Nogometaši Osijeka na startu drugog dijela sezone čini se da plešu po onoj poznatoj country uspješnici "One step forward, two steps back". Jedan naprijed, dva, narodski rečeno, u rikverc.

Kao i uvijek, nije problem u porazu kao porazu, već u načinu. Upravo kad bijelo-plavi dobrim nastupom probude maštu navijača, dogodi im se utakmica poput te u Kranjčevićevoj u kojoj pošteno ne šutnu prema suparničkim vratima. U Pomsovoj eri jednostavno nismo naviknuli na tako sterilan Osijek. Posebno ne, nakon što su samo kolo prije udarcima doslovno izbombardirana bila vrata Gorice.



Očito će ovo biti polusezona u kojoj će Osijek najveća nepoznanica biti sam za sebe. Iskreno, i nije čudno jer u Gradskom vrtu u ovom trenutku više računa vode o vizijama za budućnost negoli o aktualnom trenutku. Što je šteta s obzirom na to kako izgleda konkurencija. Dinamo i Hajduk izgledaju ranjivo, ali Osijek kao da na to gleda pomalo nezainteresirano. Činjenica je kako bijelo-plavi prolaze kroz prijelazno razdoblje kada je momčad u pitanju. Jedna era, ona Nenada Bjelice, završila je, ali posla kako bi se preoblikovala momčad bit će puno. Potrajat će ti radovi jer igrački kadar s kojim trenutačno raspolaže osječki prvoligaš ne odgovara u cijelosti vizijama igre Renea Pomsa. Nedostaje toj momčadi brzine, a kada uz to još bude relativno mekana, kakva je bila u Kranjčevićevoj, onda na površinu ispliva velika nemoć. Opet, koliko se god trudili, ne možemo razumjeti zbog čega je Osijek tako rano odustao od kombinatorike i krenuo s nabijačinom. Nešto slično vidjeli smo u jednom dijelu susreta protiv Rijeke i također nije izgledalo uopće dobro. Pomsove ideje igre prate moderne nogometne trendove, ali pitanje je u kolikoj mjeri se na njih i koliko često momčad može adaptirati. Jedini koji uvijek odgovara na takve zahtjeve je Ramon Mierez, dok većina ostalih igrača prilično oscilira. Zbog toga bi Poms, bar u ovom prijelaznom razdoblju, možda mogao malo prilagoditi igru igračima s kojima raspolaže. I bar zakratko pustiti priče o klupskim vizijama. Sezona još nije baš toliko odmaknula da ju se već treba početi polako arhivirati. Tim više što su momčadi koje se na ljestvici nalaze ispred bijelo-plavih daleko od savršenstva. Vizije su dobra stvar, ali mogu postati opterećenje ako ih se krene provoditi nasilu, a nama se ponekad čini kako u Gradskom vrtu baš to rade u ovom trenutku. Kao da su rezultate pomalo gurnuli u drugi plan, što nije dobra vijest. Ambicija treba postojati, ne treba biti bolesna, ali je treba biti. Susret protiv Lokomotive izgledao je kao eksperiment u stilu: "Vidjeli smo što valja, ajmo probati nešto drugo." Tako ne razmišlja onaj koji ima određene rezultatske ciljeve u sezoni koji su još uvijek ostvarivi. Osijek ima igrače kakve ima, a Poms se ove sezone ne bi trebao baviti njihovom preobrazbom, već razmišljanjem kako iz njih izvući ono najbolje. Kao primjer možemo uzeti Miju Caktaša. Od njega se najbolje neće dobiti ako ga se prikuje uz bilo koju aut-liniju. Caktaš je igrač instinkta koji najbolje operira u blizini suparničkog kaznenog prostora ili u njemu bez unaprijed ucrtanih linija kretanja. Moramo priznati kako se Mijo trudio odgovoriti zahtjevima krilnog napadača, ali i dalje ostaje dojam kako je to uzaludno trošenje njegovih igračkih kapaciteta. Uostalom, veličina trenera odlikuje se u tome što je sposoban složiti igru prema igračima s kojima raspolaže, a ne isključivo inzistirati na svojoj ideji, bar dok se ne dobije mogućnost izabrati i dovesti igrače koji se u nju uklapaju karakternim, tjelesnim i tehničkim sposobnostima. Poms bi tu priliku trebao dobiti tek na ljeto.



Nedavno je tijekom priprema u Umagu u jednom razgovoru Poms izrekao zanimljivu misao:

- Između vrhunskog nogometa i nogometa u HNL-u postoji samo jedna velika razlika. Tjelesno i tehnički su najjači hrvatski klubovi na 80 posto u odnosu na top-razinu, što se može kompenzirati. Međutim, najveća je razlika na planu koncentracije i karaktera. Tu postoji golemi prostor za napredak. Ako uspijem momčad u tom dijelu podignuti za samo 20 posto, postat ćemo jako opasni.

U nekom trenutku čini se kako je u tome uspio, ali onda dođe Kranjčevićeva i sve se vrati na početak. I baš su koncentracija i karakter detalji koji su najvažniji u onakvim vremenskim uvjetima kakvi su vladali u Ulici pjesnika. U toj utakmici bijelo-plavi su pali na ispitu, što ne znači kako će već u subotu protiv Slaven Belupa opet biti pravi. I upravo se u tome krije problem. Koncentracijsko-karakterni kontinuitet. Te dvije stvari trebaju biti na visokoj razini bez obzira na to tko je s druge strane terena, a u Osijekovu slučaju one zadovoljavaju kriterije najčešće kada se igra na domaćem terenu ili kada su u pitanju derbiji. Nezgoda je u tome što se te dvije stvari jako teško popravljaju ako ih u momčadi nema. Jedino je rješenje - svježa krv. Klub u ovim okolnostima kada ima zabranu transfera pokušava ubrizgati uvođenjem posve mladih igrača, ali to je vrlo škakljiv put. Posebno jer se preskaču godišta. Prilika se pruža 16-godišnjacima koji za nastupe trebaju specijalističke liječničke preglede, što dovoljno govori koliko su još nejaki za prvoligaške obračune, a recimo 20-godišnjaci sjede na klupi i čekaju priliku koja možda nikada ne dođe. Kad smo već kod te promocije mladih igrača, treba reći kako će ona biti nepotrebna ako ne postoji pravi razvojni plan za, primjerice, Filipa Živkovića ili Dominika Babića. Oni su još uvijek tinejdžeri kojima najviše treba - igre. Tih 15-20 minuta kojih dobiju nije ništa više od obične šminke i klupskog PR-a. Oni trebaju puno više od toga kada je minutaža u pitanju, što će u prvoj momčadi teško dobiti. Osim toga, treba stvoriti ozračje u kojemu će publika biti željna njihova nastupa, a ne da ih se prebrzo zasiti.

Znate kako to ide. Radujemo se kada ta djeca debitiraju, pa se radujemo kada pokazuju drskost, angažman i želju, ali sva ta radost brzo iščezne ako nemaju konkretniji učinak ili ako su rezultati slabi. I što se dogodi? Na udaru se nađu, ni kriva ni dužna, i ta djeca. Takav scenarij se mora izbjeći...