Magazin
TEMA TJEDNA: OD STEREOTIPA DO PREDRASUDA I NATRAG

Višić: Hrvatsko društvo je na razmeđu vrijednosti
Objavljeno 18. ožujka, 2023.
DOC. DR. SC. MAROJE VIŠIĆ Predavač na Libertas međunarodnom sveučilištu u Zagrebu

Od uspostave neovisne i samostalne RH prošli smo dug put do Schengena i uvođenja eura. Gledajući ukupno, širu i dublju sliku, može li se zaključiti da smo ispunili očekivanja i postali zrela, odrasla i odgovorna demokracija, da se tako izrazim, članica europske zajednice naroda i država, napose EU-a, pitali smo doc. dr. sc. Maroja Višića, predavača na Libertas međunarodnom sveučilištu i urednika biblioteke Ellipsis u nakladničkoj kući Durieux iz Zagreba?



- Europska očekivanja smo ispunili, i još uvijek ih ispunjavamo. Posljednji primjer je uvođenje eura. Euro je jedina kohezijska spona koja je trebala pridonijeti prosperitetu i razvoju između inače raznovrsnih zemalja članica EU-a, a pokazalo se upravo suprotno, da je u zemljama eurozone prouzročio krize i stagnaciju na koje su jedini odgovor bile mjere štednje. Zajednički porezni sustav trebao bi biti pretpostavkom zajedničke valute. Naravno, takav model ne odgovara najvećim europskim ekonomijama. Europska politika je jedno, a nacionalna politika je drugo. Često se interesi tih dvaju politika mogu mimoilaziti, pa čak i suprotstavljati, a znati procijeniti, zastupati i štititi interese vlastite zemlje, čak i onda kada ti interesi ne reflektiraju interese EU-a, znači biti punopravnom i ravnopravnom članicom.

No, ako neke dječje bolesti demokracije ipak još nismo preboljeli, kakvo je zapravo hrvatsko društvo danas, koje su i kakve njegove dominantne odrednice, sustavi vrijednosti...? Jesmo li društvo stereotipa ili suvremenosti, da se poslužimo tim pojmovima? Josip Županov je pisao da RH krasi kontinuitet i promjena...

- Hrvatsko društvo danas je na razmeđu vrijednosti. To vidimo po sve masovnijoj pojavi raznih građanskih inicijativa i pokreta koje dolaze iz čitavog raspona političkog spektra, što samo ukazuje na to da se hrvatsko društvo nalazi u procjepu između tradicije i suvremenosti. Kod nas je, između ostaloga, jedan od kočničara promjena ono što Županov naziva egalitarnim sindromom. Egalitarni sindrom ima sedam dimenzija od kojih su neke u hrvatskom društvu istaknutije od drugih. Ključna dimenzija egalitarnog sindroma je "opsesija o privatniku", koja se pokazuje u suspektnom negativnom stavu prema privatnom poduzetništvu. Kod nas se to manifestira kroz antipoduzetnički duh, odnosno nesklonost privatnom poduzetništvu i riskiranju te izraženoj inklinaciji za zapošljavanje u državnim institucijama i poduzećima, jer će "ti tu biti dobro do mirovine". Osim ove, izražene su još tri dimenzije koje također djeluju kao prigušnica razvoju. To su intelektualna uravnilovka, koja predstavlja vjerovanje da svi ljudi imaju jednake sposobnosti, zatim antiintelektualizam koji se manifestira kroz negativan stav prema znanju i obrazovanju i antiprofesionalizam, koji se odnosi na negativan stav prema stručnosti i ekspertizi. Kriterije stručnosti zamjenjuju politički i ideološki kriteriji, što u konačnici dovodi do pretvaranja profesionalnih organizacija u centre državno-političke moći.

Koje se i kakve negativne pojave odražavaju na identitetsku sliku hrvatskog društva danas? Nerijetko čujemo da u nas između drugih negativnosti još uvijek vlada i tzv. socijalistički mentalitet, uključujući i njegov odraz u politici, da o korupciji i ne govorimo...?

- "Socijalistički mentalitet" (premda nije jasno što to točno znači), ne bi trebao imati negativnu konotaciju, posebice ako bi se kao prema poželjnom modelu išlo prema socijalnoj demokraciji. Javno zdravstvo, školstvo, itd., sve su to tekovine modela socijalne države. Ne vidim odraz "socijalističkog mentaliteta" u politici, pogotovo ne ako ga se vezuje uz korupciju koja je fenomen više specifičan za demokraciju, dakle tamo gdje ima više različitih i suprotstavljenih interesa. Demokracija bi, načelno, trebala biti otpornija na korupciju, ali se u praksi to nije pokazalo tako. Za tranzicijske zemlje ona se pokazala posebno pogubnom jer su u njima tranzicijski procesi manjkavo ili parcijalno dovršeni, što većinu tranzicijskih zemalja čini defektnim demokracijama. U demokratskim zemljama u kojima je korupcija toliko prožela društvo da je prodrla u sve njegove pore, nema suštinske razlike između njih i autoritarnih zemalja, jer je u njima demokracija samo fasada.

Koliko je u RH izražen tzv. sindrom sumnje, odnosno da imamo skeptičan odnos prema državi i romantičan prema domovini, kako je jednom naglasio pokojni Slaven Letica?

- Sindrom sumnje obrnuto je razmjeran općem nepovjerenju u institucije i one na vlasti. Što je povjerenje građana u političke elite i institucije manje, to je sumnjičavost veća. U državama gdje institucije dobro funkcioniraju građani pokazuju visoku stopu povjerenja, čak i kada se dogode novonastale nepredviđene situacije na koje vlast i institucije nemaju spreman odgovor, primjerice bolest COVID-19. Usporedimo procijepljenost u Norveškoj u kojoj građani apsolutno vjeruju vladi te u Hrvatskoj. Građani u gospodarski razvijenim i socijalno jakim demokracijama imaju zalihosnu rezervu povjerenja da će oni na vlasti raditi u njihovom najboljem interesu i za njihov interes, čak i onda kada politika nema spreman i provjeren odgovor. Domovina je subjektivno osjećanje pripadnosti, vezanosti uz neko podneblje iz kojeg potječu naši preci i mi sami, ili je domovina neko drugo mjesto gdje se čovjek skrasio, gdje se osjeća kao kod kuće. Postoji i tzv. dvodomnost, primjerice naša je radna migracija u Njemačkoj koja je domovinom osjećala obje zemlje. U tom smislu država i domovina su razdvojeni entiteti koje ne bi trebalo poistovjećivati. I Kranjčević govori o osjećajima prema domovini, a ne o državi: "Ja domovinu imam; tek u srcu je nosim…".

S obzirom na to da živimo već tri godine u svojevrsnom kriznom stanju (prvo pandemija, pa ukrajinski rat i njegove posljedice, inflacija...), koliko se takvo stanje "od danas do sutra" odražava i na ukupnu društvenu zbilju, na društvene odnose, pa i na promjenu percepcije, ako gledamo na medijsku prezentaciju stvarnosti krcatu crnilom i beznađem?

- Ne bih se složio da živimo u kriznom stanju, već mi se primjerenijim čini situacije opisati kao niz izvanrednih stanja. Postoji stvarnost i postoji medijska konstrukcija zbilje. Potonja je ta koja svijet oslikava neprijateljskim, okrutnim, kaotičnim, ratobornim i nesigurnim mjestom. Funkcija medija više nije pošteno, pravovremeno i nepristrano informirati, nego kreirati spektakl i biti produženom rukom politike. Mediji stvaraju nekog unutarnjeg ili izvanjskog "neprijatelja" koji nam "prijeti" i kojeg samo ujedinjeni možemo pobijediti. To je klasičan medijski narativ koji se koristi kako bi se narod homogenizirao i dao neupitno podršku raznim politikama. Dakle, mediji služe za proizvodnju legitimiteta i pristanka, što se može dobro vidjeti na nizu primjera, od izvještavanja o pandemiji bolesti COVID-19 koje je obilovalo dezinformacijama, misinformacijama i lažnim vijestima, pa do intenzivne medijske kampanje koja nas nastoji uvjeriti da smo svi u ratu s Rusijom.

Postoji u društveno-humanističkim znanostima mitomanski element, svojevrsna sekularna verzija općeg potopa. Tako su se predviđali razni krajevi: povijesti, civilizacije, ideologije, utopije, sukob kultura, itd. Međutim, ništa se od toga nije obistinilo, niti će se, prema mojoj prosudbi, obistiniti. Izvanredna stanja i krize uvijek su bili pokretači civilizacije. (D.J.)
Možda ste propustili...

PUT IZ LABIRINTA: ANTE MIHALJEVIĆ, O MUŠKO-ŽENSKIM ODNOSIMA...

Muškarci se koriste riječima kao alatom, a žene kao kistom

TEMA TJEDNA: DVIJE GODINE UKRAJINSKE DRAME

Nikola Petrović: Situacija je nalik na prvi svjetski rat

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana