Bio je Srijemac podrijetlom, sin Zdenka i Mare, Feđin brat, gimnazijski i sveučilišni profesor, pjesnik, romanopisac, esejist, filolog, likovni kritičar, kulturolog i antropolog, Šid, Ilok, Vinkovci, Osijek, i brojna druga mjesta, često bi se našla na itinereru njegovih osobnih lutanja. U prozama je slijedio tragove razlogovske poetike u "Kiši", "Samcu" i "Zatvorenoj pučini". Njegove knjige o Iloku protkane su autobiografskim zapisima utopljenim u osebujnu socijalnu kroniku vremena.

Mesingerov pogled na umjetnost i svijet bio je satkan od emocija, uočavanja detalja, od ne baš uvjerljivog smisla za vrijeme i sadržaj, bio je označen izraženom potrebom za informiranošću, preciznošću u izrazu, za osjetom.

Bogdan Mesinger predavao je Teoriju jezika na Pedagoškom, danas Filozofskom fakultetu, u Osijeku. Već me je tada, priznajem, plijenila izražena osobnost i osobitost. Njegova stilizirana pojavnost u građanskoj odjeći dobro usklađenih nijansi, uvijek besprijekorno "podrezane" brade, uredno složena maramica u gornjem džepu sakoa, leptir mašna ili kravata uz odmak od očekivanih tonova, ona lucidna spremnost na komentar dnevnopolitičkih i kulturnih zbivanja, duhovita opaska o čudnim ženama i bučnim muškarcima, njegova informiranost o ponekad posve bizarnim stvarima.

Kao svjedok osječke ratne svakodnevice (zbirka poezije "24 dana rata") pisao je i dnevnik, fotografirao, istraživao ratnu frazeologiju, bilježio narodna vjerovanja, tumačio dječje stvaralaštvo. Kao književni kritičar pisao je o prozama Josipa Kozarca, Slavka Kolara, Miroslava Krleže, Augusta Cesarca, o pjesništvu Cesarića, Vidrića, Slavka Mađera... U njegovoj se kritici nalazi ona neobična stvaralačka radoznalost, marljivost duha i lakoća fragmentarnog asocijativnog pisanja. Znanstveni radovi uglavnom su lingvostilistički i kulturološki ogledi u kojima Mesinger nudi posve nova, provokativna i poticajna čitanja, često puta već "istrošenih" značenja nekih književnih kanona i književnopovijesnih teorija. Esejističke poglede na likovnu umjetnost usmjerava prema djelima Becića, Waldingera, Radauša, Smajića, Živkovića, Džanka, Crljenjaka… Posebice su značajne njegove opservacije o medaljerstvu objavljivane od 1972. godine, što je naznačeno esejom o Želimiru Janešu, odnosno teorijskom studijom "Traktat o medalji", i monografijom "Medaljer Damir Mataušić", i prije nekoliko mjeseci objavljena "Medalja povjesnica hrvatske kulture".

Bogdan Mesinger bio je zarobljenik vlastitih misli. Osobne katarzične trenutke prepoznavao je u susretu s rijekom, u tišini dokolice u dvoje, u namjernoj izoliranosti i samoći. Na taj je način njegova individualna superiornost i jaka osobnost bila vidljiva u odnosu na dominantnu trivijalnost svakodnevnoga života u provinciji. U isto vrijeme taj mu bijeg u ljušturu od utihe pomaže u prikupljanju sebe od sebe.

Nekoliko puta sam s njim i Adelom bila u Aljmašu, na njezinoj livadi s pogledom na Dunav, na trijemu od maloga ljetnikovca u krošnji breze. Na njemu smo jeli palačinke s bazgom, spominjali smo pekmez od kajsija, gledali narančaste bundeve, slušali cvrkut različitih ptica. Imala sam prilike gledati Bogdanove ruke kojima polako ustima prinosi čašu crnoga vina. Promatrala sam tada dužinu njegove kose, bedž na košulji od jeansa, slušajući priču o kultu tijela kao hramu duha, o sinu Hrvoju i kćeri Vandi, o unuku koji je stigao s Malte, o impresionistima i Van Goghovim suncokretima, o "Kabulskim lastavicama" i Frommovu "Bijegu od slobode", o zaljubljenosti u Adelin album s njihovim zajedničkim fotografijama.

Laku noć, profesore!