U okolnostima kakve su posljednjih godina, s aktualnim ukrajinskim ratom i njegovim posljedicama (ekonomska i energetska kriza), diljem Europe vidimo i sve više prosvjeda protiv mjera koje poduzimaju pojedine države. Koliko se neke od medijski razvikanih inicijativa poput akcija pojedinih udruga (i ekoloških) i njima sklonih političara zapravo kontraproduktivne za razvoj i napredak društva? Ili je sve politika i interesi, pa i (ne)opravdani prosvjedi (vidimo milijune Francuza na ulicama, nešto manje prosvjednika u Njemačkoj, Španjolskoj...) - pitali smo prof. dr. sc. Ernesta Vlačića, sveučilišnog i veleučilišnog profesora, osnivača i direktora razvojno-istraživačke organizacije NOVAMINA i predsjednika Tematskog inovacijskog vijeća za energiju i održivi okoliš?

- Kad je između ostalog u pitanju energetska ovisnost našeg kontinenta, nailazim na nevjerojatne podatke kako je Europa osigurala goleme količine plina iz američkih teksaških izvora, što puno ili gotovo sve govori o jednom od okidača ovog nesretnog rata, a to je repozicioniranje i reformatiranje odnosa globalnih sila. Dodatno je EU krešući svoj budžet za energetsku tranziciju alocirao na stotine milijardi eura u sporadične investicije koje uključuju i fosilna goriva, ponajprije kako bi ojačao svoju mrežu plinovoda. Što ne mora apriori biti promašeno i neprimjereno repozicioniranje. Iz pozicije net-zero 2050, tj. ostvarenja europske vizije ili zero carbon kontinenta, ovi nam događaji zasigurno ne idu naruku. Sve se više zaziva povratak industrijskih postrojenja i energana koji se napajaju fosilnim gorivima, pri čemu i nuklearna energija ponovo jača svoju poziciju. U tome, ako je u pitanju nadilaženje i premoštavanje trenutačno nezavidne situacije, iskreno ne vidim veći problem, jer danas već postoji čitav niz tehnologija koje i "prljave" neobnovljive energente čine prihvatljivima. Problem se može javiti kod investicijskih zahtjeva takvih postrojenja kao i vremenskog roka njihovog stavljanja u funkciju. Stoga svi prosjedi koji se događaju unutar europskog prostora ne predstavljaju posebno iznenađenje. Neki se prosvjedi zbivaju spontano, neki su orkestrirani da ne kažem izmanipulirani, neki predstavljaju nekakav hibridnu formu i jednog i drugog. U svakom slučaju, prosvjedi su instrument promoviranja nečijih interesa ili iskaz nezadovoljstva, odnosno straha.

Što se RH tiče, u nas je bilo puno otpora protiv LNG terminala na Krku, pa gradnje golf-terena na Srđu, prosvjeda protih termoelektrana na ugljen, pa i nuklearki..., a sad vidimo da se u pitanje dovodi i novi Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama. Vaš komentar?

- Svaki će projekt koji čini akciju izazvati povratnu reakciju, posebno složeni razvojni projekti od regionalnog, pa i nacionalog interesa koji mijenjaju postojeće stanje stvari. Rijetki su oni projekti koji ostvaruju apsolutan sinergični učinak na sve dionike, odnosno zainteresirane strane. Čak i u energetskom segmentu obnovljivih izvora energije, u kojem bi Hrvatska trebala ostvarivati kako nacionalnu neovisnost tako i konkurentnost svojih poduzeća, projekti nerijetko budu dočekivani na nož, najprije oni vjetroelektrana, pa biomase, a danas se već i prozivaju projekti fotonaponskih elektrana, između ostalog zbog devastacije prostora i vizualne kontaminacije. Kako se u tom kontekstu trebamo postaviti, pitanje je na koje neće biti jednoznačnog odgovora, već će svatko prema vlastitim uvjerenjima, iskustvima i interesima artikulirati i projicirati svoj stav. Osobno sam nešto liberalnijeg stajališta, tj. pozicije da projekte treba agilnije pokretati, ali ne s namjerom maksimalizacije profita već ostvarenja dobrobiti za sve uključene. Često medijski zagovaram da je Hrvatskoj potrebna ciljana reindustrijalizacija proizvodima visoke ili više dodane vrijednosti koji ne čine štetu, posebno okolišnu i društvenu okruženju u kojem se smještaju. Upoznajem sve više mladih lidera kako na lokalnoj tako i na nacionalnoj razini koji su suglasni s mojim stavovima. Puno veći problem je senzibilizirati zainteresirane investitore, kako inozemne tako i domaće, te njima osigurati brzi postupak realizacije vlastitog investiranja.

Kako biti napredno društvo ako su neki od konsenzusa, o nekim važnim pitanjima, nemogući i neizvedivi, uključujući i globalno provedivi dogovor oko klime...? U takvim okolnostima je li održivi razvoj uopće moguć?

- Ne samo da je održivi razvoj moguć nego alternative takvom modelu razvoja nema, i to na svim razinama, od regionalnog, nacionalnog, blokovskog i globalnog! Moguće je da će se zbog trenutačne situacije u svijetu dogoditi određeno usporavanje u smislu premoštenja i krpanja trajektorije, posebno kad je EU u pitanju, iako bi EU u ekonomiji održivog razvoja po svemu trebao biti globalni lider. Bilo kako bilo, vizija je postavljena, put zacrtan i, ako se ne dogode tektonski poremećaji na globalnoj razini, živjet ćemo u održivom, zelenijem i humanocentričnijem svijetu za nekoliko desetaka godina. Ne možemo tražiti da se civilizacija prema tako postavljenom cilju uniformno ponaša, sigurno da interesi Nigerije, Australije, Sjedinjenih Država i primjerice Danske nisu usklađeni, ali da počinjemo polako kao čovječanstvo puhati u isti rog, u to sam uvjeren.

Prihvaćanje principa razvoja i življenja po principima cirkularne ekonomije na razini nacija i regija s jedne strane, Environmental Social i Governence - ESG principa u gospodarstvu, daje nadu da raste svijest i odgovornost, ali s druge strane to se neće dogoditi samo od sebe, nego ćemo ga trebati proaktivno njegovati i razvijati. Edukacije svih razina populacije, socijalno inoviranje i odgovornost, promjena vjerovanja i vrijednosti u nama razvit će novu razinu svijesti i učiniti ovaj svijet boljim nego što je ikada bio. (D.J.)