Inflacija predstavlja kontinuirani porast razine cijena ili smanjenje vrijednosti novca. U Hrvatskoj kretanje razine cijena prati Državni zavod za statistiku (DZS), a inflaciju izračunava na mjesečnoj i godišnjoj razini prateći i uspoređujući cijene baznog (početnog) i izabranog konačnog razdoblja. To može biti, primjerice, veljača 2023. u odnosu na veljaču 2022. (godišnja razina) ili veljača 2023. u odnosu na siječanj 2023. (mjesečna razina). Pri izračunu inflacije DZS slijedi metodologiju Međunarodne organizacije rada i Statističkog ureda Europske unije (EU) - Eurostata, kaže prof. dr. sc. Đula Borozan s Ekonomskog fakulteta u Osijeku.

No građane više od teorije zanima inflatorna praksa. A ona nije baš utješna...?

- Za građane je najzanimljivija inflacija izračunata na temelju podataka o kretanju indeksa potrošačkih cijena; dakle, praćenjem cijena potrošačkih dobara i usluga koje svakodnevno kupujemo, a kakvi su primjerice hrana, piće i gorivo. Prema najnovijim podatcima DZS-a, cijene potrošačkih dobara i usluga su u Hrvatskoj u veljači 2023. porasle u odnosu na veljaču 2022. u prosjeku za 11,9 %, dok su u odnosu na siječanj 2023., prema prvoj procjeni, porasle za 0,2 %. Tom porastu cijena na godišnjoj razini najviše je pridonio porast cijena hrane, pića i duhana (za 15 %) te energije (za 13,4 %). Riječ je, dakle, o proizvodima koje uglavnom svakodnevno kupujemo i plaćamo; zato tu inflacije i tako bolno osjećamo.

Volimo i trebamo uspoređivati našu ekonomsku situaciju sa situacijom u drugim zemljama kako bismo ju mogli bolje ocijeniti, ali i ocijeniti uspješnost naše makroekonomske politike. Kada je u pitanju inflacija, prema podatcima Eurostata, ona je na godišnjoj razini u EU-u iznosila 8,5 % u veljači ove godine, što je značajno manji prosječni porast u usporedbi s našom zemljom. Doprinositelji su joj isti - porast cijena hrane, pića, duhana i energije. S obzirom na visinu inflacije u siječnju ove godine, naša se zemlja našla na 5. mjestu. Višu inflaciju od nas imale su samo Slovačka i baltičke zemlje (Litva, Latvija i Estonija). Ipak, gledajući unatrag nekoliko mjeseci, inflacija usporava i u našoj zemlji. Hoće li se usporavanje nastaviti, ovisi o tome koliko će biti novo poskupljenje koje najavljuju mnogi gospodarstvenici.

Cijene pojedinih proizvoda mogu rasti, a da se inflacija smanjuje! Nije li to apsurdno, kako to komentirate...?

- Gledajući što se događalo s inflacijom u našoj zemlji od 2000-ih godina, možemo ustvrditi kako se ona kretala na razini blage inflacije (izuzevši 2008.). Bila je pod kontrolom Hrvatske narodne banke (HNB) u čijoj se nadležnosti i nalazi održavanje stabilnosti cijena. Inflacija nije predstavljala neki problem. Tome u prilog govori i činjenica da je naša zemlja udovoljila kriteriju inflacije, jednom od kriterija pristupanja eurozoni, a prema kojem je bilo potrebno zadržati inflaciju na razini manjoj od 1,5 postotnih bodova iznad stope triju država članica koje su ostvarile najbolje rezultate.

Moguće je zamijetiti kako smo uglavnom bili suočeni s inflacijom, ali i kako je u razdoblju 2014. - 2016. inflacija bila negativna. Negativna inflacija, stručno nazvana deflacija, jest situacija smanjenja razine cijene u odnosu na prethodno uspoređivano razdoblje.

Međutim, jedno su statistički podatci, a drugo su naše percepcije...?

- Percepcije mogu biti uzrokom nepovjerenja prema podatcima o kretanju inflacije koje objavljuje DSZ. Naime, teško je sjetiti se situacije negativne inflacije jer je naša subjektivna ocjena da cijene neprestano rastu. Istraživanje HNB-a potvrđuje nesklad između stvarne stope inflacije i naše percepcije o visini inflacije, pri čemu - pokazalo se - percipiramo inflaciju znatno većom nego što to ona jest. Jedan od razloga tom dojmu je činjenica da smo svjesniji povećanja cijena proizvoda koje kupujemo, nego njihova smanjenja, a koje često ignoriramo. Osim toga, visinu inflacije često percipiramo prema najvećom poskupljenju proizvoda koji su nam važni. Nadalje, cijene pojedinih proizvoda mogu rasti, drugih padati, a da svejedno - ako više rastu cijene onih koji ulaze u potrošačku košaricu za izračun inflacije - imamo inflaciju (ili deflaciju ako više padaju). Ne zaboravimo, izračun inflacije (i deflacije) baziran je na uprosječivanju ponderiranih cijena potrošačkih dobara i usluga koje kupuje tipično kućanstvo. A prosjek je takav - spojimo kupus i mljeveno meso pa dobijemo… sarmu!

Inflacije je počela značajnije rasti u našoj zemlji 2021. godine. Sinergijska je to posljedica egzogenih čimbenika kakvi su poremećeni dobavni globalni lanci i energetski poremećaji zbog pandemije koronavirusa i agresije Rusije na Ukrajinu. Međutim, naši domaći problemi dali su dodatni poticaj tom porastu cijena te pokrenuli inflatorna očekivanja, a kod nekih intenzivirali i onu nisku ljudsku osobinu - pohlepu. Rezultat su toga više cijene već ionako visokih cijena.



Koji je zapravo glavni problem koji u Hrvatskoj generira takav rast cijena...?

- Uvođenje eura uklonilo je prepreku konverzije cijena izraženih u eurima i kunama te ukazalo na glavnu refleksiju problema - naše su cijene previsoke u odnosu na naš bruto domaći proizvod (BDP) po stanovniku i naše plaće, odnosno našu kupovnu moć! Uzimajući u obzir BDP po stanovniku, prema podatcima Eurostata za 2021., bili smo na 70 % EU prosjeka, a prema prosječnoj mjesečnoj netoplaći na posljednjem mjestu među članicama eurozone. K tome, podatci iz istog izvora pokazuju kako je 26 % od ukupnih potrošačkih izdataka prosječno hrvatsko kućanstvo izdvajalo za kupovinu hrane i pića, dok je prosječno europsko kućanstvo za tu istu svrhu izdvajalo 15 %. Posljedica je to činjenice da smo siromašniji, ali i da su nam hrana i piće skupi, i to ne samo sada, kada je euro postao naša domaća valuta, već je to bio slučaj i puno prije.

Kažete da treba razlikovati između rastućih cijena i visokih cijena, a njihovi uzročnici mogu biti različiti. Koji su onda izvori visokih cijena u Hrvatskoj...?

- Prodajna cijena (odnosno kupovna cijena iz naše potrošačke perspektive) proizvođača/trgovca uključuje, krajnje generalno i apstraktno gledano, tri elementa: trošak koji čine cijene ulaznih komponenti (npr. rada - plaće, sirovina i materijala, energenata, administracije, marketinga, distribucije i sl.), trošak koji čine fiskalni i parafiskalni nameti (npr. porezi i doprinosi, različite naknade koje se plaćaju državi, agencijama, javnim poduzećima i lokalnim jedinicama uprave i samouprave) te marža (tj. dobit po jedinici proizvoda kao razlika između prodajne cijene i troškova koštanja proizvoda). Povećanje cijena i visoke cijene mogu biti proizvod sva ta tri elementa.

Za prvi element prodajne cijene direktno je odgovoran proizvođač/trgovac. Naravno, često oni ne mogu utjecati na ulazne cijene, posebice ako je riječ o "malim" proizvođačima ili trgovcima. Međutim, izuzetno je važno koliko su inovativni, produktivni i konkurentni, tj. koliko efikasno koriste resurse u stvaranju gotovog proizvoda. Međunarodna istraživanja o konkurentnosti, npr. Instituta za razvoj poslovnog upravljanja iz Lausanne, pokazuju da naši gospodarstvenici, u prosjeku, ne raspolažu najnovijim znanjima, inovacijama i tehnologijama koje bi im omogućile konkurentno pozicioniranje na tržištu. Posljedica toga je neefikasnost, odnosno veći troškovi koštanja te posljedično veće cijene proizvoda. Kupujući njihove proizvode mi u biti plaćamo njihovu neefikasnost i podržavamo ih u takvom poslovnom ponašanju.



Kao uteg uspješnom poslovanju mnogi uvijek iznova navode prevelike fiskalne i parafiskalne namete, prevelike marže...?

- O veličini opće države, tj. javnog sektora i njegove konkurentnosti ovisi veličina drugog elementa (ili kategorije) koja utječe na visinu prodajne cijene. Poslodavci uporno i godinama ističu kako su fiskalni i parafiskalni nameti preveliki u Hrvatskoj i kako bi njihovo smanjenje doprinijelo povećanju konkurentnosti hrvatskog gospodarstva. Takvih nameta, kako se može pročitati u medijima, je oko 500, a po udjelu poreza na proizvode i usluge u BDP-u, prema Eurostatu, Hrvatska prednjači u Europskoj uniji. Međutim, osim legalnih fiskalnih i parafiskalnih nameta, koji su sami po sebi preveliki, postoje i oni ilegalni, u obliku mita, korupcije i nepotizma, a koji opterećuju prodajne cijene proizvoda. Mito i korupcija te ortački kapitalizam ogromne su pošasti našeg gospodarstva i društva; oni su istovremeno i naša ozbiljna razvojna kočnica. O raširenosti mita, korupcije i ortačkog kapitalizma svjedoče istraživanja javnog mnijenja, svakodnevni skandali o poslovnim vezama "političke" i "poslovne" elite koje razotkrivaju i objavljuju mediji, ali i pozicija Hrvatske prema indeksu percepcije korupcije u javnom sektoru - prema tom indeksu nalazimo se među korumpiranijim zemljama članicama EU-a. Od nas su lošije Bugarska, Mađarska i Rumunjska. Dokazati ne možemo, ali za pretpostaviti je da se troškovi mita i korupcije te ortačkog kapitalizma, uz neefikasnost javnog sektora, reflektiraju u povećanoj prodajnoj cijeni proizvoda.

Visina trećeg troška je vezana uz maržu, tj. dobit koju proizvođači/trgovci ostvaruju na prodanom i naplaćenom proizvodu ili usluzi. Marža je legalni, normalni i razumljiv dio prodajne cijene. Proizvođači i trgovci moraju zaraditi. Međutim, problem nastaje kada su marže prevelike, rezultat pohlepe i nemoralnog iskorištavanja situacije. Na visinu marže utječe, između ostalog, stupanj konkurencije na strani ponude i potražnje. Što je konkurencija veća, a kupci zahtjevniji i sofisticiraniji u svojim zahtjevima prema odnosu cijene i kvalitete proizvoda, to su proizvođači/trgovci prisiljeni imati konkurentnije cijene, a to često znači manje marže i niže cijene. Konkurencija u Hrvatskoj generalno nije velika, a vodeći proizvođači/trgovci diktiraju uvjete i odnose veličina, uključujući i cijene proizvoda i usluga. Ako najmoćniji trgovac prodaje neki svoj proizvod za 100 € i ostvaruje profit od 50 €, drugi trgovac će ga vjerojatno prodavati za nešto manje eura, ostvarujući pri tome manji, ali svejedno i te kako zadovoljavajući profit. Neće najvjerojatnije sniziti cijenu na 55 €. A da je konkurencija veća, situacija bi bila drukčija.

I na kraju, dotaknimo se još i inflatornih očekivanja i neizvjesnosti koja se formira na bazi percepcije građana i gospodarstvenika o ekonomskoj situaciji i politici, sadašnjoj i budućoj, u zemlji i okružju. Ako gospodarstvenici očekuju povećanje cijena u skorašnjoj budućnosti, dio njih povećat će cijene u sadašnjosti… za svaki slučaj… da ne izgube kada cijene stvarno porastu. Naznake ukazuju da se to događalo kod nas posebice prošle godine. Naime, u očekivanju prelaska na euro, dio gospodarstvenika je neopravdano, bez ekonomskih razloga, zbog očekivanja i/ili pohlepe, povećao cijene svojih proizvoda, što se odrazilo na povećanje već visokih cijena i porast inflacije. O učincima neizvjesnosti prouzročene ekonomskom politikom treba vidjeti rezultate istraživanja u okviru projekta "Ekonomski izazovi tranzicije prema niskougljičnom rastu" koji financira Hrvatska zaklada za znanost (www.efos.unios.hr/einura) u razdoblju 2021. - 2024. godine.



Nakon svega, kakav biste zaključak mogli izvesti, kakva bi bila poruka, kako se nositi s izazovima i inflacije i drugih problema? Vlada reagira novim mjerama pomoći od 1. travnja...

- U konačnici, visoke cijene u Hrvatskoj rezultat su visokih ulaznih cijena, ali i slabije produktivnosti i efikasnosti kako hrvatskog gospodarstva tako i hrvatske opće države, lošije makroekonomske politike, poslovno-političkih malverzacija i ilegalnih praksi, te nedovoljne konkurencije i previsokih marži. Naravno, istaknuto nisu jedini razlozi, ali o tome drugi put.

Važno je istaknuti kako u tržišnoj privredi, proizvođači/trgovci mogu određivati cijene svojih proizvoda, ali i kupci birati od koga će kupovati proizvode i usluge. Nama ostaje nada da će građani/kupci biti svjesniji svoje "moći", ali i da će Vlada napokon, uz programe pomoći, pokrenuti konzistentne, strateški osmišljene i sveobuhvatne strukturne reforme. Njihov bi cilj trebao biti učiniti državni sektor efikasnim i istinskim servisom koji je na usluzi svojim građanima i gospodarstvenicima te spriječiti bujanje ortačke i rentijerske ekonomije oblikovanjem poslovnog, političkog, regulativnog i pravnog okružja u skladu s društvenim, a ne privatnim interesima pojedinca ili skupinama pojedinaca. U tom bismo se slučaju mogli bolje nositi s rastućim i visokim cijenama.