U još jednom nastavku koji se bavi aktualnim ekonomskim temama, naš redoviti suradnik doc. dr. sc. Marko Šundov, ekonomist, znanstvenik i ekologist iz Splita, predstavlja jednu važnu temu o kojoj se kod nas u Hrvatskoj malo priča, premda u globaliziranom i digitaliziranom svijetu 21. stoljeća poprima sve veće značenje, koliko na teorijskoj, toliko i na praktičnoj, održivoj i primjenjivoj razini. Radi se o ekonomiji dijeljena, o kojoj dr. Šundov piše sljedeće:

 

- Ekonomija dijeljenja [1] novonastali je ekonomski sustav koji se razvio na platformi globalne tehnološke ekspanzije i ne prestaje rasti. To je sustav unutar kojeg se imovina i usluge dijele između privatnih osoba, besplatno ili uz naknadu, obično putem interneta. U engleskom jeziku nalazi se pod različitim nazivima: colaborative economy, access economy, circural economy, gig economy, on-demand economy. Točnije, ekonomija dijeljenja poslovni je model u kojem su djelatnosti olakšane suradničkim platformama koje omogućavaju privremenu uporabu robe ili usluge koje često pružaju privatne osobe. Važno je napomenuti da postoji jako velik broj definicija, s obzirom na to da se radi o višesektorskoj ekonomiji, a navedena definicija preuzeta je iz EGSO-a (europski gospodarski i socijalni odbor).

 

Postoji više čimbenika koji su potaknuli bujanje ekonomije dijeljenja [2]:

1) Opći ekonomski slom, koji se dogodio 2008. godine, zbog kojeg su se raspale klasične ideje o kapitalizmu koji nevidljivom rukom vodi prema dobrobiti većine.

2) Razvoj tehnologije koja je učinila donedavno utopijske, nezamislive ideje, mogućim i ostvarivim.

3) Otuđenje suvremenog čovjeka, koji se u posljednjem desetljeću izrazito osamio i udaljio od duhovnosti te podlegao egoističnom materijalizmu.

4) Suvremena ekonomska kriza, u kojoj duboka nezaposlenost nije prolazna i privremena neravnoteža u potrošačkoj ekonomiji, nego dio njegovog karaktera.

Ekonomija dijeljenja obuhvaća navedene znakove vremena i pokušava ih obuhvatiti u novom modelu uporabe imovine, vremena, znanja i vještina. On još nije zaokružen i razrađen koncept, nego se razvija te ne postoji općeprihvaćena definicija (sinonimi za ekonomiju dijeljenja su kolaborativna ekonomija ili mash-mreža).

Kolaborativna ekonomija, princip otvorenog pristupa (open-source), društveno odgovorno poduzetništvo - sve su to izrazi koji se uklapaju u ekonomiju dijeljenja. Raste val onih koji se aktivno opiru glavnoj prevladavajućoj ekonomskoj struji, poticanoj propagandnim potrošačkim strojem koji hipnotički i kontinuirano poziva pojedinca na samo jednu reakciju "ne misli - samo kupuj"! Inspirativno djeluje spoznaja o širenju stava prema kojem se jedino povezivanjem, umrežavanjem, suradnjom i dijeljenjem mogu riješiti gorući problemi sadašnjice.



Jedan od temeljnih stupova kolaborativne ekonomije je demokratizacija - produbljenje utjecaja pojedinca na sustav i stvaranje učinkovitijih alata koji omogućavaju sudjelovanje većeg broja ljudi u odlukama koje utječu na njihove živote. Zapadni čovjek živi u političkom sustavu koji se formalno zove demokracijom, ali često smatra kako nema stvarnog utjecaja ni na politički sustav (izborna apstinencija), ni na ekonomski sustav (sve veća nejednakost između bogatih i siromašnih). Kolaborativna ekonomija, kao što joj i ime govori, naglašava sudjelovanje i suradnju te traži modele participacije.

Slobodno tržište temeljeno na neoliberalnom modelu sve je agresivnije sa strane ponude (proizvodnje), preuzimajući tako dominaciju nad odnosom ponude (proizvodnje/usluge) i potražnje (kupac/potrošač). Upravo ta agresivnost prisutna na strani ponude (proizvodnje) predstavlja temelj današnjeg neoliberalnog ekonomskog modela pokretanog na isključivosti odnosa ponude i potražnje koju karakterizira masovnost proizvodnje niskokvalitetne robe radi sve veće i učestalije potrebe za istom. Ovakav pristup za posljedicu imao je okrupnjavanje na strani ponude, tj. stvaranje transnacionalnih korporacija koje svojim utjecajem i financijskom snagom postaju nadmoćne samim državama, a s druge strane dolazi do gomilanja proizvoda koji su često nedovoljno iskorišteni i nepotrebni, što značajno opterećuje okoliš onečišćenja različitog obujma i strukture. U tom međuodnosu omjer korisnosti značajno je na strani ponude gomilajući prihode i moć jednoj manjoj skupini spram većine koja svojom potražnjom (često nepotrebnom, a kontinuirano marketinški poticanom), izaziva tako velik negativni odnos. Kontinuiranim podizanjem slobodnog tržišta na "tron" božanstva, manja skupina (umrežena unutar skupina političara, znanstvenika i gospodarstvenika) nameće ovo stanje neravnoteže kao opravdano i jedino ispravno, jer potiče pojedinca na prosperitet i nudi priliku milijunima da iziđu iz okova siromaštva. Nažalost, takav model nudi upravo suprotno, on nudi privid mogućnosti s realnošću sve većeg osiromašenja i ugroze biokapaciteta planeta.

Kako bi se zaustavio taj negativni trend potrebno je iznaći nove platforme ekonomskog djelovanja, a jedna od njih je ekonomija dijeljenja. Promjenom pristupa na strani potražnje s koncepta "gomilanja" na koncept "dijeljenja" stvaraju se preduvjeti uravnoteženja korisnosti. Pasivnost pojedinca kao kupca/potrošača na odnose unutar slobodnog tržišta posljedica je prije svega njihove neinformiranosti i međusobne neorganiziranosti. Upravo ekonomija dijeljenja u potpunosti mijenja takav pristup omogućavajući krajnjem korisniku proizvoda ili usluge da utječe na čimbenike koji djeluju na strani ponude.

Neodrživost postojećeg ekonomskog modela je očita, a promjena mora biti usmjerena ka transformaciji iz politike obujma (masovnosti) u politiku dijeljenja (korisnosti).

Putem ekonomije dijeljenja krajnji korisnik može pomoću IT mreže uspostaviti mnogo veću korisnost proizvoda/usluga kojeg konzumira te tako proizvođača (isporučitelja usluga) prisiliti na kvalitetniju isporuku iste. Sadašnja snaga potrošača/kupca je formalna zato što je diversificirana prema pojedinačnom interesu, što je korporacijama i krajnji cilj zbog opasnosti koju donosi organizirano djelovanje krajnjeg korisnika. Krajnji korisnik koji djeluje individualno te kontinuirano generira potrebu (kroz poticanje stanja žudnje) cilj je čimbenika na strani ponude. Pri takvom prividu kupac/potrošač nije u stanju spoznati stvarnu snagu koja proizlazi iz umrežavanja te krajnjeg dijeljenja informacija, usluga i konačno samog proizvoda. Zbog toga je ekonomija dijeljenja izložena snažnom napadu onih sila koje žele zadržati trenutačni status iz kojeg izvlače maksimalnu korist za svoje korporacije i sebe osobno. Poslanje ekonomije dijeljenja je upravo promijeniti to stanje bespomoćnosti krajnjeg korisnika i poticanje istog na korištenje svoje moći.



Jedan od najznačajnijih efekata ekonomije dijeljenja predstavlja maksimiziranje iskoristivosti proizvoda. Strategije neoliberalne tržišne ekonomije fokus svog djelovanja usmjeravaju na intenziviranje kružnog procesa koji započinje proizvodnjom, a završava potrošnjom. Posljedični efekti takvog kružnog ciklusa nastojali su se troškovno prebaciti na samog korisnika, ili pak na društveni sustav u kojem je vršena eksploatacija istog. Uvođenjem ekonomije dijeljenja proizvodu se značajno produžuje vijek trajnosti, umanjujući na taj način gomilanje viška proizvoda na strani potražnje.

Troškovi upravljanja i skladištenja otpada nisu imali značajniji utjecaj dok nije nastupila intenzivna masovnost proizvodnje nekvalitetne i vremenski kratko iskoristive robe (proizvoda i dobara). Potrošačko društvo obasipano je robom koja se upotrijebi svega nekoliko puta i koja brzo završi u otpadu [3]. Dijeljenjem stvari koje su u funkciji, a koje se više ne koriste (ili se ne koriste intezivno), smanjuje se pritisak na prirodu i okoliš i osigurava se da svaka vrsta imovine završi u mjeri punog potencijala - sve dok funkcionira.

Oskudni resursi postaju dijeljeni resursi. U ekonomiji dijeljenja proizvođači su motivirani kreirati proizvode koji će duže biti funkcionalni i usmjereni su u dizajn i razvoj trajnih proizvoda. Iskustvo rada s kvalitetnom robom bi se umnožavalo: samo jednim artiklom proizvođač bi mogao ostaviti izvrstan dojam na više različitih osoba koje su koristile taj artikl, a ne samo na jednoga kupca. Jednako bi se multiplicirala i loša iskustva, pa bi na tržištu prosperirali oni koji doista čine korisnike zadovoljnima. Vlasništvo je u principu sekundarno, primarna je upotreba.



Rast ekonomije dijeljenja u Europi bit će raširen - prema analizi PWC-a [4] ukupni iznos transakcija u pet najjačih sektora (izravne financijske usluge, organizacija smještaja među fizičkim osobama, kućanske usluge na zahtjev i intelektualne usluge na zahtjev), mogao bi se povećati 20 puta s današnjih 28 milijardi eura na 570 milijardi eura! Prema PWC-u čini se da će do 2025. godine od pet ključnih sektora ekonomije dijeljenja kućanske usluge na zahtjev ostati najbrži rast i povećati prihode za otprilike 50 % godišnje.

Ekonomija dijeljenja predstavlja značajan potencijal razvoja poslovanja kompanija. Da bi kompanije ostvarile taj potencijal moraju biti apsolutno spremne i otvorene za primjenu inovativnih metoda poslovanja, kao i suvremenih alata putem kojih će ostvariti konkurentsku prednost. Najveći potencijal krije se u korištenju do sada nepoznatih i zanemarenih tržišnih niša, putem inovativne ideje koja može stvoriti čitave nove kategorije poslovanja.

U ekonomiji dijeljenja broj posrednika izgledno se smanjuje. Novi načini komunikacije i informatizacije podržavaju raspršenost - u ovom sustavu mnoštvo proizvođača dopire do mnoštva potrošača. Ovakav "horizontalni pristup" distribucije otvara neograničene mogućnosti razvoja usluge te skraćuje distribucijski lanac maksimalno povećavajući korisnost za ključne karike, a to su proizvođači i potrošači.

Umjesto agresivnog markentiškog pristupa od strane proizvođača, potrošnja postaje viralna [5]. Ekonomija dijeljenja svojim potencijalom na platformi IT-a ubrzano se pozicionira na tržištu, postavljajući nove izazove pred isporučiteljima usluga i samim proizvođačima, a koji će svoju inovativnost i kreativnost morati maksimizirati kroz sinergijske efekte.

Ekonomija dijeljenja ima dva različita lica, jedan je neoliberalni brend, a drugi je samo nastavak solidarnog ponašanja koji postoji otkad i društvo. Solidarnost će nastaviti djelovati sa i bez tehnologije, iako ono što je zaista uzbudljivo razina je dijeljenja među stanovnicima, što zaista čini svijet jednim globalnim selom. S druge strane, neoliberalni brend sakrio se u pojmu koji u svima nama budi osjećaje topline, no sve u svrhu komercijalizacije novih prilika tržišta koja dosad nisu bila regulirana, što naravno donosi golemu dobit onima koji su se prvi ukrcali na vlak "dijeljenja".

Ukupno uzevši, ponovimo kako su glavne značajke ekonomije dijeljenja sljedeće: ne dovodi do vlasništva nad robom ni do suvlasništva, nego do zajedničke uporabe ili korištenja; esencijalna je posrednička uloga platforme koja povezuje, prije svega elektroničkim putem; zajednički cilj te djelatnosti je iskorištavanje predmetne robe ili usluge na temelju dijeljenja.

Sudionici u ekonomiji dijeljenja su: poslužitelji usluga koji dijele imovinu, resurse, vrijeme i/ili vještine; korisnik tih usluga; posrednik koji putem internetskih platformi povezuju prethodne dvije grupe.

Ekonomija dijeljenja izlazi iz tradicionalnih okvira, potencijalno donosi golem razvoj zajednicama, nove izvore prihoda, aktivira zamrznute potencijale, djeluje u određenim instancama blagotvorno na lokalne sredine, ekološki je prihvatljiva, a radi se o platformama koje povezuju.