U ovo prigodno, korizmeno vrijeme, Đakovački kulturni krug objavio je monografiju “Posljednja večera, freska Alexandera Maximilliana Seitza u Strossmayerovoj katedrali”, autora Mirka Ćurića.

Knjiga je otiskana na 96 stranica u boji, u tvrdom uvezu s ovitkom, na kojem je izdvojen središnji prizor Seitzove “Posljednje večere”, koju je naslikao 1874., kao jednu od prvih fresaka u đakovačkoj katedrali, kojoj je i sam biskup Strossmayer posvetio mnogo pozornosti. Strossmayer je posebno brinuo o slikarskom programu katedrale, koji je osim zadaće da vjernici na freskama prepoznaju važne događaje iz Biblije koje im se tumači na misi, odnosno da ponudi Bibliju u slikama, kao važan zadatak imao i aproprijaciju kanonskih motiva zapadne umjetnosti, a o čemu Strossmayer zapisuje:

”Sudeći po ovoj prvoj slici možemo si predstaviti, od koje važnosti bit će za monumentalnu crkvenu umjetnost u našoj domovini onaj veličanstveni niz slika, kojima će slavni Seitzi našu divnu crkvu ukrasiti. Ove slike mogu se u našoj domovini smatrati prvom pojavom na polju one uzvišene crkvene umjetnosti, koja je kod drugih naroda toli cijenjena bila.”

Umjetničkom blagu katedrale u pravilu se pristupa kao cjelini, pa tako i fresko programu, pa se pojedini njezini elementi analiziraju u funkciji ukupnog programa ostvarenog gradnjom katedrale. Takav pristup ponekad umanjuje pojedine, iznimno vrsne umjetničke dosege unutar katedrale, ali i ono što je želio graditelj katedrale, posebno fokusiran na pojedinačna umjetnička djela, pa tako i na freske oca i sina Seitza, koje u različitim tiskovinama pojedinačno opisuje i prezentira hrvatskoj javnosti, od 1873. do 1882.

Nizom malih monografija Đakovački kulturni krug nastoji izdvojiti pojedina umjetnička djela ili elemente Strossmayerove katedrale, koji zaslužuju samostalan pristup. Do sada su objavljene monografije: “Kripta, najveća hrvatska podzemna crkva” (2015.), “Križni put u Strossmayerovoj katedrali akademskog slikara Luje Lozice” (2016.), “Božić, Porodjenje Isusovo Ludovica Seitza, najpoznatija freska u Strossmayerovoj katedrali” (2017.), “Poklonstvo kraljeva (Sveta tri kralja), zamišljena i izvedena freska u Strossmayerovoj katedrali” (2019.).



Očekivano se među motivima u okviru slikarskog programa našla i “Posljednja večera”, koja je ne samo zbog važnosti teme, nego i zbog kanonskog Leonardovog djela, morala dobiti i svoju đakovačku, Strossmayerom obilježenu verziju, jer je Leonardovu fresku Strossmayer posebno cijenio. U raspodjeli slikarskih zadataka između oca i sina taj je posao preuzeo otac, Alexander Maximilian Seitz (München, 1811. - Rim, 1888.), veliki slikar nazarenske škole, osebujan čovjek i jedan od najomiljenijih umjetnika svoga vremena, posebno omiljen među Đakovčanima koji su s njim surađivali tijekom njegovog rada u Đakovu, neformalno odjevenog u tursko ruho, što je zorno prikazao naslikavši samoga sebe na freskama “Ulazak u nebo” (1881.), i “Mojsije prima ploče Zakona” (1882).

Osim tekstova Mirka Ćurića, u monografiju je uvršteno pismo Alexandera Maximilliana Seitza o audijenciji kod Svetoga Oca, kojem je tom prigodom slikar predočio svoj rad u đakovačkoj katedrali te tekstovi o freski “Posljednje večere”, ili njezinom autoru, koje su napisali Josip Juraj Strossmayer, Iso Kršnjavi, Milko Cepelić, Ivan Rogić i Antun Jarm.