Svakog proljeća okućnice preplave milijuni cvjetova predivne magnolije. Ovisno o sorti, mogu se saditi u velikim, ali i malim vrtovima. U rod magnolija pripada više od 200 vrsta cvatućih listopadnih i zimzelenih grmova i stabala koji podrijetlo vuku iz Azije i Sjeverne Amerike odakle su se proširili diljem svijeta. U kontinentalnom su dijelu češće listopadne magnolije, poput one zvjezdastog oblika cvijeta – Magnolia stellata ili Magnolia liliflora koje narastu 2- 5 metara, dok je u priobalju najčešća – velikocvjetna magnolija, Magnolia grandiflora, koja može narasti i viša od 20 metara.

Iako je moguća njihova sadnja u skupinama s drugim drvećem, ipak njihova ljepota, naročito u vrijeme cvatnje, dolazi do izražaja ako su posađene samostalno. Sade se na dubokim, dobro odvodnjenim tlima kisele do neutralne reakcije, dok velikocvjetna magnolija podnosi tla alkalne reakcije. Uspijevaju na punom suncu ili na blago zasjenjenim područjima, a iako se mogu saditi u većem dijelu godine, preporučljiva je proljetna sadnja kada dolazi do bržeg proraštanja okolnog tla.

Kako magnolija ima plitak korijen, biljke ne smijemo saditi preduboko jer duboko posađene biljke najčešće brzo uginu ili u najboljem slučaju preživljavaju određeno vrijeme, a također trebamo biti oprezni i kod kasnijeg okopavanja. Ne podnosi presađivanje, pa je potrebno 3 - 5 godina kako bi se biljke prilagodile novom staništu te prvi put procvjetale.

Velikocvjetna magnolija zimzeleno je stablo visine do 30 m, promjera krošnje 4 – 8 m. Cvate od svibnja, a cvatnja se nastavlja kroz lipanj i srpanj. Najljepša je ako grane sežu do samog tla te stoga zbog svoje širine nije pogodna za sadnju u skučenim prostorima. Cvijet Magnolije liliflore podsjeća na čašku tulipana. Cvjeta kasnije od zvjezdaste magnolije, a cvjetovi su također kratkotrajni. No zbog cvatnje na starim i novim granama broj cvjetova po stablu je velik, pa se u njima može uživati nekoliko tjedana.