Magazin
HUMANOST BEZ GRANICA: TANZANIJSKA I HRVATSKA PRIČA

"Siromašna djeca u mojoj
domovini sanjaju da će
jednog dana pojesti jabuku"
Objavljeno 4. ožujka, 2023.

Upoznajte Annu Edwin Ngwale, skromnu, inteligentnu, ambicioznu djevojku koja dolazi iz siromašne obitelji u Tanzaniji, zemlji gdje su esencijalne stvari poput hrane i vode, odjeće i higijenskih potrepština želje brojnih obitelji, a obrazovanje mnogima nedostižan san. Anna je danas diplomirana učiteljica koja je svoj san ostvarila, uz udrugu Zdenac - Pokret Misionara Milosrđa i njihov program Zdenac znanja - kumstva, a prisjetila se i njihova prvog afričkog susreta.



- I danas se dobro sjećam tog susreta. Bila sam djevojčica od devet godina i živjela sam s bakom. Ona se brinula o meni jer mi je majka umrla kada sam imala godinu dana, a otac me je napustio i nije me posjećivao. Jednog dana, dok sam sjedila s bakom u našoj kolibi, iznenadio nas je susret s bijelim ljudima koji su došli u goste. Bile su to volonterke Zdenca Mirjana Iličić i Nives Muše. Kada sam ih vidjela, toliko sam se uplašila da sam se sakrila u kut sobe, koja je bila mračna jer nismo imali struje. Oprezno su mi prišle, pitale kako se zovem, ponudile slatkiše i zagrlile me. Vau, to je bilo nešto posebno! Moje raspoloženje odjednom se promijenilo, nisam se više bojala jer sam osjetila da će ti dobri ljudi pomoći baki i meni. Donijeli su nam i hranu (grah, rižu, ugali), te su rekli baki da će me uključiti u program Zdenca i pomoći mi u školovanju. Bila sam sretna, osjetila sam da mi je Bog poslao jednu novu obitelj, punu ljubavi i brige, a to je Zdenac.

U PROGRAMU ZDENCA



Već više od 20 godina Udruga Zdenac pomaže siromašnim obiteljima, posebice djeci, mladima i starcima u Tanzaniji, na Kubi i u Venezueli, gdje im duhovno-edukativnim aktivnostima osigurava hranu, vodu, lijekove i druge materijalne potrepštine, a projektom kumstava omogućuje cjeloviti odgoj; osnovno školovanje, kao i ono akademsko, za darovite studente.

Aktivnosti su to u kojima djeca i mladi pod stručnim vodstvom otkrivaju i razvijaju svoje talente i tako rastu u samopouzdanju i originalnosti svojega Ja. A ono najvažnije - pružaju svakom pojedincu podršku, ljubav, razumijevanje, toplinu i osmijeh. Zdenac je do danas pomogao 10.365 djece u školovanju, pruživši joj na taj način mogućnost za kvalitetniji život kako bi svoja znanja, vještine i talente mogla iskoristiti u osiguravanju perspektivne budućnosti.

Anna Ngwale je u programu Zdenca od svoje osme godine. Danas je sretna i ispunjena djevojka koja je svojim radom, trudom i upornosti dobila diplomu učiteljice, što je ostvarenje svih njezinih snova, kako sama kaže. Anna svjedoči da je cijelo svoje obrazovanje znala da želi postati učiteljica, i tako uzvratiti za ljubav i šansu koju je ona dobila. Godinama je upijala svaku riječ od onih koji su nju podučavali, posebno od s. Ljilje i volontera Zdenca, jer je vidjela kako svojim radom utječu na život drugih ljudi.

Kako je Zdenac bio uključen u njezin život, pojasnila je Anna: "Pomagao mi je u mome školovanju. Krenula sam u privatnu osnovnu školu, zatim u srednju školu. Zahvaljujući kumovima iz Hrvatske, preko Zdenca sam dobila plaćenu školarinu, školsku uniformu, školski autobus, hranu, pribor i knjige. Pratili su me u mome školovanju sve do završetka koledža prošle godine. Bila sam uključena i u dodatni odgojni program koji Zdenac provodi s kumčadi u misiji Ujewa (dodatna nastava, odgoj u solidarnosti, posjet starima i nemoćnima, pratnja volonterima iz Hrvatske i dr.)."

Anna trenutno uči hrvatski jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je došla naučiti više o stilu i djelovanju Zdenca, upoznati kulturu iz koje dolaze ljudi koji su joj omogućili da se školuje. Priznaje, hrvatski jezik, iako je težak, veoma joj se sviđa:

- Sve mi se sviđa. Vaš jezik je težak za naučiti, ali uložit ću trud dok sam tu da ga naučim što bolje. Bilo na Filozofskom fakultetu, gdje pohađam Croaticum dva semestra i učim jezik, bilo kroz svakodnevna druženja i život s članovima Zdenca, uz koje puno vježbam ono što naučim na fakultetu. Sviđa mi se u vašoj kulturi ta ljubaznost, to što vam je važna obitelj, što ste otvoreni prema strancima i rado primate goste!

Ističući razliku između života u Hrvatskoj i Tanzaniji, Anna nam je rekla kako joj se sviđa što Hrvati imaju veliko srce, te ono što imaju dijele s drugima. Ne samo veliki nego i mali, i djeca: "Bila sam u jednoj osnovnoj školi i objašnjavala težak život u Tanzaniji. I jedna djevojčica mi je rekla: "Oprosti, Anna, imam jednu čokoladu i dva eura koje mi je majka dala, molim te, možeš li ovo poslati afričkoj djeci?" Bila sam jako dirnuta time da dijete u dobi od osam godina ima takvu empatiju i osjećaj solidarnosti prema drugima. Hrvatski ljudi imaju veliko srce i spremnost dijeliti s drugima, što kod nas nije često. Ipak, imamo i sličnosti, npr. Hrvati i Tanzanijci su marljivi ljudi i sretni kad imaju goste", kaže Anna, te dodaje:


- Što se tiče škole i obrazovanja kod vas, a to mogu vidjeti i na Croaticumu, koji pohađam na Filozofskom fakultetu, mogu primijetiti da se u Hrvatskoj koristi pristojna i motivirajuća metoda kako bi se djeci prenijelo znanje i da što bolje razumiju gradivo koje uče. A u školama u Tanzaniji koriste se kazne i palice. Razgovarala sam sa studentima. Tog dana kad sam počela učiti hrvatski jezik u Zagrebu, profesor mi je rekao: "Anna, molim te, možeš li mi pročitati ovaj odlomak." Bilo mi je čudno da čujem riječ "molim", to je bilo nešto novo, jer to nisam čula od svojih učitelja. Ili, na primjer, jednom sam učitelju rekla: "Oprostite, nisam čula, možete li ponoviti?" Učitelj je bio tako dobar i strpljiv te je ponovio odlomak, što se rijetko događa u Tanzaniji. Iz njegova pristupa i pristojnog glasa proizišla je moja motivacija da želim naučiti hrvatski jezik dobro, rekla sam sama sebi da ću naporno raditi da profesor bude ponosan na mene. Ono što sam naučila ovdje jest da ne možete upravljati djecom kažnjavajući ju, nego kroz pristojnost, strpljivost i motivaciju koju djeca mogu prihvatiti i razumjeti.

POSJET SLAVONIJI


Anna je nedavno boravila u Slavoniji, te u Vinkovcima i Đakovu posjetila brojne škole i vrtiće i na druženjima s djecom i mladima ispričala svoju inspirirajuću priču, ili, kako ona kaže, priču o jabuci:

- Jedna od priča koje volim pričati djeci ovdje je priča o jabuci. Naime, jednog dana, dok sam ovdje šetala ulicom, vidjela sam dečke kako igraju nogomet s jabukama i to me je jako rastužilo. Sjetila sam se kako mi je bilo teško doći do jedne jabuke. Prije mnogo godina čitala sam u knjizi da A označava jabuku, a B loptu. Ta nacrtana jabuka usjekla mi se u misli. Odrasla sam gledajući jabuku u svojoj knjizi, a nisam je sebi mogla priuštiti. Jednog dana, kad sam odrasla, odlučila sam kupiti jabuku, pravu jabuku, to je bio moj san odmalena. Onda sam je otišla kupiti, a srce me boljelo što trošim toliko novca na jednu jabuku. Naime, jabuke su vrlo skupe jer se ne uzgajaju u našem podneblju i većina ljudi sebi ih ne može priuštiti. Narezala sam je na komadiće i počela jesti. Ooooooh, Bože! Moja prva reakcija bila je golema sreća što jedem napokon jabuku. Bila je tako slatka i ukusna, a ja prezadovoljna što sam ostvarila svoju dugogodišnju čežnju. Siromašna djeca u mojoj domovini također sanjaju da će jednog dana vidjeti i pojesti jabuku! A drugima služi kao lopta. Vaša djeca su razumjela tu priču i naučila su puno iz toga, prije svega o zahvalnosti za ono što imaju.


S nama je podijelila i dojmove sa susreta s djecom: "Bila sam tako sretna što sam s njima dijelila svoje iskustvo i mogla ih naučiti nešto o životu u mojoj domovini. Govorila sam im o tome kako njihovim vršnjacima u Tanzaniji nedostaje puno toga, prvenstveno sigurnost obitelji, mogućnost školovanja, hrana, pitka voda... Zahvaljujem Bogu jer su me razumjeli i što smo se prihvatili u svojoj različitosti. Svaki dan na kraju druženja u vrtićima i školama koje sam posjećivala bila sam ispunjena i zadovoljna. Djeca me čine sretnom, zato sam i postala učiteljica. Uspjela sam ih naučiti i poneku pjesmu i afrički ples, što je bilo posebno zabavno. Mislim da je poruka koju su jako dobro prihvatili ta da ne bacaju hranu jer ima ljudi koji umiru jer su gladni. Zato treba poštovati hranu. Onda je drugog dana jedan dječak htio baciti burek. I dva dječaka su mu rekla: "Jučer nas je Anna naučila da ne bacamo hranu jer je drugi nemaju a žele je imati." To je bila lijepa potvrda da sam doprla do djece i da su zapamtila što smo pričali. To što sam ih nešto naučila, to mi je najveća nagrada"!

DJECA ODUŠEVLJENA


Kroz Slavoniju je Annu provela Ana Papac, također članica Udruge Zdenac, koja je i sama putovala u misiju u Tanzaniju i volontirala. Ana nam je ispričala kako su izgledali susreti s djecom i mladima te Annini posjeti obrazovnim institucijama:

- Zajedno smo svjedočile u brojnim vrtićima i školama i to je iskustvo koje ću pamtiti cijeli život. Osjećam unutarnju radost, ispunjenost i veliku zahvalnost Bogu zbog svih aktivnosti, iskustava, susreta, igre, plesa i pjesme. Ničega nije nedostajalo. Vjerujem i nadam se da smo bile sredstvo u Isusovim rukama koje je On iskoristio da dotakne srca djece, učitelja i nastavnika na način na koji On to želi. Djeca su bila otvorena, iskrena, znatiželjna i puna pitanja za Annu. U vrtićima su djeca hrlila Anni u zagrljaj, svi su se željeli s njom zagrliti, dodirnuti joj kosu, igrati se zajedno. Anna ih je naučila pjesmice koje pjevaju djeca u Africi. Školsku djecu zanimalo je kako žive siromašna djeca u Tanzaniji, što jedu, kako izgledaju njihove škole, obrazovanje, što se Anni najviše sviđa u Hrvatskoj. Anna ih je naučila i poneke riječi na svahili jeziku. Djeca su bila oduševljena i puna dojmova, željela su se fotografirati s njom za uspomenu. Poruka svoj djeci bila je da budu uvijek zahvalna za sve što imaju, jer većini djece u Tanzaniji to je tek nedosanjani san.

Kako je izgledalo njezino iskustvo odlaska u misiju te koji je bio poticaj da se pridruži radu Zdenca, podijelila je s nama i Ana Papac: "Oduvijek sam u sebi osjećala unutarnji poticaj za pomaganjem siromašnima, obespravljenima, onima kojima nema tko pomoći. Tijekom studija u Zagrebu, 2006. godine, upoznala sam časnu sestru Ljilju Lončar, osnivačicu Udruge Zdenac - Pokret Misionara Milosrđa. Nikada neću zaboraviti taj dan. Bila sam na svetoj misi nakon koje je sestra Ljilja imala svjedočenje o svom boravku u misiji u Ekvadoru, gdje je provela 13 godina. Predstavila je i rad Udruge Zdenac, koja je osnovana na njezinu inicijativu 2003. godine u Splitu, a koja omogućuje vjernicima laicima odlazak u misije. Toga dana, u pogledu ove časne sestre, koja je s tolikim žarom i radošću, slikama i riječima govorila o svom boravku u misiji u Ekvadoru, susrela sam Isusa, srce mi je lupalo, osjetila sam neobjašnjivu radost, toplinu i ispunjenje. Tada sam osjetila da me Bog poziva i da želim ići u misije. Priključila sam se Udruzi najprije kao vanjski suradnik, a ubrzo i kao volonter. Prošloga ljeta moj san se ostvario, bila sam u Tanzaniji u misiji Ujewa".

Priredila i napisala: Jana RADELJAK
Zdenac bez dna
- Dan u misiji započinjali smo svetom misom i zazivom Duha Svetoga da nas ispuni svojim darovima kako bismo bili kanali Božjeg milosrđa i providnosti onima kojima idemo u Njegovo ime. Organizirali smo susrete s našom kumčadi, provjeravali njihov uspjeh u školi i poticali ih na učenje. Susretali smo se s njihovim roditeljima i drugim članovima obitelji i razgovarali o njihovim potrebama i problemima, pokušavajući ih riješiti. Svake subote zajedno s našim volonterima iz Tanzanije organizirali smo podjelu hrane i dodatnu nastavu za djecu iz projekta Zdenac znanja - kumstva, koja zbog lošeg i slabog obrazovnog sustava u državnim školama u Tanzaniji trebaju pomoć i poduku iz pojedinih predmeta. Privatne škole nude bolje uvjete za učenje, ali su skupe i time većini nedostupne. Za školovanje jednog djeteta u osnovnoj školi potrebno je 150 eura godišnje. Posjećivali smo stare i nemoćne i donosili im hranu i osnovne higijenske potrepštine. Susreli smo se s plemenom Masai, u kojemu su odrasle žene zahvaljujući Zdenčevom Projektu opismenjavanja odraslih naučile čitati i pisati, a posjetili smo i sirotište Chipole, u kojemu je trenutno 72 djece, a o kojoj se brinu časne sestre benediktinke. Zdenac im redovito šalje hranu i novac koji prikupimo uplatama na trajni nalog naših suradnika u Hrvatskoj - priča Ana Papac, koja provodi projekt udruge Zdenac “Uči živjeti” s djecom osnovne škole u svojoj Župi Srca Isusova u Vinkovcima i uči svahili, jer vjeruje da se opet vraća u Tanzaniju u misiju.

Povratak u domovinu
Nakon završetka tečaja, na ljeto, Anna Edwin planira povratak u Tanzaniju, gdje će početi raditi kao učiteljica u odgoju sa stotinama kumčadi u programu Zdenca: “Želim tako dati doprinos svojoj zemlji, sunarodnjacima i djeci, kojoj želim pružiti ono što sam ja imala, a to je privilegij da se obrazujem i naučim vrijednosti gdje je Bog na prvom mjestu i služenje najpotrebitijima da imaju život u punini, po mjeri čovjeka. Također, raditi s djecom koja imaju istu povijest kao ja - djecom bez roditelja i djecom koja žive u siromaštvu. A do svog povratka nastavljam učiti hrvatski jezik na Filozofskom fakultetu, raditi s djecom u sklopu aktivnosti Zdenca, posjećivati škole i vrtiće, te proučavati vašu kulturu i posjećivati različita mjesta. Jer Hrvatska je jako lijepa zemlja, kamo god da odem, privlači me!

ANNA EDWIN NGWALE: Zahvaljujući kumovima iz Hrvatske, preko Zdenca sam dobila plaćenu školarinu, školsku uniformu, školski autobus, hranu, pribor i knjige...

ANA PAPAC: Oduvijek sam u sebi osjećala unutarnji poticaj za pomaganjem siromašnima, obespravljenima, onima kojima nema tko pomoći...

UDRUGA ZDENAC: Kontinuirano pomoganje djeci u školovanju i pružanju mogućnosti za kvalitetniji život i osiguravanju perspektivne budućnosti...

Možda ste propustili...

RAZGOVOR: VLADIMIR MILINOVIĆ MEDIJSKI STRUČNJAK I KONZULTANT

Više pluralizma i mogućnosti za dijalog među različitim strankama