Magazin
TEMA TJEDNA: GODIŠNJICA UKRAJINSKE DRAME

Vujačić: Biden će pozvati Zelenskog
da sjedne za pregovarački stol
Objavljeno 18. veljače, 2023.
Diplomaciji će se ponovno trebati vratiti. I to, poštujući temeljno načelo: mir se sklapa s neprijateljima, a ne s prijateljima

Dok se rat nastavlja svom žestinom, ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski nedavno je na svojoj europskoj turneji nakon Britanije posjetio i Francusku, ponovno apelirajići za vojnu i financijsku pomoć, tražeći više modernog oruža. U Londonu su mu, kasnije i u Bruxellesu, pljeskali, u Parizu se grlio s Macronom... Kako sve to komentirate? Predstava za javnost ili nešto više... pitali smo dr. sc. Sanju Vujačić, geopolitičku analitičarku iz Francuske.



- Radi se o vrlo skupoj predstavi za javnost, financiranoj iz džepova europskih poreznih obveznika, koji je nisu naručili. Naime, čak i kada su vojni izdatci Europljana na niskoj razini kao do 2021., oni svejedno troše najmanje tri puta više od ruskog proračuna za obranu (IRIS, Matelly). Što danas nije vidljivo u pomacima na ukrajinskoj fronti, unatoč nikad prije viđenoj dostavi zapadnog naoružanja i logistike jednoj državi (prije i poslije ruske invazije).

Dakle, jasno je da podizanje obrambene spremnosti Ukrajine i Unije, jučer kao danas, više nego o povećanju izdataka za obranu, ovisi o (danas nepostojećem) koherentnom vlastitom zajedničkom konceptu obrane i vanjskopolitičkom konceptu koji bi branio specifične interese Europljana, uključivši Ukrajince i Ruse. Fingirana, novopronađena "ljubav" između europskih čelnika i Zelenskog u Francuskoj više izaziva podsmijeh nego entuzijazam. Zelenski je na čelu države koju prije ruske invazije stručna javnost nije vidjela kao demokraciju u povojima, već kao društvo u raspadanju i failed state u nastajanju. Potom su, u isto vrijeme kada i Putin, nakon što ukrajinska vlada nije pala unatoč invaziji, otkrili da "ako se društvo u raspadu hrani vanjskim financijskim i vojnim resursima, može u ratu pronaći novu vrstu ravnoteže, pa čak i horizont, nadu" (E. Todd). Rat je postupno postao egzistencijalan i beskonačan, kako za Rusiju tako za SAD. Beskonačan jer niti za jednu stranu više nema povlačenja. Uvučeni smo u konfrontaciju čiji jedini mogući ishod je slom jedne od suprotstavljenih strana. Naime, ako se rusko gospodarstvo bude beskonačno opiralo sankcijama i uspije iscrpiti europsko gospodarstvo, a da ono samo - potpomognuto Kinom - opstane, mogla bi biti ugrožena američka monetarna i financijska kontrola svijeta. A s njom i mogućnost jeftinog financiranja golemog američkog trgovinskog deficita.

Kad smo kod godišnjice ukrajinskog rata, gledajući situaciju danas, s odmakom od 12 mjeseci, što je Europa, napose EU, naučila kad se pogleda širi kontekst ukrajinskog rata? Sankcije prema Rusiji sve su jače (deseti paket!), oružja se Ukrajini šalje sve više, premda u EU-u u tom pogledu nema jedinstva, Macron se čini odlučniji od Scholza... Kako francuski mediji sve to prate i komentiraju?

- Francuski mediji, kao i drugi europski, prenose mainstream pozicije zapadnog bloka, koje se rezimiraju na poticanje neprijateljstava prema Rusiji i bezrezervnu podršku integritetu i suverenitetu Ukrajine. Iako Ukrajina formalno nije članica NATO-a i EU-a, te iako je NATO tijekom proteklih 30 godina bio sklon vojnim intervencijama u drugim, jednako nezavisnim i međunarodno priznatim državama. Poruka je jasna: ono što možemo mi, ne mogu drugi! Neki mediji takav stav, odnosno ratnu propagandu koju podržava i dio stručne javnosti - protivno kodeksu koji ih obvezuje da se u svojim analizama služe samo nepobitnim činjenicama, argumentiraju "dugovanjem" prema "osloboditeljima" od fašizma: Britancima i Amerikancima koji su im u poratnim godinama omogućili nekoliko desetljeća blagostanja. Paradoksalno, angažman istočnih Europljana u globalnoj borbi za održanje angloameričke dominacije u svijetu je intenzivniji od onih zapadnih, iako njih Britanci i Amerikanci nisu oslobađali. Npr. u Hrvatskoj, koja nema "dugovanja" ni prema Amerikancima, ni prema Rusima, ratna propaganda je puno agresivnija nego u Francuskoj. U tom kontekstu, istočnim čelnicima je često vrlo teško opravdati zauzeti stav, pa pribjegavaju povijesnom revizionizmu. U isto vrijeme, ugledni francuski analitičari i državnici ne ustručavaju se javnosti upućivati svoje "prizive razumu i savjesti". Posljednji je pristigao od Gérarda Arauda, bivšeg francuskog permanentnog predstavnika u UN-u i veleposlanika u Washingtonu: "Hitno zaustaviti pogibanje mladih ukrajinskih vojnika. Odnosno zaustaviti fizičko uništavanje Ukrajine. Moramo sjesti za pregovarački stol kako bismo tome stali na kraj."

Sve u svemu, godinu dana nakon početka invazije, opet smo na početku. Čak i da Ukrajina, u rovovskim borbama koje uništavaju ljudstvo i vojnu opremu obiju strana, stekne prednost, Rusija bi zadržala premoć jer je nuklearna sila. Putinova "specijalna vojna intervencija" uslijedila je nakon što su Zelenski i Zapad odbili diplomatsku propoziciju ukrajinske neutralnosti. Kako god, diplomaciji će se ponovno trebati vratiti. I to, poštujući temeljno načelo: mir se sklapa s neprijateljima, a ne s prijateljima. A Europljani danas pregovaraju sa Zelenskim i SAD-om, dok im polako ponestaje mašte u smišljanju novih antiruskih sankcija i manjka im oružja koje Ukrajincima mogu dostaviti da ne ugroze vlastite obrambene kapacitete. Evidentno je da u godinu dana ništa nisu naučili, zbog čega su izbačeni iz kluba velikih svjetskih igrača! Što bi tu mogli učiniti Macron i Scholz, kad su se njihovi prethodnici Hollande i Merkel [1] nedavno pohvalili da cilj sporazuma iz Minska nije bio mir, nego kupovanje vremena za Ukrajinu? Na taj način oni potvrđuju da su Putinove sumnje u prave namjere Europljana bile ispravne. Tko bi ih još tražio da nešto pregovaraju?

Kad se govori, a to se radi često, da je rat poremetio dosadašnju geopolitičku i geostratešku ravnotežu između Zapada i Rusije, što to zapravo znači? Ratuju li preko leđa Ukrajine zapravo SAD i Rusija...?

- Evidentno je da su Sjedinjene Države u Ukrajini našle svoju proxy vojsku za uništavanje ruske sile koja ne priznaje angloameričku dominaciju. Da je zaživjela francuska ideja europske strateške autonomije i zajedničke vojske, a koju bi uokvirio autonomni vanjskopolitički koncept Unije, do rata u Ukrajini koji ugrožava vitalne interese svih Europljana ne bi ni došlo. Kako nije, sve su europske države, osim Britanaca koji su Uniju napustili 2020., ušle nespremne u prvu petogodišnju etapu novog 30-godišnjeg globalizacijskog ciklusa 2020. - 2050., u kojoj je bilo vrlo predvidljivo da će se odvijati odmjeravanje snaga između sadašnjeg svjetskog hegemona SAD-a i njegova izazivača Kine, u novom geopolitičkom i geoekonomskom središtu svijeta: Indo-Pacifiku. Jednako je bilo predvidljivo da će stavljanje Unije u funkciju alata za neobuzdano širenje NATO-a do granica s Rusijom rezultirati oružanim sukobom (možda i nuklearnim ratom) u Europi. S jedne strane, zahvaljujući svojim krivim procjenama i poslušničkim politikama, prvo je Europa samu sebe izbacila iz "velike igre". Potom su je, s druge strane, dokrajčili njezini zaštitnici. Konkretno, od svog ponovnog ulaska u integrirano zapovjedništvo NATO-a 2009. do danas Francuska je izgubila svoje pozicije na Srednjem istoku i u Africi. Na kraju, 2021., niti je bila informirana o kreiranju novog, čisto anglofonskog NATO-bis saveza AUKUS (Australija, Ujedinjeno Kraljevstvo i Sjedinjene Države), niti je pozvana priključiti mu se. Premda ona u novom geopolitičkom središtu svijeta raspolaže isključivom ekonomskom zonom koja je druga po veličini nakon one SAD-a. U njoj živi oko 1,6 milijuna Francuza i prisutno je 7000 vojnika i 700 mornara za posebne misije. No čini se da Macron konačno nije zamjerio NATO-u i prijatelju Bidenu što ništa nisu učinili protiv deklasiranja Francuske, a time i EU-a, u svijetu. Naprotiv, jako je zamjerio Putinu i njegovoj paravojnoj organizaciji Wagner što su u Africi preuzeli bivše francuske pozicije, a Kinezima što tamo šire svoj ekonomski utjecaj. Stoga je danas vrlo agilan u slanju vojne opreme Ukrajini i vojnika na granice s Rusijom.

Kad se sve zbroji i oduzme, recimo tako, kakav je ili kakvi su scenariji mogući u mjesecima koji slijede? Strahuje se od nove velike ruske ofenzive, Zelenski na krilima podrške Zapada pumpa pobjedničku atmosferu, nuklearna opasnost također nije isključena... Vaš završni komentar?

- U godinu dana ugašeno je više stotina tisuća mladih europskih života u borbama između "kijevske demokracije i moskovske autokracije". Rezultat? Rusija postupno dopunjuje i utvrđuje granice anektiranih teritorija, koje misli braniti kao i ostatak svog teritorija - dakle i nuklearnim oružjem. Prvi scenarij koji možemo očekivati u mjesecima koji slijede je produženje sukoba, s obzirom na to da nijedna strana nije spremna pregovarati. Najvjerojatniji je to scenarij jer je rublja porasla za 8 % u odnosu na dolar i 18 % u odnosu na euro od početka rata, ekonomske sankcije protiv Moskve nisu postigle željeni uspjeh, cijena pomoći Ukrajini raste, a Zapad proživljava energetsku krizu bez presedana. Stoga je moguće predvidjeti da će administracija Bidena, koja se trenutno suočava s burom izazvanom otkrićem povjerljivih dokumenata koje je Biden ilegalno držao, kao i s više nego neprijateljski raspoloženim Zastupničkim domom, u dogledno vrijeme biti uplašena ukrajinskim beskonačnim sukobom, te će pozvati Zelenskog da sjedne za pregovarački stol. U tom bi se slučaju otvorilo pitanje: čemu svi ti mrtvi i sav taj novac koji je utrošen da bi se u konačnici postigao negativniji rezultat od onog kakav bi bio postignut i prije ruske invazije da su saveznici Zelenskom savjetovali da prihvati neutralni status Ukrajine kakav su uživale Finska i Švedska.

Drugi scenarij, onaj katastrofalan, bio bi da bez ispružene ruke Kijeva i Zapada, osjećajući se stjeranom u kut, Rusija odluči koristiti svoje taktičko nuklearno oružje. Malo je stručnjaka koji vjeruju u taj scenarij, kao što ih je bilo malo koji su vjerovali da će Putin napasti Ukrajinu. Dakle je vjerojatan. Njegovom realizacijom Zapadu bi preostale samo dvije mogućnosti - ustuknuti zbog straha od generaliziranog nuklearnog rata ili se u njega upustiti. U oba slučaja moglo bi se govoriti o porazu Zapada. (D.J.)



[1] Tina Hildebrandt und Giovanni di Lorenzo, "Hatten Sie gedacht, ich komme mit Pferdeschwanz?", Die Zeit, 7. prosinac, 2022; Theo Prouvost, "Hollande: ‘There will only be a way out of the conflict when Russia fails on the ground‘", Kyiv Independent, 28. prosinac, 2022.

 
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

OBLJETNIČKA GODINA VELIKOG KORČULANINA

Marko Polo - čovjek
za sva vremena

2

TEMA TJEDNA: EU I RH NAKON IZBORA

Drugdje šokovi, kod nas mir i stabilnost

3

RAZGOVOR: VLADIMIR MILINOVIĆ MEDIJSKI STRUČNJAK I KONZULTANT

Više pluralizma i mogućnosti za dijalog među različitim strankama