Ovih nas je dana napustio mr. sc. Stjepan Lončar, osoba čije je ime velikim slovima zapisano u prosvjetnom i društvenom životu grada Osijeka.

Rođen je 23. srpnja 1930., u mjestu Vinjani Gornji, općina Imotski, u mnogobrojnoj obitelji. Pučko je školovanje završio u rodnom mjestu, a gimnaziju u Imotskom. Potom je u Novom Sadu među studentima svoje generacije bio jedan od prvih koji je diplomirao književnost i ruski jezik.

Došavši u Osijek započinje njegova aktivna i agilna društvena i prosvjetna djelatnost. Bio je dugogodišnji profesor na Ženskoj gimnaziji, sve do 1964. godine, kada je imenovan za direktora Elektrotehničke škole Nikola Tesla, potonjeg Elektrometalskog školskog centra.

U svom je prosvjetnom i društvenom djelovanju neprestano učio, iz dana u dan, i toga se nije mogao osloboditi. Sva je svoja saznanja i djelovanje utkao 1978. godine u osnutak Studija elektrostrojarstva u Osijeku. Glavni je pokretač i nositelj te aktivnosti te je sa zagrebačkim profesorima dr. sc. Aurelom Kostelićem i dr. sc. Zvonkom Fijanom te Osječanima mr. sc. Josipom Ergotićem i drugima, sastavio plan i program te organizirao početak rada Studija. Stoga mu je iz današnje perspektive neizbrisiv trag u nastavku djelovanja Studija koji postaje Elektrotehnički fakultet u Osijeku, tj. današnji Fakultet elektrotehnike, računarstva i informacijskih tehnologija Osijek.

Iako umirovljen, našao se u grupi osnivača i utemeljitelja prve osječke Privatne gimnazije Gaudeamus, koju je u dva mandata uspješno vodio kao ravnatelj.

Bio je agilan i u sportskom životu grada Osijeka. Posebice je bio zaljubljenik u tenis, koji ga je privlačio aktivno sve do poznih godina.

Iako smo ga u subotu ispratili na njegovo posljednje ovozemaljsko počivalište na gornjogradskom groblju sv. Ane, naglašavam da ovaj ispraćaj nisu bile stope smrti, one su stope njegova života. Posebnoga čovjeka kojeg pamtim kao uzoritog supruga, brižnoga oca i djeda, strica, kolegu, prijatelja - nadasve čovjeka koji je sve svoje i duhovno i materijalno razdijelio. Ovaj je in memoriam čin trajne ljubavi i poštovanja u kojem i sami trajemo duže od vlastitoga trajanja. prof. dr. sc. Zlata Živaković-Kerže