Ujedinjena oporba, od krajnje ljevice do krajnje desnice, najavila je interpelaciju o obnovi, podsjetimo, upućenu u proceduru još 2021. te ponovno interpelaciju o istoj temi na trogodišnjicu potresa u Zagrebu. Arsen Bauk (SDP) kazao je da oporba ima dva prioriteta - interpelaciju o radu Vlade vezano uz potrese te Zakon o pomorskom dobru. “Interpelacija o saniranju posljedica potresa i obnove u dnevni red uvrštena je još 2021. i analizirajući je došli smo do zaključka da su svi problemi koji su bili tada još uvijek aktualni, zbog čega je nužno to raspraviti”, kazao je Bauk.

Bauk je rekao i da su zaključili da je Zakon o pomorskom dobru koji je pristigao u Sabor toliko loš i štetan da će iskoristiti sve moguće parlamentarne mehanizme kako on ne bi bio prihvaćen ili da ga se prihvati u bitno drukčijem sadržaju od predloženog. Osim najave kratkoročnih akcija, izvijestio je da se spominjao i opoziv Vlade, ali nije definirano da sada idu s tom inicijativom. Nikola Grmoja (Most) kazao je da će oporba razmotriti koji su još modeli, osim interpelacije, da zbog nepostojeće obnove otvore i pitanje odgovornosti premijera te da se razmišlja o opozivu premijera i Vlade. A što im je, prema Grmoji, vjerojatno jedan od stalnih ciljeva, baš kao i raspisivanje prijevremenih izbora. Ne mislimo da mi možemo opozvati premijera, jer oni imaju čvrstu, kupljenu većinu, nego je institut opoziva najbrži način da u Hrvatskom saboru raspravimo o ovim problemima, poručio je Grmoja.



Na kaos koji je početkom godine nastao u Saboru osim vladajućeg HDZ-a i koalicijskih partnera reagirali su i mnogi politički analitičari, ni oni se ne snalazeći previše u svim mogućim oporbenim traženjima, osim sa zaključkom kako je naprosto riječ o destabilizaciji rada Vlade i da se u tom kontekstu treba gledati i neke od predloženih zakona i planiranja projekata, pa bili oni u konačnici i dobri. Zato se i može čuti da zbog nesposobnosti pravog političkog djelovanja i opsesivne potrebe da budu protiv svega oporbeni kvazičelnici uništavaju svaku mogućnost normalnog funkcioniranja političkog sustava... Svjesni vlastite inferiornosti, ne mogu proizvesti stvarnu temu kojom bi dokazivali da su bolji izbor, pa im je jedina strategija raditi kaos bez obzira na posljedice na društvo koje je u izgradnji demokratskih institucija i procedura još u povojima! Zbog takvih “kočničara razvoja” reagirao je i premijer Andrej Plenković osvrnuvši se i na najavu oporbe da će organizirati prosvjed zbog novog Zakona o pomorskom dobru. ‘’Oni se svi skupa nastoje izvući iz gliba i živog pijeska zbog svog glasovanja za Putina i protiv Ukrajine. Sad cijela ta ekipa nastoji prekriti tu sramotu koju su učinili Hrvatskoj’’, poručio je Plenković te optužio oporbu kako u eter baca i lažne teze: ‘’Donosi se Zakon o pomorskom dobru kao dio reforme cijeloga pomorstva, koji je sad u prvom čitanju kao dio obveze Nacionalnog plana oporavka i otpornosti. Na aktualnom prijepodnevu jasno smo rekli - ako postoji bilo što što se može bolje formulirati, riješit će se. Pomorsko dobro je opće dobro, ne može ga nitko otuđiti, nema nikakvog ograničenja, nema ograđivanja plaža. Dakle, to su lažne teze’’, poručio je premijer.

No “ujedinjena” oporba ne odustaje i traži interpelaciju o radu Vlade. “Uputili smo interpelaciju”, “Tražimo raspravu o interpelaciji”, “Skupili smo potpise za interpelaciju”... često se u Saboru može čuti ova “važna” riječ, no ponekad građanima nije baš potpuno jasno što ona zapravo znači, iako je riječ o jednom od najvažnijih demokratskih sredstava saborskih zastupnika. Interpelacija je, vrlo jednostavno, način kojim se traži da premijer dokaže da ima većinu u Saboru. A kako ide postupak? Prema proceduri dio saborskih zastupnika, njih najmanje deset posto (najmanje njih 16), pisanim putem postavlja vladajućima pitanje o nekoj temi koju smatraju važnom za raspravu. Slijedi rasprava u Saboru, a nakon rasprave potrebno je glasovati o predloženom zaključku, što se ujedno smatra i glasovanjem o povjerenju Vlade. Tako nakon interpelacije, vladajući zapravo moraju dokazati da imaju natpolovičnu većinu u Saboru ili “pada Vlada”. Interpelacija je tako jedno od važnih demokratskih sredstava kojim zastupnici u parlamentu pokreću pitanje političke odgovornosti Vlade ili pojedinih njezinih ministara. Samo, važno je znati tim “alatom” se koristiti umjesto da ga se svaki put poteže kao “argument” kojim se ide kontra vlade i premijera pod svaku cijenu.

Inače, dosadašnja iskustva parlamentarnih demokracija pokazala su kako prečesto korištenje interpelacije može prouzročiti nestabilnost vlade i političku krizu. Stoga su propisana jasna pravila kada i kako se može pokrenuti interpelacija, tj. ograničene su i racionalizirane njezine pretpostavke i posljedice. Interpelaciju je Hrvatski sabor vratio u parlament 2000. godine. Valjano podnesenu interpelaciju zastupnika, predsjednik Sabora dostavlja predsjedniku Vlade i zastupnicima u roku od 15 dana od dana kad ju je primio, a Vlada se o njoj mora očitovati najkasnije u roku od sljedećih 15 dana. A nakon što se Vlada očituje, predsjednik Sabora treba to očitovanje dostaviti zastupnicima u roku od idućih 15 dana. Ovi rokovi postoje između ostalog i kao sredstvo zaštite stabilnosti izvršne vlasti. Razlog tome je kako se ne bi odluke donosile ishitreno te kako ne bi bilo trajnih političkih nestabilnosti i kriza.



Zbog istog se razloga iduća interpelacija o istoj temi koja je odbijena može ponovno podnijeti tek nakon tri mjeseca od dana kada je Sabor odbio interpelaciju. Rekli bismo, pametnome dosta. Jer prisjetimo se, primjerice, Mostova pokretanja interpelacije o radu Vlade zbog poskupljenja energenata jer se navodno reagiralo preslabo, prekasno i sa zakašnjenjem, a opće je poznato da je u energetskoj krizi hrvatska Vlada “plivala” bolje i snalažljivije od većine članica Europske unije. U biti sve se svodilo na destabiliziranje vladajućih, kao i populističko skupljanje političkih bodova.

Nadalje, podsjetimo da primjerice Zakon o pomorskom dobru nije neka velika novost, trebalo ga je donijeti i prije, pa i kada je SDP bio na vlasti, ali zbog navodne složenosti problema od toga se odustalo. S obzirom na tu “vruću jadransku temu”, uslijedila je reakcija iz Slobodne Dalmacije, čiji komentator sustavno prati taj problem, te podsjetio javnost kako je SDP svojedobno omogućio ograđivanje 18 plaža, a sad za ograde okrivljuju HDZ. Ono što su oni predlagali na pomorskom dobru, mnogo je gore, ali prave se blesavi..., piše Slobodna Dalmacija. U SDP-ovoj Vladi, za prijedlog zakona ruku je podignuo i Arsen Bauk, tadašnji ministar uprave. Isti onaj Bauk koji ministru Butkoviću sada poručuje da će “njegove fotografije zalijepiti na sve one ograde koje se podignu oko plaža ako prijedlog zakona o pomorskom dobru bude prihvaćen kakav je sada”. Bauka, naravno, ne zanima bit samog prijedloga novog zakona koji nigdje ne predviđa ograđivanje plaža, dapače, nalaže upravo suprotno, skidanje ograda s plaža koje je zakonom iz 2003. podignula SDP-ova vlada. Bauku kao i o tom pitanju “ujedinjenoj oporbi”, umjesto opće dobrobiti pa kad se radi i o reguliranju stanja s plažama, odnosno pomorskom dobru, važnije je zbunjivati javnost i slati populističke i demagoške poruke. Jednako kao što Bauk nije u pravu, nije u pravu ni Ivana Marković, gradonačelnica Supetra, jer da je bar jednom pročitala zakonski prijedlog, ili ono što je državni tajnik Josip Bilaver u tri-četiri navrata iznio u razgovorima, znala bi zašto se u nekim situacijama - npr. pomorske luke, vojne luke, brodogradilišta... mora ograničiti pristup pomorskom dobru na temelju koncesije, ističe analitičar Slobodne Dalmacije.

Zato se za iznova zapitajmo, kao i na početku teksta, što oporba radi, osim što pokreće inicijative koje su u startu osuđene na neuspjeh? Nažalost, kronična nemoć i nesnalaženje hrvatske oporbe posljednjih je godina konstanta koja šteti ne samo parlamentarizmu, pa i demokratskim procesima, nego u pojedinim konkretnim (ekonomskim, gospodarskim...) slučajevima unazađuje, koči i opstruira napredak i razvoj društva, ustajući protiv svega što radi Vlada makoliko to bilo dobro i u interesu države i sređivanja dubioza iz prošlosti. Drugim riječima, SDP, primjerice, dok je bio na vlasti, nije prihvatio ni jedan HDZ-ov zakonski prijedlog, a sad se, kao i drugi iz “ujedinjene oporbe”, stalno bave nekim promašenim inicijativama, interpelacijama, traženjima smjene ministara, pa i zazivanjem prijevremenih parlamentarih izbora.