Jesu li i koliko društvene mreže izložile privatne živote previše oku javnosti, gubi li se granica između javnoga i privatnoga, jesmo li za to sami krivi? Može li se reći kako su danas društvene mreže svojevrsno virtualno bojno polje na kojem zamke vrebaju sa svakim klikom i svakom objavom? Na ta i neka druga pitanja, odgovorila je dr. sc. Mirjana Nazor, splitska psihologinja i sveučilišna profesorica u mirovini.

- Društvene mreže same po sebi nisu ni za što odgovorne, to nam je vjerojatno svima jasno. Mi smo ti koji ih možemo koristiti tako da uglavnom izvlačimo iz njih dobrobit, ili… Pitanje je jesmo li najčešće ipak mi kormilari na tom brodu, ili je prečesto kormilo izvan funkcije, pa brodimo kako nas vjetar i valovi nose. Tada svoju privatnost bez ikakvih ograda izlažemo svojim "prijateljima" ili pratiteljima. Čak sa zadovoljstvom. Ponekad imam dojam kao da nekome (ili mnogima) nije primarno što je bio na lijepom izletu, izvrsnom koncertu ili kazališnoj predstavi, uživao u ručku ili večeri, proslavio godišnjicu braka ili rođendan, nego je mnogo važnije o tome izvijestiti druge. Kao da uživanje u nečemu ili nekome nije dovoljno samo po sebi, kao da nešto nedostaje ako doživljaj ostaje privatan, intiman, samo naš.

Društvene mreže često su poprište svađa, podvala, ruganja, vrijeđanja. Mladi ponekad i dosloce otvaraju bojna polja, fizički nekoga napadaju, to snimaju i onda prenose putem različitih mreža. Posljedice mogu biti ne samo neugodne, nego ponekad i kobne. Ali, naravno da ne mora biti tako. Jedno istraživanje pokazalo je da Twitter može djelovati poput ispušnog ventila u stresnim situacijama. Na primjer, pokazalo se da se tijekom korištenja Twittera povećava razina hormona oksitocina koji je poznat po svojim umirujućim učincima.

U psihološkom, odnosno psihologijskom kontekstu, što je to što ljude (mlade, srednje dobi, starije...), tjera da komuniciraju preko društvenih mreža, da imaju potrebu sve "virtualno" dijeliti s drugima? Postoje li neke zajedničke osobine koje su izražene kod svih?

- Potreba da komuniciramo s drugima putem mreža može biti nužno zlo, jedina opcija u nekim trenucima, jer neke osobne kontakte naprosto ne možemo ostvariti, iz različitih razloga. Ali "seljenje" komunikacije gotovo u potpunosti u virtualnu sferu može značiti više toga. Možda tako uspijevamo održavati neke veze koje su uživo najčešće konfliktne, a ipak ih ne želimo zanemariti u potpunosti. Mreže nam dopuštaju da se bolje kontroliramo, što nam u osobnom kontaktu može biti problem. Netko se u kontaktu s određenim ljudima osjeća manje vrijedno, nesigurno, pa mu je komunikacija putem mreža znatno lakša i prihvatljivija. Ima ih koji su samo lijeni izići iz kuće i uživo se družiti s nekim. Osim toga, na društvenim mrežama vjerojatno se s više hrabrosti može otvorenije govoriti o nekim osjetljivim temama, iznositi stavove koje se ne bismo usudili izreći gledajući nekoga u oči.

Kako sam već spomenula, čini se da neki ljudi svoj doživljaj smatraju vrijednim samo ako ga i drugi pohvale. Kao da stalno pitamo druge jesmo li dovoljni dobri, vrijedni, pametni, imamo li pravo biti sretni? Tuđa procjena i ocjena postaju važniji od osobne, a to može ozbiljno ugroziti mentalno zdravlje pojedinca. Ali, sigurno ima i onih koji žele druge razveseliti, svoju radost podijeliti s njima šaljući slikovne i zvučne zapise svojih aktivnosti. To je lijepo, u nekim trenucima i plemenito, ali mislim da bi i tu trebalo imati neku mjeru. Fotografirajući na primjer zalaz sunca, ili neobične oblake na nebu, možda nedovoljno uživamo u ljepoti tog prizora, jer je naš doživljaj podređen potrebi slanja te poruke drugima.

Što se tiče mladih, jedno istraživanje je pokazalo da čak 52 % tinejdžera smatra kako su internet i društvene mreže utjecali povoljno na njihova prijateljstva. Osim sklapanja novih prijateljstava mreže su im olakšale komunikaciju s postojećim prijateljima te su bili spremniji zatražiti pomoć, ili savjet, tim putem.

S obzirom na to da se "sindrom" ovisnosti o internetu proširio i na radna mjesta, treba li poslodavac sankcionirati svakog zaposlenika koji za vrijeme radnog vremena surfa po društvenim mrežama, šalje privatne mailove, SMS-ove i slično. Što mislite o tome?

- Mislim da bi se na radnom mjestu, kao i u obitelji, trebalo definirati pravila igre, dakle pravila ponašanja. Što se može, a što ne. Ako se pravila prekrše, kakve će biti posljedice. Porazgovarati o tome, ne samo nametati i kažnjavati. Ljudi su skloniji prihvaćanju i poštivanju određenih pravila ako su sudjelovali u raspravi o njihovom donošenju. Za djecu vrijedi isto. U konačnici, neki uravnotežen pristup trebao bi biti zadovoljavajući i prihvatljiv za obje strane, a ne poticaj za laganje, varanje i skrivanje.

Koliko korištenje interneta općenito, uključujući i društvene mreže (napose izvan domena potreba glede posla, nužnih kontakata i sl.), zapravo pokazuje o kakvom se profilu osobnosti radi, mentalnom sklopu onih koji su ovisni o takvoj vrsti komunikacija?

- To je opet ona situacija u kojoj smo mjeri skloni i voljni ispustiti kormilo iz ruke. Osamljeni ljudi vjerojatno su skloniji prekomjerno koristiti društvene mreže i možda nisu svjesni da na taj način samo smanjuju vjerojatnost da ostvare neki kontakt uživo. A toga se vjerojatno i boje i tako se vrte u začaranom krugu. Ali ne treba se zavaravati da ovisnost o društvenim mrežama proizlazi samo iz osamljenosti. I odrasli ljudi, čak poneke majke, ne mogu ostaviti mobitel postrani, čak ni dok doje dijete. Što to pokazuje? Ovisnost od koje se treba liječiti, ili samo neodgovornost i nebrigu za vlastito dijete? Razlozi određenog ponašanja nisu uvijek vidljivi na prvi pogled, generalizacije su najčešće netočne. Ali, mislim da bi svatko tko ne može sebe disciplinirati, kome mobitel odnosno različite mreže najčešće kreiraju slobodno vrijeme, trebao neki stručni savjet. Treba vratiti kormilo u svoje ruke!

Zaključno, koristite li i sami, i koje društvene mreže, koja su i kakva iskustva? Ako ne koristite - zašto?

- Ja koristim "stari" oblik komunikacije, a to je e-mail, a od novijih jedino WhatsApp. Putem mejla, osim napisa koji zamjenjuju nekadašnja pisma, izmjenjujem i razne prezentacije koje me opuštaju, oplemenjuju, nasmiju, ili podsjete na neke davne, nažalost, zaboravljene mudrosti. Ali takve poruke sve češće stižu i preko WhatsAppa. Zabavljaju me i nasmiju poruke i videa koji se odnose na različita politička događanja. Ti su uradci vrlo promptni, duhoviti, redovito pogađaju "u sridu". Od ostalih društvenih mreža zazirem. Možda je to i predrasuda, ali naprosto ne vidim potrebu za uključivanjem u nijednu od njih. Jedino kada to požalim neke su društveno korisne akcije (humanitarne, neke prosvjedne...), koje se ponekad najavljuju jedino putem Facebooka. (D.J.)