Quod licet Iovi, non licet bovi ili u prijevodu Što dolikuje Jupiteru, ne dolikuje volu! Doista, zanimljivo je vidjeti kako neka ponašanja pašu protagonistima, a ni najmanje ne stoje epizodistima. Protagonisti vode konverzaciju, dok epizodisti vulgariziraju u vlastitoj logoreji jer drukčije naprosto ne znaju. Ono što je povremeno isto i po čemu se protagonisti i epizodisti odnosno i Jupiteri i volovi slažu jest izdaja. Izdaja, doduše, u nas ne postoji kao kazneno djelo. Nekada je postojalo i kao optužba već je sama po sebi označavala i kaznu koja slijedi za takvo nedjelo.

No vremena su se promijenila i nitko se više ne mora bojati optužbe za veleizdaju i posljedično tome glave na panju. Treba podsjetiti na 30. travnja, kada je dan pogibije dvaju naših velikana koji su glavom platili upravo veleizdaju odnosno ulogu u uroti koja u konačnici nije bila izdaja ni carstva ni vlastitok naroda koliko želja za probitkom i jednih i drugih. Obojica su bili protagonisti, a glave su ih stajali epizodisti željni slave i časti. Epizodisti koji nisu marili za riječi i njihovo značenje. Zapravo epizodisti koji su počinili izdaju. Kaže se da je izdaja prijatelja prva vježba za izdaju domovine. Političari to znaju i s vremena na vrijeme žrtvuju nekog od svojih prijatelja jednostavno zato što je to potrebno u političkoj partiji šaha, ali kada se u igri nađe cijela zemlja, onda se ta partija zove izdaja domovine. Bili smo u nas u proteklih tridesetak godina svjedoci raznih izdaja od izdaje nacionalnih interesa preko izdaja raznih oblika i statusa. DORH je zapravo pun spisa o izdajama svih i svakoga. Izdaje se međutim rijetko kada javno obznanjuju. One se poput šapta prenose zavjerenicima, i doista me zgrozilo kada vrhovni zapovjednik Oružanih snaga i predsjednik države javno, urbi et orbi, komentira stanje u oružanim snagama. Vrhovnik kojeg očito nitko nije stigao podučiti o postojanju vojne tajne, blagoizvolio je docirati o stanju količine streljiva, tehničkoj ispravnosti, zrakoplovnim resursima i ratnoj mornarici. Briga koju je pokazao je ganutljiva, to prije što je iznošenjem podataka na pladnju servirao ono što većina vojski drži za sebe.

Možda je u svemu bio u pravu, možda doista imamo slabo opremljenu i gotovo polovnu vojsku, ali to se ne govori javno. Naprosto nije ni pristojno ni politički mudro. Kada već ne zna što, kada i kako govoriti, možda pročita riječi pokojnog Arsena, koji je napisao: “Jer nekih riječi ima što ne govore se svima, već se samo nekom šapnu, da zna!”

Piše: izv. prof. dr. sc. Ivan Tanta, s Odjela za komunikologiju Sveučilišta u Dubrovniku