U procesu pregovora Republike Hrvatske i Republike Slovenije oko razgraničenja pokazali su se kao velika kočnica na hrvatskom putu u Uniju. Stav Europske unije bio je jasan - bezrezervna potpora Sloveniji kao članici Unije! Ipak je upućen nalog Ljubljani da se to pitanje riješi u vidu dobrosusjedskih odnosa, a ne da se stvara problem između Hrvatske i Europske unije, a kako je to Slovenija htjela prikazati.

U cilju rješenja ovog međudržavnog spora parafiran je (ne i potpisan) sporazum Račan - Drnovšek, 20.7.2001. godine, kao i sporazum Sanader - Janša, na Brijunima, 10.6.2005., ali to su bili neuspješni pokušaji rješenja graničnog spora, budući da nikada ti parafirani potpisi nisu dobili potvrdu Sabora. Hrvatska i Slovenija nakon toga pristupile su arbitraži, što je bio uvjet da Slovenija deblokira pristupne pregovore za ulazak Hrvatske u EU.

No onda je uslijedila afrea - hrvatski mediji objavili su 22. srpnja 2015. transkripte i audiosnimke dvaju telefonskih razgovora između slovenskog arbitra dr. Jerneja Sekoleca s jedne strane, i zastupnice Slovenije u tome postupku gđe Simone Drenik, s druge strane. Iz transkripata se moglo uočiti da je arbitar Sekolec obavio brojne razgovore, imao je večere i pisanu komunikaciju s drugim arbitrima i članovima tehničkog osoblja tajništva, i sve to trinaest mjeseci nakon dovršenja usmene rasprave. Hrvatska je Sloveniji predložila obostrano okončanje tog sporazuma i dodala je da "od datuma ove note Republika Hrvatska prestaje primjenjivati Arbitražni sporazum", i to na temelju jednoglasne odluke Sabora. Od tog trenutka Hrvatska više nije sudjelovala u postupku pred Tribunalom te danas smatra da su sam ribunal i sve odluke koje je on donio za nju - nepostojeći. Kao rezultat hrvatskih odluka, hrvatski arbitar profesor Budislav Vukas podnio je ostavku.      

Predsjednik Tribunala Gilbert Guillaume imenovao je nove arbitre, i to u ime Slovenije ambasadora Rolfa Einara Fifea iz Norveške, a u ime Hrvatske profesora Nicolasa Michela iz Švicarske. U tome obnovljenom sastavu Tribunal je 17. ožujka 2016. održao usmenu raspravu glede svoje nadležnosti, na koju se Hrvatska nije odazvala. U izrečenoj presudi ustanovljeno je da su dr. Sekolec i gđa Drenik djelovali u kršenju Arbitražnog sporazuma (što je Slovenija već bila priznala); ali da taj Sporazum ostaje na snazi i da se arbitražni postupak nastavlja u skladu sa Sporazumom.

Bivša vlada Mire Cerara zbog neprovođenja arbitražnog rješenja, na čijoj implementaciji Ljubljana inzistira, podnijela je tužbu sudu EU-a u Luksemburgu. U tužbi Slovenija, između ostaloga, navodi da Hrvatska "jednostranim nepoštivanjem" arbitražne presude odbija vladavinu prava kao temeljnu vrijednost EU-a.

Premijer Andrej Plenković novom je slovenskom premijeru Robertu Golobu otvoreno rekao na 17. bledskom strateškom forumu da presuda arbitražnog suda o granici dviju zemalja za Hrvatsku ne postoji te da ju Hrvatski sabor nikad neće ratificirati. Uz to, naglasio je da su Hrvatska i Slovenija prijateljske zemlje i da trebaju staviti u fokus ono što nas zbližava, a ne razdvaja, a ta tema će se rješavati s vremenom.

Sad ponešto o povijesti. Naime, radeći kao geodetski stručnjak na izradi osnovne državne karte, i to na signalizaciji za aerofotogrametrijsko snimanje i dešifraži, došao sam do sljedećih saznanja:

Vlasnici zemljišta s obje strane Dragonje bili su Hrvati kojima je Agrarnom reformom 1946. godine oduzeto zemljište i pripojeno državnoj solani u Sečovlju.

Granica između Hrvatske i Slovenije bila je na rijeci Dragonji, koja je plavila Sečovsko polje, Drage te solane na ušću Dragonje. U cilju sprječavanja poplava iskopan je mali kanalić Sveti Odorik, koji ipak nije mogao u potpunosti regulirati podzemne i nadzemne vode.

Kako je u proljeće 1946. godine rijeka Dragonja poplavila dolinu i solane zapovjednik zone "B", slobodnog teritorija Trsta, potpukovnik i komesar Primorsko-goranske divizije Mirko Lenac, naložio je hitno regulaciju rijeke Dragonje. Međutim, u tijeku posla savezni ministar industrije i poljoprivrede Boris Kidrič povlači Mirka Lenca iz Kopra i na njegovo mjesto postavlja Miloša Stamatovića, desnu ruku Borisa Kidriča. Po dolasku Stamatovića počinje čišćenje, proširivanje i produbljivanje zapuštenog kanalića Sveti Odorik. Radovima je rukovodio dr. Božidar Ekl, uz pomoć Nikole Vekarića. Važno je naglasiti da je kanal Sveti Odorik cca 500 metara jugoistočno od starog toka rijeke Dragonje, što znači na Hrvatskom teritoriju. Tako iskopan, uređen i prošireni kanal nazvan je regulirani tok rijeke Dragonje. Jugoslavenska komisija za granice odlučila je 10.2.1947. godine da granica između Slovenije i Hrvatske bude na rijeci Dragonji (ali sada u koritu kanala Sveti Odorik, koji je preimenovan u tok rijeke Dragonje). Tako je Hrvatska izgubila oko 80 hektara teritorija na kojem se sada u dijelu nalazi i Portoroški aerodrom.

Prvo načelo prava mora - "kopno dominira morem" - znači da kopno daje obalnoj državi pravo na more koje oplakuje njezine obale. Dakle, kopnena granica je osnova razgraničenja na moru. Zato je važno da Hrvatska dobije svoje državne granice prema Sloveniji na starom toku rijeke Dragonje, ako je to ikako moguće ostvariti.

Na zemljovidima se prvotno stanje s Dragonjom na sjeveru i kanalom Sv. Odorika na jugu postupno mijenjalo. Tako se na novijim zemljovidima za prirodno korito Dragonje pojavljuje naziv Stara Dragonja, dok kanal Sv. Odorika postaje jednostavno Dragonja te njegovo ušće postaje na zemljovidim ušće Dragonje.

Možemo li točno odrediti kada je Slovenija jednostrano izvršila papirnatu i fizičku (na terenu) promjenu naziva rijeke Dragonje na kanal Sv. Odorika? Prikupljeni materijali prikazuju da se to postupno događalo u razdoblju od 1958. do 1964. godine, od publikacije Muzeja solinarstva, u kojoj je kanal Sv. Odorika dobio novi naziv Novi tok rijeke Dragonje do 1964. godine, kada su Slovenci prilikom čišćenja i rekonstrukcije korita rijeke Dragonje skrenuli korito rijeke u taj kanal te iznad mosta stavili natpis "reka Dragonja"! Geodetsko preusmjeravanje izvršio je Geodetski zavod Kopra, a sam projekt Vodna skupnost Koper.

Današnja granica Republike Hrvatske i Republike Slovenije baštini razgraničenje Federalne države Hrvatske, odnosno Narodne Republike Hrvatske, u razdoblju od 1945. do 1956. godine. Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ) proklamiralo je načela o razgraničenjima na saveznoj razini, pa se uspostavljene granice nazivaju avnojevskima. Granice je prvi put sustavno naznačio bivši sekretar predsjedništva ustavotvorne skupštine predsjedništva AVNOJ-a i višestruko odlikovani Crnogorac Mile Peruničić, 24. veljače 1945., u svom govoru na predsjedništvu AVNOJ-a. Međutim, one su bile neprecizno zacrtane s nizom područja čija je pripadnost bila nejasna, jer ih Peruničić u svom izlaganju nije precizirao, a zato su i mijenjane na nizu mjesta sve do 1956. godine. Dijelovi granice koji su se oslanjali na nekadašnju granicu Banske Hrvatske prema Kranjskoj i Štajerskoj bili su prilično jasni, a problemi su nastajali uglavnom zbog promjena administrativne pripadnosti tih krajeva za vrijeme Kraljevine SHS, odnosno Kraljevine Jugoslavije, pogotovo ako se radilo o stanovništvu s manjinskim identitetom u Hrvatskoj, dakle o grkokatoličkim Hrvatima, ili o pravoslavnim Srbima. Granica sa Slovenijom imala je žarišta poput Drage i Radatovića na Žumberku, u kojoj do tada nije postojala ustaljena hrvatsko-slovenska granica, dok su zadnje promjene izvršene 1956. godine.

Prostor koji je postao dijelom Vojne krajine, a nije bio uz samu granicu, jest bilo upravo žumberačko gorje koje se nalazilo na važnoj strateškoj poziciji, jer je predstavljalo prirodnu prepreku na putu za Kranjsku te je tako bilo važno taj prostor također iskoristiti za obranu. U prošlosti je ovaj kraj bio vrlo slabo naseljen te su austrijske vlasti tamo odlučile naseliti novo, uskočko stanovništvo, iz brojnih krajeva pogođenih osmanlijskim napadima.



Dolazak Uskoka na Žumberak neposredno je povezan s napredovanjem Turaka prema zapadu i osvajanjima u Bosni. Turski osvajači došli su na šire žumberačko područje iz Bosne 120 godina (prvi upad 1408. - Turci pljačkaju Žumberak i okolna mjesta Metliku i Črnomelj), prije negoli će prva veća skupina organiziranih ratnika naseliti Žumberak. Zbog čestih i iznimno teških pustošenja od strane Turaka na žumberačkom području tijekom cijelog 15. stoljeća, na tom je području znatno smanjen broj stanovništva. U samo šezdeset godina prije doseljenja Uskoka zabilježeno je čak šesnaest velikih prodora. U tom vremenu Žumberak je postao vrlo nesigurno područje, napušteno i zaraslo u šumu.

Još prije dolaska Ferdinanda I. Habsburškog na hrvatsko-ugarsko prijestolje, prostor Žumberka postaje privlačan brojnim vlastelinima. Zbog toga se još na početku 16. stoljeća planira suradnja s vlastima Štajerske, Kranjske i Koroške u obrani od Osmanlija. Prema kazivanju Mile Vranešića (žumberački grkokatolički biskupski vikar protajerej) na Žumberku postoji i podjela po mentalitetu Žumberčana grkokatoličke vjeroispovjesti i Žumberčana rimokatoličke vjeroispovijesti.

Prva slovenska komisija za razgraničenje djelovala je pri Osvobodilnoj fronti već potkraj 1941. te početkom 1942. godine. Znanstveni institut pri izvršnom odboru OF-a osnovan je 12. siječnja 1944., na čije je čelo imenovan dr. Fran Zwitter, Slovenac koji je osnovao Institut izvršnog vijeća Oslobodilne fronte, a kasnije radio u Beogradu kao stručnjak za granice u ministarstvu vanjskih poslova.

Hrvatska suradnja sa slovenskim institucijama odlično je funkcionirala u pogledu zajedničkog interesa, borbe za Istru i Trst. U pogledu međurepubličke granice već je na sastanku CK KPH, održanom 26. lipnja 1945., u Zagrebu, Marko Belinić (odlikovan ordenom Narodnog heroja 24.7.1953., i član Komunističke partije od 1934., kasnije i predsjednik SUBNOR-a), iznio upozorenje da kod Slovenaca postoji izvjesni šovinizam u odnosu prema Hrvatima te da ne daju da se hrvatske pogranične zemlje (oranice) obrađuju.

Na temelju matičnih knjiga umrlih i vjenčanih, Župa Sošice donosi podatke o intenzitetu kontakata Hrvata i Slovenaca u pograničnoj zoni Žumberka. Vidljivo je da su te veze bile uske tijekom gotovo petostoljetne povijesti u zajedničkoj državi, ali da su bračne veze bile ograničene zbog razlike u vjeroispovijesti.



U prikupljanju i obradi podataka pomogao mi je školski kolega Čedomir Sekulić, vlasnik geodetskog ureda u Ozlju. Daljne israživanje ukazuje da je Hrvatska davno propustila sagraditi ceste do tri veća sela na Žumberku, koja su se onda prometno povezala s Metlikom, pa se u Hrvatsku iz Drage može jedino preko Slovenije. Tako je Hrvatska izagubila čak 400 hektara zemljišta. Usput da spomenem kako se kod Sošica nalazi i Jazovka, spomen-obilježje na jugokomunističke zločine. U samome mjestu ima možda dvadesetak kuća te dosta vikendica uz cestu, koje se i dalje grade. Inače je pošta jedina koja, još uvijek, radi u mjestu svaki radni dan. Čak i lokalna birtija radi samo vikendom, dok su knjižnica i čitaonica zatvorene, kao i sve lokalne trgovine. Sve u svemu, Žumberak je doživio demografski slom jer ima 90 % manje stanovnika danas nego prije 30-ak godina, a prosječna životna dob stanovništva je iznad 65 godina.

Možda najvažnija točka graničnog spora sa Slovenijom je o vrhu žumberačkog gorja, Svetoj Geri, ili kako je Slovenci zovu - Trdinov vrh. Iako Slovenija priznaje da je vrh te gore neupitno hrvatski prema katastarskom načelu, sporan joj je odašiljač koji je prije četrdesetak godina tamo postavila Slovenska državna televizija. Potrebito je znati da se tamo za vrijeme SFRJ-a nalazila manja postrojba vojnika i prislušna postaja koju je hrvatski ZNG 1991. godine privremeno predao na čuvanje slovenskoj teritorijalnoj obrani kako bi se mogla posvetiti ostalim zadaćama. Kasnije je to postao predmet spora, jer je u Ljubljani prevladalo stajalište da se Sveta Gera neće vratiti Hrvatskoj sve dok se definitivno ne riješe i sva ostala granična pitanja i na kopnu i na moru. U vojnom objektu je od 1991. godine slovenska vojska, iako je nedvojbeno riječ o hrvatskom teritoriju, čak i prema sporazumu Drnovšek - Račan.

Sudionik usmenog dogovora s Matom Granićem Milan Kučan, 2004. je za Večerni list rekao: "O tome sam često govorio, ali je u slovenskoj politici moje mišljenje, nažalost, ostalo usamljeno. Vrijeme je da Slovenija to vojno uporište isprazni. Nije moguće opravdati da tamo ima svoje vojnike. Još je manje opravdano da su vojnici na granici s Hrvatskom, ali na Svetoj Geri je i dalj slovenska vojska".

Slovenski mediji nedavno su objavili da njihovi vojnici na Svetoj Geri, kojih je tamo stalno desetak, traže dodatak na plaću zato što, kažu, služe u "stranoj zemlji"! To znači da Slovencima naša vojarna na Svetoj Geri nikada nije trebala, ali je koriste zbog mnogih drugih neriješenih pitanja s Hrvatskom - od Piranskog zaljeva, preko Ljubljanske banke i stare devizne štednje, pa do Schengena.

Iako je arbitražni sud u Haagu, koji Hrvatska ne priznaje, a Slovenija inzistira na njemu, odlučio još sredinom prošle godine da je Sveta Gera nedvojbeno Hrvatska, kao što je uvijek i bila, to je i dalje posljednji okupirani državni teritorij RH. Nigdje oko dvije kapelice (Svetog Ilije i novosagrađenoj slovenskoj) nema nikakve oznake, a kamoli da je riječ o državnoj granici, jedino na novosagrađenoj slovenskoj kapelici, koja se nalazi na samo desetak metara od kapelice Sv. Ilije iz 16. stoljeća, u podnožju jednog od njezinih stupova, stoji oznaka da je sagrađena uz pomoć fondova EU-a.

U katastarskim općinama Sekulići u Hrvatskoj i Bušnja vas u Sloveniji, egzistira vrlo interesantan primjer korištenja staze, prolaza i provoza iz Republike Slovenije u Republiku Hrvatsku. Neupitno je da su se svagdašnji vlasnici nekretnina za dolazak na svoju nekretninu koristili putovima koji su bili u vlasništvu slovenske države i slovenskih građana, koji to nisu na nikakav način sprječavali, pa je na taj način izvršen sadržaj služnosti. Isto tako, na hrvatskoj enklavi su izgrađene kuće, kao i na slovenskom okruženju, vjerojatno još u vrijeme bivše države, pa su iste dobile priključak na infrastrukturu.

Katastarske karte s granicama vlasništva, koje su izvornik za Situacijski plan 1, izrađene su prije više od 100 godina i kroz čitavo to vrijeme katastarske čestice u k.o. Bušinja vas (Slovenija) bile su poslužne nekretnine u korist povlasnih nekretnina u k.o. Sekulići (Hrvatska) te na taj način i kroz sve to vrijeme izvršavan je sadržaj služnosti.

Budući da su vlasnici povlaštenih nekretnina stekli stvarne služnosti pošteno posjedujući i izvršavajući sadržaj služnosti kroz dugi niz godina, a vlasnici poslužnih nekretnina nisu se tome protivili, ispunjene su zakonom predviđene pretpostavke (iako služnost nisu upisali u zemljišne knjige), odnosno Zakon ih ovlašćuje da izvrše upis u gruntovnicu. Međutim, služnost, koja nije upisana u zemljišne knjige, neće djelovati prema trećemu stjecatelju prava vlasništva, koji je bio u dobroj vjeri i koji je svoje pravo upisao u zemljišne knjige. Stoga će takav stjecatelj steći nekretninu bez prava stvarne služnosti, odnosno služnost će se ugasiti. Kao pretpostavka pozivanja na načelo povjerenja u zemljišne knjige traži se, dakle, dobra vjera stjecatelja vlasništva, neovisno o zemljišno knjižnom stanju, koji nije znao, niti je morao znati za postojanje služnosti.

Ukupno uzevši, gledajući širu sliku cijelog problema, proizlazi da je rješenje ovog neuobičajenog slučaja mogućno samo u kontekstu bilateralno-političkih odnosa. Drugim riječima, dvije se države trebaju dogovoriti, a zakoni predmetnih država moraju se oko tog problema usuglasiti. Ili kako je to govorio Konfucije: Na dobro valja uzvratiti dobrim, a na zlo pravednošću!

Piše: Želimir Buzuk, dipl. ing. geodezije iz Osijeka