Vjerujte, prava je legica iako nije ni s Feđike, ni iz Donjike, ni s VBK-a, ni iz Gornjike... U Osijeku nije rođena, niti je u njemu odrasla, nije išla ni u Jocu i Micu, ni u Anku, ni u Tinku, ni u CUO... To što se uhvatila proučavati osječki gradski govor i o njemu pisati, dobra joj je dumina. Neće joj to donijeti neki veliki barut, jer tko se još u nas od pisanja opario, no odmah sam skužila kako uopće ne ferma za vulu, nego se fura na znanost. Cugale smo kavu u bircu u Desatičinoj i u prvih sam pet minuta bila sigurna da butra ima kliker i spiku. S tako laćarnom profom bilo je lako skompati se i, da se nije žurila na svirku s legicama, možda bismo nas dvije do fajrunta postale kao sisterice.

Županjka zaraznog osmijeha, iz koje pršti entuzijazam kao iskre iz prskalice, 40-godišnja Ana Mikić Čolić, doktorica znanosti zaposlena kao izvanredna profesorica na Odsjeku za hrvatski jezik i književnost Filozofskog fakulteta Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, ovih je dana primila u ruke prvi otisak svoje knjige naslovljene Osječki gradski govor i podnaslovljene Jezične dumine Osječana, što je meni, izvornoj govornici, oriđiđi Osječanki, bio više nego dobar razlog da rasturim "na osječkom" u uvodu i pozovem ju da bude glavnom junakinjom nove Priče s gradske duplerice, pod egidom O2S. Ana Mikić Čolić suautorica je te sjajne i važne knjige zajedno s dvjema Osječankama - Mirjam Milas, mag. art. i dr. sc. Lornom Rajle.

- Tekst je naše knjige znanstveni, recenziran, ali u njoj je i popularnoznanstveni dio, čime je ona postala i vrsta osječkog suvenira. Prva je to takva knjiga u Hrvatskoj. Doduše, 90-ih je godina 20. stoljeća opisan gradski govor Zagreba, ali to je zapravo štura monografija. Također je opisan splitski govor, ali s dijalekatskom bazom, tako da je ovo prvi opis urbanog govora u Hrvatskoj. Ideja nije moja, nego prof. Branka Kune, koji je bio moj mentor. Godine 2013. organiziran je u Vinkovcima i Iloku Slavistički kongres, najveći domaći lingvistički skup. Bilo nam je cilj prikladno istražiti slavonske gradske govore i te smo 2013. proveli golemu anketu (750 ispitanika, nap. a.), angažiravši i studente, u pet slavonskih gradova, odnosno u županijskim središtima. Analizirali smo kako ljudi preimenuju mjesta u gradu, otvorene i zatvorene prostore, jer to su tipična mjesta gdje bismo očekivali preimenovanje. Pođimo samo od Osijeka, čije mnoge ulice imaju neslužbeni naziv. Tako smo dobili rezultate da samo osječki govor zapravo jest urbani govor, a da se u ostalim gradovima ne razlikuje od standardnog jezika ili neke dijalektne podloge. Bio je to prvi rad u kojemu smo pokazali da Osijek ima svoj urbani govor, da ima svoje tipične sufikse - ika (npr. Srednjika, nap.a.) i - oš (npr. slamboš, nap.a.), koji su preuzeti iz mađarskog, te da se ta preimenovanja događaju sustavno. Važno je reći kako smo ispitanike podijelili u dvije grupe - mlade i starije - i rezultati koje smo dobili bili su isti, što pokazuje kako to nije žargon koji je ograničen na jednu dobnu skupinu, profesionalnu ili neku drugu, nego je to gradski govor kojim se koriste svi stanovnici grada u neslužbenim situacijama. Poslije toga prijavili smo se na još jedan skup u Rijeci, gdje smo analizirali semantičku neologiju, dakle proširivanje značenja postojećih riječi u osječkom gradskom govoru. Onda smo, 2016. godine, dobili ideju da sve to pretvorimo u knjigu. Početkom 2018. godine prof. Kuna iznenada je preminuo, i ja sam na njegovoj komemoraciji obećala samoj sebi da ću tu knjigu napisati, prije ili poslije. Međutim, događale su mi se neke druge stvari u poslu, preuzela sam druge obveze, pa je knjiga bila na čekanju - otkriva kako je rođena ideja o knjizi.

U jednom se trenutku Ani Mikić Čolić javlja Mirjam Milas, koja ju je, kaže, doslovno proguglala. Mirjam je diplomirana dizajnerica, koja je u okviru jednog svog fakultetskog projekta radila na brendiranju grada Osijeka, pri čemu je jezik uzela kao jednu od najvidljivijih identitetskih oznaka grada.

- Mirjam je prikupila rječnik, što prof. Kuna i ja nismo napravili, tako da je ona donijela taj leksikografski dio. Nas smo dvije razmišljale što ćemo i kako ćemo. Zaključila sam da knjigu moramo prijaviti na izdavačku djelatnost. U tom trenutku postajem voditeljica doktorskog studija na Filozofskom fakultetu i dolazi mi u ruke doktorat Lorne Rajle o naglasku Osječana, čime je slagalica dokraja složena. Lorna je kod nas obranila doktorat, nakon čega sam ju pitala bi li dio svojeg doktorata objavila u knjizi. Pristala je i tako smo pokrili sve - imamo morfološku odnosno tvorbenu analizu, što sam napravila ja, Lorna je zaslužna za analizu naglasaka, a Mirjam je sve to grafički uobličila na originalan način i napravila je rječnik koji smo Lorna i ja obradile. Mirjam je godinama prikupljala rječnik, onako "pješice" (pjéhe, po osječki, nap.a.), a onda smo još sve riječi do kojih smo došli prof. Kuna i ja ubacile, tako da imamo tisuću natuknica u rječniku. Ima riječi koje su tipično osječke, netransparentne svima koji nisu iz Osijeka, te riječi koje su dijelom osječkog gradskog govora, ali su razumljive i drugim stanovnicima Hrvatske - pojašnjava prof. Mikić Čolić. Dodaje kako nisu uključile i esekerski govor jer je esekerski rječnik već napravljen na Filozofskom fakultetu (autor mu je prof. Petrović, a u drugom ga je izdanju revidirala prof. Babić). Dakle, knjiga Osječki gradski govor obuhvaća rječnik suvremenog gradskog govora.

Prof. Mikić Čolić na upit govori li sama osječki, odgovara kako nije Osječanka i ne usudi se tvrditi da ga govori kao Osječani koji su rođeni i odrasli u Osijeku. Ističe, ispitanici su bili isključivo osobe koje žive od rođenja u Osijeku.

- Nisam bila relevantna kada su naglasci u pitanju. Mogla sam biti korektiv, ali nisam se usudila obilježiti naglaske, to je učinila Lorna Rajle, koja je na tome doktorirala. Rekla bih da ja (još) nemam tipični osječki naglasak, ali mogu ga prepoznati. Zato sam se u životopisu u knjizi predstavila kao Županjka koja se usudila pisati o osječkom gradskom govoru. Ne bih se usudila sama napisati ovu knjigu, posebice kada su naglasci u pitanju, jer su baš drukčiji u odnosu prema standardnojezičnim. Osim onog tipičnog razvlaaaaačenja, koje smo sugerirali ilustracijama u knjizi, riječi nije problem naučiti, ali s naglascima doista treba biti pažljiv. Nadam se da smo sve dobro napravile. Jednom je netko napisao kako je rječnike lakše kritizirati i ispravljati nego pisati. Nakon što sam to i sama radila, mogu reći kako je to doista težak i odgovoran posao. Spremne smo i otvorene za kritike, no vjerujem i nadam se da će čitatelji biti zadovoljni - iskrena je prof. Mikić Čolić.

Profesorica zagovara očuvanje gradskog govora i u medijima. Ističe kako se u nas donekle iskrivila slika uloge standardnog jezika.

- Standardni jezik jest nadregionalni idiom, ali nekako se s vremenom stvorila slika kako ni jedan drugi idiom nije vrijedan i dovoljno dobar za javnu komunikaciju, što je loše. Naime, standardni je jezik umjetna tvorevina, nešto što svi moramo naučiti, ali u nekim govornim situacijama zvuči umjetno. Pogotovo stoga što s te dijalektne strane imamo pravo bogatstvo s obzirom na malu zemljopisnu površinu - odlučna je prof. Mikić Čolić.

Osječki gradski govor, valja istaknuti, inkluzivna je knjiga, prilagođena za čitatelje s disleksijom.

- To je Mirjamina ideja! Izabrala je font koji mogu čitati disleksičari, kojima je jako važan i razmak, tako da je prilagođen i prored, a nema ni poravnanja s desne strane jer im to smeta. Knjiga je šivana i ilustracije idu preko jedne i druge strane, što je osmislila Mirjam želeći time sugerirati da je Osijek grad na Dravi, pa tako i sadržaj teče kroz knjigu. Izdvojili smo nekoliko pričica o tipičnim osječkim toposima kakav je, primjerice, korzo. Držim da će i znanstveni, lingvistički dio, s obzirom na to da je cijela analiza na primjerima, biti razumljiv širokom krugu čitatelja, a kroz cijeli su taj znanstveni tekst provučene osječke pričice i ilustracije koje omekšavaju znanstvenu monografiju - kaže prof. Mikić Čolić uvjerena i u dokumentarnu vrijednost knjige.

Ana je, službeno, još Županjka, no kako je nas, Osječane, zadužila ovom vrijednom knjigom o našemu govoru, zaslužila je itekako osjećati se Osječankom. Uostalom, lani je sa suprugom kupila stan u Osijeku, u kojem provodi puno vremena. Već je 16 godina zaposlena na fakultetu, no, dok je bila asistentica, imala je normu od dva-tri sata nastave tjedno, pa joj nije bilo teško putovati u Županju. Kako je napredovala, u jednom je trenutku preuzela i voditeljstvo Odsjeka za hrvatski jezik i književnost, odlučila je skućiti se u slavonskoj metropoli. Međutim, priznaje, još je "na pola", radnim je danima u Osijeku, a petkom odlazi u Županju.

- Muž me zeza da sam si kupila studentski stan - kaže kroz smijeh, dodajući kako joj je muž poslom dijelom vezan uz Županju, ondje su joj i roditelji, a vožnja ju relaksira, stoga joj nije problem živjeti u dva grada.

Da imaju djecu, kaže, vjerojatno to ne bi bilo moguće. Dok je studirala, živjela je u Osijeku i brzo je nakon diplome dobila posao. Bila je sjajna studentica, a danas je, diskretno smo se raspitali kod kolega i studenata, zaslužila taj epitet i kao znanstvenica i kao sveučilišna nastavnica.

- Mama mi je profesorica hrvatskog jezika, a imala sam i izvrsnu profesoricu u srednjoj školi, s kojom sam išla na natjecanja. Studij hrvatskog jezika i književnosti bio mi je prvi izbor, završila sam ga s lakoćom, s prosjekom 5.0. Kod prof. Branka Kune pisala sam diplomski i doktorski, njegov sam prerani odlazak doživjela kao veliki gubitak jer je bio izvrstan mentor i uzor u svakom smislu, sveučilišni profesor kakav treba biti - s poštovanjem govori prof. Mikić Čolić.

I sama pokušava držati se najviših standarda. Radoholičarka je i uvijek istodobno radi na nekoliko fronti. U studentskoj je anketi zapisano kako je na njezinoj nastavi opušteno, da kod nje nitko nije u stresu, ali da se red mora znati. Ona se pak opisuje pristupačnom i posvećenom, a kao svoju najbolju osobinu navodi hrabrost i volju da izlazi iz zone komfora.

- Predajem, recimo, hrvatski jezik na Studiju medicine na njemačkome. Godine 2012., kada smo počeli primati Erasmus studente, bili smo dužni organizirati nastavu hrvatskog jezika za Erasmus dolazne studente, i to sam dobila, uvjetno rečeno, po kazni.

Studenata je svake godine bilo sve više i više, ja sam se sve bolje i bolje snalazila, pa ih sad imam po tridesetak u semestru. U međuvremenu smo pokrenuli i program hrvatskoga za odrasle u sklopu cjeloživotnog programa, tako da sam sad postala metafora za hrvatski za strance na cijelom sveučilištu. Zapravo je to sjajan posao! Preporučujem i svojim studentima na Filozofskom fakultetu da putuju i pokušaju biti negdje lektori, jer to je posao kroz koji sam naučila puno više o svom jeziku nego što sam naučila poučavajući hrvatski kao materinski - kaže prof. Mikić Čolić, kojoj je drago čuti o Osijeku i Hrvatskoj iz perspektive stranaca, pa je i sama donekle promijenila svoja stajališta jer, kaže, nekad previše kritiziramo sebe i svoje.

- Predavala sam Japanki koja je bila oduševljena time što ljudi u Osijeku jako sporo hodaju, Nigerijca kojemu se najviše sviđalo to što imamo struju cijeli dan - prisjeća se. Za sebe kaže da dobro govori i razumije engleski jezik te da je završila tri stupnja talijanskoga. Na rad sa strancima, ljubav prema jezicima i intelektualnu znatiželju, uz neskriveno radovanje životu u svim njegovim aspektima, savršeno se nadovezuje Anina ljubav prema putovanjima.

- Ono što se može naučiti na putovanjima, ne može se naučiti ni iz jedne knjige. Putujem preko Erasmusa, preko Fakulteta na skupove, preko projekata ili putovanja osobno financiram. Ove sam godine, recimo, bila u Londonu s kolegicom i prijateljicom Majom Glušac, obje se bavimo standardnim suvremenim jezikom i obje obožavamo putovati, začas se dogovorimo. Iako sam bila gadno slomila potkoljenicu, nakon operacije proputovala sam svijet. Bila je to godina prije korone, zamislite samo da sam propustila Australiju i Ameriku, nikad si to ne bih oprostila! - prepričava Ana, koju sam čekala za intervju jer je, kad sam ju potražila na Filozofskom, bila u Vječnom Gradu.

Grad na Dravi sretan je što je Ana ovdje bacila sidro. Nakon svega što smo doznali, potvrdili smo tezu iz prve rečenice - prava je pravcata legica.