Parlamentarna demokracija u Hrvatskoj imala je svoja lutanja i mijene sasvim u skladu s činjenicom da se radi o državi koja je bila izvan parlamentarizma u modernom smislu praktično sve do osnutka početkom devedesetih - kaže dr. sc. Sven Marcelić, profesor na Odjelu za sociologiju Sveučilišta u Zadru, te dodaje:

- Sjetimo se da smo u devedesetima imali dva doma Sabora i polupredsjednički sustav, što sve govori o tome da su se procedura i politička praksa razvijale kroz vrijeme. Ono što se može reći jest da je Hrvatska, za razliku od većine drugih zemalja bivše Jugoslavije, uspjela uspostaviti miran i prohodan parlamentarni put s neometanom tranzicijom vlasti. Dakle, ako govorimo o proceduri, hrvatski parlamentarizam prilično je stabilan. Ono što je, međutim, problem, sadržaj je tog parlamentarizma. Znamo da je Sabor, više-manje, skupina najbolje plaćenih dizača ruku u državi, gdje ona stranka koja je na vlasti gotovo i ne doživljava disonantne tonove iz vlastitih redova, žetonizacija demokracije postala je gorući problem, a u konačnici to rezultira parlamentom koji je sterilan i konformistički. Jedina situacija u kojoj se takve stvari ne događaju jest kad su na vlasti koalicije (ili suradnje, ako se sjetimo terminologije jednog takvog partnera) opcija dovoljno brojnih da ih se ne može kompenzirati žetonima.

Kad smo kod parlamentarizma, s jedne strane imamo vladajuće (vlast), a s druge strane opoziciju (oporbu), uglavnom nepomirljivih stavova kako ideoloških tako i općedruštvenih i svih drugih. Kad bismo uspoređivali vlast i oporbu kod nas i u drugim demokratskim državama, koje su sličnosti, koje razlike, kakav bi bio zaključak u tome smislu? Gledajući širu sliku, je li populizam danas izraženiji na oporbenoj sceni ili u pojedinom opcijama koje su na vlasti?

- To je sasvim uobičajena situacija parlamentarnih sustava gdje imamo proporcionalni način izbora. Za razliku od, recimo, Velike Britanije, gdje se izbori održavaju u onoliko jedinica koliko ima zastupnika u parlamentu i prolazi samo osoba s najvećim brojem glasova, u Hrvatskoj se, kao i u većini zemalja kontinentalne Europe, koristi sustav s minimalnim pragom potrebnim za ulazak u Sabor, što rezultira razmjerno većim brojem stranaka i opcija. Druga stvar vezana uz to su predizborne koalicije, koje povećavaju broj stranaka. Ipak, sve je to više ili manje uobičajeno i za druge dijelove Europe i u tome nismo nikakav izuzetak, takve parlamente karakterizira raznolikost koja odražava ideološke pozicije. No treba se vratiti na onu priču o 76 ruku u Saboru. Kako sam već konstatirao, to je mjesto na kojem se, najčešće bez neke veće rasprave, ruke dižu u skladu sa stranačkom pripadnošću i iznimno je rijetko da se, pogotovo u vladajućoj većini, dogode neki disonantni tonovi. Jedini slučaj kojeg se mogu sjetiti u mandatima Andreja Plenkovića jest onaj vezan uz Istanbulsku konvenciju (što je uostalom dobar primjer takve vrste populizma jer je usvojena još 2018.), a apokaliptične najave desnice i desnijeg dijela HDZ-a o roditeljima 1 i 2 i sličnima. Ako govorimo o oporbi, populizam ili, možda još bolje, žestoka retorika realno su jedini način da se dospije u javni fokus upravo u okolnostima steriliziranog parlamenta.

Fragmentacija Sabora RH dosegnula je nove vrhunce, s jedne strane imamo ujedinjenu (premda ideološki različitu) oporbu, s druge strane HDZ i koalicijske partnere, u nepomirljivim stavovima, svađama i retoričkim prepucavanjima i oko aktualnog novog zakona o pomorskom dobru i morskim lukama, da o nekim drugim inicijativama i interpelacijama i ne govorimo. Vaš komentar na sve to...?

- Opet se sve svodi na isto, a to je 76 ruku. Dok god HDZ ima lojalne osigurače većine, uz koji žeton u rezervi, to će biti normalno stanje stvari. Jedna od posljedica toga je i kontinuirano nisko povjerenje hrvatskih građana u Sabor, što možemo vidjeti iz niza istraživanja Eurobarometra. U biti, ta se institucija uglavnom pretvorila u to da se ni iz redova onih koalicijskih partnera koji bi trebali, bar nominalno, biti korektiv većinske stranke, gotovo nikad ne čuju kritike, primjedbe, a osobito ne pritisci prema najvećem partneru. Razlog za to je, između ostalog, i lagana zamjenjivost. Vidjeli smo da je u prethodnome sazivu nakon odlaska Mosta priljev žetona bio sasvim dovoljan da Plenković mandat dovede do kraja. Drugim riječima, vladajući nemaju nikakvu motivaciju da bi mijenjali nešto u svome načinu rada i zato to ne čine. U krajnjoj liniji, to se može interpretirati kao projekcija snage, jer s jedne strane ruku ima dovoljno da se radi što se hoće, a s druge u oporbi ima sasvim dovoljno rezerve da se tih ruku pojavi još. Ukratko, u Hrvatskom saboru ruka vrijedi više od glave i to je stanje stvari na koje dobar dio zastupnika radosno pristaje. Stoga u principu nemamo neku osobito veliku fragmentaciju, dapače imamo još jače betoniranje pozicije većine i opoziciju, koja i nema druge mogućnosti nego da bude glasna i preglasana. Jedina situacija u kojoj se zaista vidjelo da Plenković ne može odvesti stvari do ekstrema jest kad nije uspio osigurati dvotrećinsku većinu. Na stranu konkretan povod, ono što mu je Sabor tada pokazao jest da ipak postoji granica njegove vlasti, što je svakako korisno u pedagoškom smislu (a o političkom bi se dalo raspravljati).

Koliko svađe i prepucavanja u Saboru i općenito na javnoj sceni narušavaju stabilnost političkog sustava, odnosno stabilnost parlamentarnog demokratskog društva...?

- Politički sustav u Hrvatskoj funkcionira sasvim normalno. Pretpostavljam da su čitatelji u prethodnim paragrafima već uočili da se prema činjenici 76 ruku odnosim s određenim cinizmom. U tom smislu zanimljivo mi je jedino primijetiti da se glasniji dio opozicije nalazi ne u najvećim opcijama s lijeve i desne strane, odnosno u SDP-u i DP-u, nego dolazi iz Možemo! i Mosta. Drugim riječima, postoji određena razina okoštolasti i manjka ideja u velikim strankama, što je u principu osobina i HDZ-a. Manjak demokracije u parlamentarizmu dobrim je dijelom odraz manjka demokracije u najvećim strankama. Posao oporbe je da otkriva pogreške i skandale vladajućih, plasira ih u medije, da izgrađuje političke, sadržajne i ideološke pozicije za sljedeće izbore i da kontinuirano potkopava percepciju stranke na vlasti uvjeravajući javnost da bi oni taj posao obavljali bolje. (D.J.)