krivi ako je nečija privatnost bila ugrožena bez njegova pristanka. Novinarska etika pa i Kazneni zakon, jasno su se postavljali prema tome. Djecu se nije smjelo fotografirati i objavljivati, o samoubojstvima se nije smjelo pisati, bolesnike nije bilo etično objavljivati na naslovnicama. Danas je to na društvenim mrežama, roditelji stavljaju fotografiju djece, bolesnici fotografiraju sami sebe. Ljudi se fotografiraju na godišnjem odmoru, u intimnim trenucima, u obiteljskom okupljanju, proslavi rođendana i na pogrebima. Meni se to sve čini kao da ljudi jednostavno ne žele svoju privatnost. Ne mislim da je tu netko kriv. Ali da je medijski nepismen, to stoji.

Mnogi bez društvenih mreža ne mogu niti na poslu. Treba li poslodavac sankcionirati takve "ovisnike"...?

- To je već pitanje poslovne etike. Deontologije profesije (deontologija je znanost o dužnostima). Ako netko drži do svoje profesije, neće to raditi. Opet je pitanje je li važniji građanski odgoj i edukacija ili zabrane i sankcioniranje neetičnog ponašanja. Bio je primjer kad su na HRT-u zabranili novinarima surfanje po društvenim mrežama. Nastao je veliki otpor, javno protestiranje, jer su novinari tvrdili da je surfanje po mrežama njima potrebno za posao, da tako pribavljaju korisne informacije o ljudima i događajima. Ako netko radi u banci, bolnici ili u kafiću, surfanje po mrežama i pisanje privatnih SMS-ova nije etično, nije u službi službe! Uglavnom, da sažmem, kao što općenito nije etično koristiti vrijeme na poslu za svoje privatne poslove, tako nije etično ni kulturno surfati po internetu. Nisam baš za zabrane, ali na neki način to se treba spriječiti.



Koristite li i sami, i koje društvene mreže, koja su i kakva iskustva...?

- Naravno, koristim! Samo Facebook, jer za drugo nemam vremena, a i ne privlači me. I ja sam jedna od nekoliko milijardi! Facebook sam počela koristiti iz profesionalne znatiželje, da na osobnom primjeru vidim kako funkcionira. Sve u svemu zanimljivo je! Daje osjećaj da ste stalno u društvu, da možete izraziti neku svoju primjedbu ili frustraciju. Koristi u spuštanju ega, jer možete vidjeti koliko ima pametnijih ljudi. Možete odbrati svoje društvo i prijatelje. Sadržaji na Facebooku se brzo mijenjaju, kao i društvo koje se stalno mijenja, brzo i bez obzira htjeli mi to ili ne. Zanimljivo mi je pratiti što ljude zanima! Jedne politika, druge obiteljska slavlja i djeca, treće njihova karijera od nekada pa podsjećaju na neka dobra prošla vremena...

Vaš završni komentar o društvenim mrežama kakve su danas...?

- Općenito uzevši, društvene mreže između ostalog još uvijek su dosta jednostavni i benigni oblici obične zabave na internetu. TickTock, koji se po svijetu raširio brzinom svjetlosti i kojeg obožavaju studenti i djeca, primjer je novih društvenih mreža s agresivnim kibernetičkim sustavima. U svakom slučaju, društvene mreže su proizvod tvornice sreće, koncepta novog društva u kojem mediji imaju zadatak što manje uznemiravati građane koji ne smiju više biti kompaktna javnost nego mnogo malih javnosti u mnogo malih Facebook grupa, primjerice. Gdje svi imaju osjećaj sudjelovanja u društvenim zbivanjima i mogućnost društvene kritike. A to uglavnom pokazuje raspoloženje javnosti, ali nema utjecaja na javne politike i društvene promjene. (D.J.)