U okolnostima kakve su posljednjih godina, s aktualnim ukrajinskim ratom i njegovim posljedicama (ekonomska i energetska kriza), diljem Europe vidimo i sve više prosvjeda protiv mjera koje poduzimaju pojedine države. Koliko su neke od medijski naglašeno razvikanih inicijativa, poput primjerice akcija pojedinih udruga (i ekoloških) i njima sklonih političara, zapravo kontraproduktivne za razvoj i napredak društva? Ili je sve politika i interesi, pa i (ne)opravdani prosvjedi (vidimo milijune Francuza na ulicama, nešto manje prosvjednika u Njemačkoj, Španjolskoj...)? Na ta i neka druga pitanja, za ovotjedni Magazin govori prof. dr. sc. Tomislav Pletenac, kulturni antropolog s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

- Trenutačna situacija pokazuje kako tehnološka rješenja nisu izdvojena iz ukupnog konteksta, koji god on bio, politički, ekonomski, socijalni ili kulturni. Dakle, tehnološka rješenja ne žive tek od znanstvenih otkrića i njihove transformacije u proizvode koji na ovaj ili onaj način mijenjaju proizvodnju, distribuciju i potrošnju dobara. Pa, ni sama znanost nije oslobođena konteksta, što se vidi i po strukturi financiranja znanstvenih projekata. STEM ideologija dovela nas je do pogrešnog zaključka kako je za znanje i tehnologiju dovoljna ekonomija. Pri tome zaboravljamo da su ekonomske odluke uvijek političke i da nema nepolitičke ekonomije. Ekonomske teorije relativno jasno utvrđuju načine kako se odrediti prema krizama, no svaka od njih nije jednako upotrebljiva kada na umu imamo život pojedinaca, ili pojedinih dijelova društva. Do sada su se društva držala pravila kako visoki profiti na jednoj strani društva nužno moraju izazvati efekt i na drugim dijelovima društva, odnosno preciznije bogaćenje bogatijih indirektno će stvoriti blagostanje najsiromašnijima. Taj se model pokazao pogrešnim, društvene razlike su narasle i danas prvi put svjedočimo procjenama kako će osobe rođene nakon 1980. u prosjeku živjeti lošije od svojih roditelja. Dakle, za volju ekonomije politika je donijela odluke koje su porazne za društvenu reprodukciju. Političke odluke su mogle biti i drugačije s drugačijim društvenim efektima. To se najbolje vidi u trenutku kada se takav sustav sukobi s krizom. COVID bismo mogli nazvati krizom nabave, a rat u Ukrajini krizom energenata, a oba pokazuju neke temeljne proturječnosti ekonomsko-političkog modela. Klimatska kriza i globalno zagrijavanju tek će uzeti svoj danak, a ovaj sustav sigurno nije ni približno spreman amortizirati te učinke. Kao i u slučaju pandemije tako se i početkom rata u Ukrajini politika okreće isprobanim starim modelima vjerujući kako će se nakon prestanka krize sve vratiti na staro. Problem je, naravno, jednom kad se situacija promijeni, ono staro zauvijek je izgubljeno. Toga je bio svjestan Karl Marx kada je svoj Osamnaesti Brumaire otvorio tvrdnjom kako se sve velike činjenice i ličnosti svjetske povijesti pojavljuju dva puta - prvi put kao tragedija, drugi put kao farsa. Farsa može izgledati zabavno, ali u pozadini je ona prikaz grube svakodnevice u srazu s proklamiranim vrijednosnim idealima i u tom proturječju ona crpi svoju snagu. U ovom slučaju progres i napredak, kakav je zamišljen u ekonomskim laboratorijima i think-tankovima sudara se sa svojim efektima. Progres se može mjeriti na različite načine, danas ga obično mjerimo rastom BDP-a i prosjecima. Što bi se dogodilo kada bismo ga mjerili kvalitetom života najsiromašnije osobe u društvu? Bismo li i dalje govorili o progresu? Sada se za te osobe tvrdi da su same krive za svoju sudbinu. Ili su donijele krive odluke, ili su posegnule za opijatima, ili kako možda imaju genetsku pogrešku. Zapravo se radi o novoj eugenici. Tko se ne prilagođava sustavu skončat će od gladi i hladnoće na cesti. I eto nas u dobrom starom staljinizmu - nisu krive postavke sustava, nego su krivi građani koji ih ne prihvaćaju (reklo bi se nedostaje im klasna svijest).

A što je s prosvjednicima, negdje u masovnijim izdanjima, drugdje, kao u nas, tek sporadično na javnim mjestima?

- No, ne treba odviše brzo amnestirati i prosvjednike. Činjenica je da se njihova mobilizacija temelji na gubljenju ikakvog povjerenja u hegemonijski model, jer ima nesagledive posljedice za njihove živote i budućnost. Pa ipak, rješenja koja im se nude i oko kojih se okupljaju jednako su problematična, jer su uvijek jednostavna i prihvatljiva bez kritičke distance. Naravno, možemo jednako tako tvrditi i da je promjena nužna sada, a o posljedicama ćemo brinuti kasnije, ali ovaj put na "pravim" temeljima. Ja se upravo bojim temelja, neke vrsti teleologije koja je neupitna. Malo vidim fleksibilnosti i na jednoj i na drugoj strani koja je u stanju preispitati te temeljne postavke i po potrebi ih mijenjati. Za to masovne akcije i političko zabijanje glave u pijesak sigurno nisu dobar teren. I jednima i drugima nedostaje vizija. Priroda sigurno nije harmonična i stabilna, ona je kompleksna i nepredvidljiva, prepuna katastrofalnih događaja. To što ja sada odgovaram na vaša pitanja posljedica je kataklizme koja je uništila dinosaure. Da nije bilo nekog kometa koji se zabio u naš planet, možda bi i danas sisavci bili samo plijen, jedna grana evolucije. Da bi evolucija i adaptacija u biološkom smislu uopće postojala potrebna je promjena, a ne stabilnost. Nepriznavanje te nestabilnosti temeljna je pogreška ideološke pozadine prosvjednika.

Što se RH tiče, kod nas je bilo mnogo otpora protiv LNG terminala na Krku, pa gradnje golf-terena na Srđu, prosvjeda protiv termoelektrana na ugljen, pa i nuklearki..., a sad vidimo da se mnogi (i u Saboru, oporba) žestoko bune protiv novog Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama, doduše bez masovnijih prosvjeda. Kako objasniti takav općenito isključivi, negativistički stav po mnogim pitanjima...?

- Problem s prosvjedima, posebno ovako lokalnim kakve imamo u Hrvatskoj, jest to što su oni kopija. Svi se možemo usuglasiti kako su klimatske promjene tu i kako će efekti klime u budućnosti biti devastirajuće. Ali, toga sigurno nisu svjesni veliki dijelovi društva. Tako prosvjedi, bili uspješni ili ne, tek su pokazatelj neke identitetske odrednice, a manje imaju veze s nekim jasnim široko uspostavljenim stavom. Odnosno taj stav se neupitno prenosi iz drugih društava i uvjeta. To ne znači da često nisu u pravu, posebno o Zakonu o pomorskom dobru koji predviđa brutalnu privatizaciju obale, ali zašto se ne izbore za pravedniji sustav za male privatne sunčane elektrane, primjerice? Ili što rade kako bi se hrvatsko STEM znanje usmjerilo prema obnovljivim izvorima energije. Te su stvari prepuštene deregulaciji umjesto da stvaramo politike prema energetskoj održivosti. Neće nas spasiti točkaste reakcije ako iza njih ne postoji jasan cilj. Ali, lakše je prosvjedovati nego pisati politike, tražiti zakonska rješenja i lobirati prema centrima moći. Prosvjed je djelotvoran jedino kao pregovaračko sredstvo, a ne svrha sama po sebi. Postoji tek zapravo nekolicina organizacija iz civilnog sektora koje razmišljaju na taj način. Takav način djelovanja sigurno ne šteti napretku, naravno u ovisnosti kako ćemo taj napredak definirati. Zapravo je danas upravo to glavni zadatak - definirati što ćemo zvati napretkom i progresom.

Ukupno uzevši sve faktore, pa i političke silnice u obzir, je li održivi razvoj uopće moguć, gledajući kroz kontekst nepomirljivih stavova i razilaženja u mnogim područjima od politike preko ekonomije do energetike kakve slušamo i danas, koliko u svijetu, toliko i kod nas?

- Kod sintagme "održivi razvoj" otvara se problem što se pod time podrazumijeva. Krajem 19. stoljeća svaka nova industrija bila je održiva, tek smo kasnije uvidjeli kako tako nešto ima pogubne posljedice i za društvo i za okoliš. Nisam siguran da itko može u toj sintagmi definirati što treba održati ili sačuvati. Održivi razvoj samo je jedan od niza primjera označitelja u potrazi za smislom. Njemu smisao mogu dati raznovrsni akteri, za ekologe to su procesi u prirodi, za liberala to je održanje kapitalističkog sustava, za socijaliste to je održavanja društvene solidarnosti. Time svaki razvoj čuva nešto, ne postoji neodrživi razvoj, jer ako je nešto neodrživo ne može se razvijati. Ovdje imamo posla s već navedenim proturječjem koje dobro pokazuje stanje u kojem se našla suvremena civilizacija. Dakle nastavili bismo rado isto, ali s više opreza. To je naravno nemoguće. Vrijeme je da se redefinira razvoj i to na globalnoj razini. I to je naravno nemoguće, što globalni pokušaji sporazuma o klimi najbolje pokazuju. Stanje će postati neizdrživo i neodrživo, pa će i ideje o razvoju postati izlišne. Postavit će se pitanje kako uopće preživjeti, pa ćemo se vratiti i temeljima ekonomije i pronalaženju odgovora kako osigurati za čim više ljudi dovoljno resursa ili, bolje rečeno, kalorija za svakodnevicu.

Farsično je što za to postoji i znanje i tehnologija, ali se one koriste za potpuno druge svrhe. Povezani smo više nego ikada i informacije putuju brzo umreženim društvom, a mi te informacije koristimo za buling, trolanje i vrijeđanje. Razvili smo visoku tehnologiju proizvodnje genetski modificiranih biljaka koje su u stanju adaptirati se i prehranjivati najsiromašnije dijelove svijeta, a koristimo ju kako bismo stvorili monopol nad sjemenjem i herbicidima. Računalnu tehnologiju pretvorili smo u skladište patenata koji se na kapaljku puštaju u svakodnevicu. Smiješno? Naravno da je, a spojeno s tragedijom zaključnih tvrdnji daje farsu. Možda u ovom slučaju upravo obrnutu od Marxa - prvo se događa farsa, koja će se u svom bezumnom ponavljanju pretvoriti u tragediju. (D.J.)