Važnost cjeloživotnog učenja koji je razvijen još u šezdesetim godinama prošloga stoljeća, prema mnogim stručnjacima, osobito se ističe u vrijeme gospodarske krize, smanjenoj ponudi poslova te sve većoj potražnji slobodnih radnih mjesta.

Neprekidnim učenjem, kažu, povećava se konkurentnost i zapošljivost, što je jako važno.



Pojedini poslodavci koji konstantno ulažu u svoje zaposlenike napominju i da edukacija potiče osjećaj vrijednosti i samopoštovanja kod zaposlenika te što im je izuzetno važno oni tada svojim poslovnim rastom i razvojem pridonose cjelokupnom poslovanju tvrtke. Zaposlenik, kažu, osjeća da poslodavac brine o njemu i njegovoj budućnosti, zbog čega postaje motiviran i lojalan. Osim toga, smatraju i da je mnogo veći trošak zaposliti i obučavati novog zaposlenika, nego uložiti u edukaciju već postojećih, a dobro obučeni zaposlenik može obučavati i druge.



Često se pojam cjeloživotnog učenja miješa s pojmom cjeloživotnog obrazovanja. Treba pojasniti da obrazovanje obuhvaća organizirano učenje koje se odvija kroz obrazovne institucije, a učenje je širi koncept koji uključuje nenamjerno, spontano stjecanje znanja kroz životne situacije i okolnosti.



Cjeloživotno učenje uključuje učenje koje se odvija u okviru formalnog i neformalnog obrazovanja te informalno učenje. Formalno obrazovanje provodi se u različitim akreditiranim obrazovnim institucijama prema odobrenim programima, nakon čega se stječu priznate diplome i kvalifikacije. Neformalno se odnosi na obrazovanje koje ne dovodi do stjecanja novih kvalifikacija (diploma ili napredovanja na kvalifikacijskoj ljestvici), a informalno učenje nastaje iz dnevnih aktivnosti vezanih uz posao, obitelj, prijatelje. Z.R.